Da li želite da preuzmete Nedeljnik android aplikaciju?

DA | NE

Intervju

Boris Liješević: Smeh je naše oružje, nije to mala stvar

Reditelj će krajem oktobra, u zagrebačkom Kerempuhu, imati premijeru predstave "Blue Moon", prema istoimenom romanu hrvatskog pisca Damira Karakaša. Ranije ove godine, povodom predstave "Noćna straža", Liješević je dao intervju magazinu Original
Razgovarao Dimitrije Đurić, intervju iz arhive Originala
Datum: 14/09/2018

Boris Liješević: Smeh je naše oružje, nije to mala stvar

Foto: Atelje 212, promo

Iako sam Borisa Liješevića u ovom intervjuu propustio da pitam šta mu je, za relativno kratko vreme, pribavilo status važnog i značajnog reditelja, imam utisak da sam odgovor na to nepostavljeno pitanje, na različite načine, dobio na svako koje sam mu u ovom razgovoru postavio.

 

Recimo da bi to bila bezrezervna posvećenost kojom je pristupao umetnosti i pozorištu još kao dete, sedeći pored majke, nekadašnje direktorke Grad teatra u Budvi, i pomno prateći sve što se događa na sceni, pa sve do danas kada, osim što je njegovo rediteljsko umeće prepoznato i nagrađivano ne samo u Srbiji nego i u regionu, sa istim žarom obrazuje, prvi put samostalno, novu generaciju glumaca na Akademiji umetnosti u Novom Sadu.

Povod ovom razgovoru je nova predstava u njegovoj režiji, "Noćna straža", po tekstu Fedora Šilija, u Ateljeu 212, koja na scenu izvodi lažne grofove i plemiće, propale skorojeviće i ambiciozne udavače, pesnike sumnjivog talenta i kolekcionare lažnih slika. U pronalaženju načina kako da se dokopaju novca koji je počeo da nestaje, oni će lagati, podmetati, manipulisati, čineći te veštine jedinim mogućim za obezbeđivanje egzistencije u naopakom svetu u kom žive.

Iako smeštena u tridesetim godinama prošlog veka u Jugoslaviji, "Noćna straža" progovara o savremenom trenutku obeleženom lažima i nudi sliku sveta koju je Boris Liješević nazvao falsifikatom. Zato možda i nije neuobičajeno što smo razgovor počeli pričom o medijima.

 

Kada smo se dogovarali za ovaj intervju, rekli ste mi da ste gotovo prestali da čitate novine, pratite medije. Zašto?

Sve je manje medija koji se ozbiljno i dostojno bave svojim poslom. Sve je teže razgrnuti tu gomilu đubreta na kioscima i doći do nekih novina ili TV kanala koji imaju nešto ozbiljno da ponude. Često se, listajući štampu ili prateći na TV-u dnevnopolitička dešavanja, osjećam kao da gubim vrijeme, kao da me neko zamajava.

 

Ali, bez obzira na to, vas ima u medijima, stekao sam utisak da ste se rado odazvali pozivu.

Prija mi pomisao da je neko gledao predstavu, razmišljao o tome, pripremao se za razgovor o tome. To je kao neki odjek, eho predstave. Poslije premijere teško izlazim iz procesa. Mjesecima se bavim nekim temama, a premijera dođe i kaže -- sad je kraj. A ti si još uvijek do grla u tome. Razgovor za novine pruža mogućnost da se još malo ostane u predstavi. Osim toga, situacija u kojoj se daje intervju za novine ima i nešto terapeutsko u sebi. Govoriš nekome ko te sluša i ne osuđuje.

 

Sve je manje medija koji se ozbiljno i dostojno bave svojim poslom. Sve je teže razgrnuti tu gomilu đubreta na kioscima i doći do nekih novina ili TV kanala koji imaju nešto ozbiljno da ponude. Često se, listajući štampu ili prateći na TV-u dnevnopolitička dešavanja, osjećam kao da me neko zamajava

 


Sa pozorišnom kritikom je, ipak, drugačije. Da li je čitate, koliko vam je važno šta kritika misli o predstavi?

Važno je. Kako da nije! Kad čujem da je izašla loša kritika, ne čitam je odmah. Odložim je za nekoliko mjeseci, dok ne ojačam i prebrodim krize koje donosi kraj procesa rada na predstavi. Onda mogu čak i da se složim sa kritikom, a da me ne povrijedi. Poslije premijere sam obično osjetljiv i ranjiv i teško mi je. Tada mi je potrebna potvrda da je imalo smisla raditi.

 

Pretpostavljam da ima smisla raditi i onda kada na premijeri, u publici, vidite, na primer, i Milenu Dravić?

Divno je vidjeti na premijeri tako lijepe i drage ljude i izvrsne glumce. Sa njima se osjećam kao da ne treba brinuti i da će sve biti u redu.

 

"Noćna straža" je nešto drugačije od onoga što ste do sada radili?

Poslije „Belle figure“ (komad Jasmine Reze) koju sam radio u HNK Zagreb, zainteresovao sam se za francuske dramatičare, a preko njih za vodvilj. Valjda sam se zaželio punokrvnog scenskog događaja, punokrvne igre. Komedija pruža snažnu komunikaciju na licu mjesta i ako si dobar, potvrda dolazi odmah. Istog momenta. Komedija jako pulsira i to se osjeća u gustom vazduhu. To je igra velikog intenziteta i napona. Zaželio sam se pozorišta kojeg mi se čini da je sve manje na repertoarima. Koje se prepoznaje na svim meridijanima i koje će u svim situacijama opstati.

Žena krije ljubavnika u ormaru, a ljubomorni muž neplanirano dolazi i baš mu treba nešto iz ormara. To nije ni književnost, ni film, ni televizija. To je pozorište. Pozorišna situacija koja će preživjeti sve pravce i uvjerenja, i mode i diktate.

 

O vodvilju se retko govori kao o važnom žanru, ponekad mi se čini da se govori i sa omalovažavanjem, nazivaju ga "bulevarskim" pozorištem?

Mislim da svako treba da prođe kroz vodvilj. Kao što kažu da svaki dobar filmski reditelj treba u svom opusu da ima vestern. Vodvilj nas uči šta je pozorište. Pozornica traži dešavanje, akciju, scenski događaj. Da se sve neprestano kreće ka svom cilju, ka razriješenju. To je vodvilj. I valja mu se vraćati kada se zaboravimo i upadnemo u manirizam. A možda mi potreba za komedijom dolazi i sa srednjim godinama.

 

Zanimljivo je vreme u kom se odvija radnja predstave, reč je o predratnoj Jugoslaviji, a tako savremenom pričom o svetu koji je, kako ste i sami rekli, postao falsifikat?

To je svijet u kome je laž glavno sredstvo komunikacije. Svi lažu i tu nema kraja. Laž je ugrađena u temelje stare beogradske vile u kojoj se dešava komad. Laž donosi sobom svaki skupocijeni gost. Svi su laž. Hodajuća laž. U laži se rađaju, stiču bogatstva, titule i imena koja su takođe lažna. Njihova bića su lažna. Slika "Noćna straža" kojoj se dive je lažna.

Lažni su i kada vole i kada pate i propadaju. Laž postaje njihova istina.

A to je i naš svijet, današnji. U kome laž pokreće ratove, ruši stare civilizacije i hrani narode. Laž vaspitava djecu. Laž donosi pobijede na izborima, održava na vlasti. Laž je danas najskuplja vještina. Trebalo bi je uvesti kao predmet u školama. Kako što bolje i kvalitetnije lagati jer je u tome budućnost.

 

Mislim da svako treba da prođe kroz vodvilj. Kao što kažu da svaki dobar filmski reditelj treba u svom opusu da ima vestern. Vodvilj nas uči šta je pozorište. Pozornica traži dešavanje, akciju, scenski događaj. Da se sve neprestano kreće ka svom cilju

 

 

A kakvu ulogu igra dadaizam, dadaistička poezija koja daje, uslovno rečeno, umetnički kontekst ovoj priči?

Dadaizam protestuje protiv svijeta koji je izgubio smisao i vrijednost. I na pepelu postojećeg stvara novi svijet, novi jezik, novu umjetnost. Dadaizam se vraća jeziku i osjećajnosti djeteta. Vraća se izvoru iz kojeg smo krenuli kako bi se ponovo počelo.

Svijet koji opisuje Fedor Šili u „Noćnoj straži“ ide ka svom kraju. Došao je do kraja. I jedini put kojim može da krene jeste put ukidanja razuma i komunikacije koji je doveo do ovakvog svijeta. A taj put nudi dadaizam.

 

Pa i o samoj Rembrantovoj slici "Noćna straža", koja je, ispostavilo se, lažna u predstavi, postoji onoliko verzija o tome kako je nastala; kakvu ona ulogu ima u predstavi, zašto su se svi nameračili na nju? Ima li ona veze sa onim što se naziva "apriornim poznavaocima i ljubiteljima umetnosti", opisom koji još jedini nedostaje da znamo o kakvim se likovima radi?

Ta slika je upotrebljena kao mekgafin. To je filmski izraz. Često se vezuje za Hičkokove filmove kada svi tragaju i bore se oko nekog mikročipa. Niko ne zna šta je na njemu. Čak ni gledaoci. A radnja filma je tako postavljena da je važna akcija, a ne sadržaj na mikročipu. Naša slika je transparentna. Možda je mogla biti i neka druga, ali ipak... remek-djelo starih holandskih majstora... dobro zvuči, primamljivo za likove poput grofa i grofice Andrenji, Markize D’Agostino, dadaističkog pjesnika Milenka Vićentijevića...

 

Kad čujem da je izašla loša kritika, ne čitam je odmah. Odložim je za nekoliko mjeseci, dok ne ojačam i prebrodim krize koje donosi kraj procesa rada na predstavi. Onda mogu čak i da se složim sa kritikom, a da me ne povrijedi

 

 

Iako "Noćna straža" može da nas zaboli iz mnogo razloga o kojima smo do sada pričali, ovo je komedija, i umesto da se postidimo ili rasplačemo pred tim falsifikovanim svetom u kom živimo, mi joj se smejemo. Ponekad imam problem sa smehom kojim se branimo od takve slike sveta, umesto da joj se suprotstavimo?

Smijehom se suprotstavljamo. Smijeh je naše oružje. Nije to mala stvar. Ne branimo se. Šta vi smatrate napadom? Kada se popnemo na pozornicu i urličemo na publiku, koja obično slično misli i djeluje kao i mi i slaže se sa svime. Njih napadamo? A onda odemo na neki strani festival i istu tu bujicu optužbi saspemo pred mađarsku ili rumunsku publiku koja nema pojma o čemu se radi. U takvim poduhvatima ima mnogo laži, kalkulantstva, želje za lakim uspjehom. To su danas postali recepti za uspjeh. Dosadilo mi je to. Takve predstave ne nastaju iz bola i goruće želje da se nešto promijeni, da se ukaže na problem, nego iz želje da se bude primijećen, da se lako zarade neki poeni, da se dobro prodamo kao buntovnici. A često i iz nedostatka boljih i dubljih ideja. To je jeftino politikantstvo.

 

I onda, stvarno, dođemo do toga da predstave poput "Noćne straže" izgledaju daleko "društveno odgovornije" zbog tema kojima se bave od onih koje pretenduju na tu etiketu i izgledaju kao prepisane iz novina, sa televizije?

Predstava nije pravljena da bi bila društveno odgovorna, niti da bi se nešto poručivalo. „Noćna straža“ priča neku priču o nekim ljudima. Mi danas zaboravljamo priču. Od početaka teatra ljudi dolaze u pozorište da bi gledali šta se nekome dogodilo. Da bi gledali neku priču. Neku radnju. Ne da bi se svi ujedinili u stavu protiv ovoga ili onoga. Mi zaboravljamo da se bavimo čovjekom. Da je naš fokus čovjek. A naročito onaj čovjek koji plaća kartu i dolazi na predstavu. Pozorište se ne obraća vremenu, nego čovjeku u vremenu. Obraćanje vremenu i društvu je kao sipanje vode u rijeku. Kada izgubimo čovjeka iz našeg fokusa, prijete nam razne zablude.

 

Kad smo kod te "društvene odgovornosti", pretpostavljam da i vi primećujete kako se i sa umetnicima sve češće razgovara o politici i da njihova gostovanja ili intervjui odjeknu samo onda kada potkače nekog političara, ovu ili onu vlast?

Stalno imam osjećaj da se umjetnici danas stavljaju pred neke čudne i neadekvatne uloge nekih boraca za... neka opšta pitanja. I ako uđeš u tu ulogu i pjeniš na tribinama i po novinama, aplaudira ti se i dobijaš dobar fidbek i etiketu društveno odgovornog umjetnika. Ne traži se da kažeš nešto o onome na čemu radiš svaki dan, nego da staneš u neki hor i da horski komentarišeš ili osuđuješ ovo ili ono. U najboljem slučaju dnevnu politiku. Ne traži se umjetnikova ličnost nego samo neki stav o ovome ili onome. Svaki čovjek je suočen sa društvenom odgovornošću. Umjetnik nije ništa više od bilo kog drugog čovjeka društveno odgovoran. Ti moraš ovo, predstava danas mora ono, dok je juče morala nešto drugo... Umjetnik je odgovoran samo svojoj inspiraciji i nadahnuću. Samo tome. Ako si ti društveno odgovoran i predstave ti pucaju od odgovornosti a u njima nema nadahnuća, nema prave inspiracije i niko ih ne gleda, osim nekoliko vjernika gladnih društvene odgovornosti, to je veća šteta nego korist. To je onda laž. Umjetnik mora da slijedi svoju inspiraciju. Njoj je odgovoran.

 

 

Mi danas zaboravljamo priču. Od početaka teatra ljudi dolaze u pozorište da bi gledali šta se nekome dogodilo. Da bi gledali neku priču. Neku radnju. Ne da bi se svi ujedinili u stavu protiv ovoga ili onoga. Mi zaboravljamo da se bavimo čovjekom. Da je naš fokus čovjek. A naročito onaj čovjek koji plaća kartu i dolazi na predstavu. Pozorište se ne obraća vremenu, nego čovjeku u vremenu

 

Pored svih tih silnih borbi koje nam se nude danas na različitim poljima, vi ipak birate pozorište, Atelje 212 kom se često vraćate, krug saradnika, glumaca kojima ste odani, i oni vama. Da li je rešenje u tome -- izabrati onu jedinu, pravu, smislenu borbu za sebe ili svoj poziv?

To su izvori na kojima se napajam. Nebojša Ilić je najzaslužniji za moju vezu sa Ateljeom. Poslije naše prve saradnje on me je gurao u Atelje. Predlagao me je i za asistenta u nekim projektima, a potom i kao reditelja. Tjerao me je da predlažem projekte. On me je nagovorio da "Čekaonicu" koju su tada neka pozorišta odbila, odnesem u Atelje. I evo na repertoaru je već gotovo cijelu deceniju. Ta predstava koja je počela kao neki eksperiment. U Ateljeu sam napravio neke veoma važne korake za mene.

 

Da li je jedna od tih borbi i ona na Akademiji umetnosti u Novom Sadu gde, prvi put, samostalno vodite novu klasu glumaca?

Smatram da je u pozorišnom životu jedne sredine najvažnija škola. Sve počinje od škole. Tu se začinju glumci. Tu treba posijati dobro sjeme i njegovati ga. I imaćemo dobro pozorište. Danas ima odličnih glumaca kod nas, jer su nekada profesori bili ozbiljni autoriteti u ovoj profesiji. I ozbiljno su se bavili svojim poslom. I bili mu posvećeni. Naravno, i danas ima takvih. Ako ćemo o odgovornosti -- tu je odgovornost. Sa time se ne smije šaliti i snižavati kriterije. Borba za studente je borba za bolje pozorište i film. E to je borba za bolji svijet.

 

 

Marinko i Gordan


Moram da podelim utisak sa vama da je Gordan Kičić briljirao u "Noćnoj straži". Neverovatno je da niste do sada radili...

Gostovali smo zajedno u nekoj emisiji povodom godišnjih nagrada u Ateljeu. Ivon Jafali nas je pitala kada ćemo zajedno nešto raditi. Što prije, zdušno smo odgovorili obojica. To je bilo 2010. godine. Nismo uspjeli da se organizujemo da radimo "Pijane". Ali evo, napokon se ukazala prilika da kroz probe upoznam tog divnog glumca i čovjeka. On je motor koji projuri vašom ulicom i podigne vjetar i sve se uskomeša i ubrza. Unosi novu energiju, novi duh. Izuzetan saradnik. I izuzetan čovjek. Stub koji nosi cijeli projekat. I nosi ga sa lakoćom i radošću. Kad već pomenuh „Pijane“, dogovarao sam se i sa Marinkom Madžgaljem koji se poslije niza terapija tada osjetio dobro i poželio da igra. I već je uzeo tekst i pitao koju ulogu da čita kao svoju. "Koju god hoćeš. Biraj šta ti se igra", rekao sam mu silno obradovan i što se osjeća spremnim za rad i što ćemo sarađivati. Međutim, poslije par dana se javio da je ipak shvatio da ne može da uklopi probe sa trenutnim ritmom i načinom terapija i ishrane. Poslije nekoliko nedelja se upokojila ta divna duša. Igrali smo "Pijane" na dan kada je sahranjen. I kada na pola predstave svih 14 glumaca stoje okrenuti publici i osluškuju šapat Gospoda, ja znam da je i on tu, na pozornici, u toj tišini, i da sluša taj šapat. I čuje ga bolje i jasnije nego mi koji igramo. "Smrti nema" replika je kojom se predstava završava. I opet je tu Marinko. Cijeli taj proces obilježen je uspomenom na Marinka Madžgalja kome sam i posvetio svoj rad na toj predstavi.

 


Ukupno komentara: 0



Sva polja su obavezna.