Društvo

„Ovo sada je samo kraj početka…“: Četiri scenarija Igora Rudana za povratak životu kakav smo imali pre koronavirusa. Onaj najpesimističniji predviđa da će rešenje doneti pravnici…

Nedeljnik.rs

26. aprila 2020. 0

Rečenicom „ako iko misli da je ovo sada kraj, bojim se da živi u zabludi“, hrvatski epidemiolog Igor Rudan završio je pre pet nedelja kolumnu za Večernji list nakon što je Hrvatska zatvorila granice i škole i uvela karantin, objašnjavajući kako su hrvatski epidemiolozi koristili brojke i informacije da bi zaštitili stanovništvo od širenja zaraze koronavirusom.

Danas navodi da je ovo sada „samo kraj početka“.

U novom tekstu za Večernji list, Rudan piše da će se otvara novo poglavlje u borbi sa virusom i da će sada javno-zdravstveni ciljevi prepusiti svoj položaj vodećeg prioriteta drugim gorućim pitanjima, a pre svih u prvi plan će izbiti očuvanje ekonomskih aktivnosti i pokušaj povratka života kakav smo poznavali.

Tekstovi Igora Rudana, profesora na Univerzitetu u Edinburgu izazvali su veliku pažnju ne samo u regionu, već i u svetu, pošto je reč o proznatom stručnjaku koji je uključen u borbu protiv virusa i u Velikoj Britaniji. Njegovu novu kolumnu prenosimo u celosti i u izvornom obliku.

***

Nakon što je Hrvatska zatvorila granice i škole, pa zatim uvela karantenu, u kolumni od 20. marta objasnio sam kako su hrvatski epidemiolozi koristili brojke i informacije da bi zaštitili stanovništvo od širenja zaraze. Bilo je to prije pet tjedana. Kolumnu sam završio riječima „Ako itko misli da je ovo sada kraj, bojim se da živi u zabludi. Ovo je samo kraj početka.“ I doista, odluka o karanteni označila je kraj prvog poglavlja ove pandemije u Hrvatskoj.

Kako bismo bolje razumjeli prelaz drugoga u treće poglavlje, podsjetimo se ukratko kako je završilo prvo poglavlje, a počelo drugo. Najprije se novi koronavirus pojavio u Wuhanu. Tamo je njegovo širenje spriječeno najvećom i najrestriktivnijom dotad viđenom karantenom. Znalo se da može ubiti vrlo malen udio svih zaraženih, ali nije se znalo koliko se brzo širi. Na prvim linijama epidemiološke obrane zaustavilo ga je tridesetak golemih kineskih provincija, kao i azijske države u susjedstvu. Čekao se moguć dolazak virusa u Europu. Sve je tada još uvijek izgledalo dobro. Letovi iz Kine u Europu i SAD bili su obustavljeni ili strogo provjeravani. Ipak, virus je prodro iza prve linije obrane u Italiji i zatim ušao u mnoge druge države Europske Unije. Počeo se širiti među stanovništvom ogromnom brzinom. Doveo je do velikog broja umrlih u kratkom vremenu. Prateći sve podatke u okruženju, u svojim sam ranijim objavama objasnio zašto bi 12. marta bio pogodan dan za aktiviranje karantene u Hrvatskoj. Tako je razmišljao i Stožer, te se Hrvatska već tijekom narednih nekoliko dana nizom mjera povukla u karantenu. Povlačenjem u karantenu započelo je odmah i drugo poglavlje ove pandemije. I za tu su fazu u Hrvatskoj također postojali jasan plan i ciljevi. Već potkraj marta moglo se nazrijeti da će svako slobodno širenje virusa u drugim zemljama Europske Unije tijekom samo nekoliko tjedana neizbježno dovesti do tisuća, a ponegdje i desetaka tisuća umrlih. To se moglo dogoditi i nama. Još 1. marta objasnio sam da virus ima potencijal usmrtiti i desetak tisuća ljudi u Hrvatskoj, no također i da ćemo primjenom protuepidemijskih mjera taj broj svesti na tek nekoliko stotina, a nadajmo se i manje. Zahvaljujući pravovremenoj primjeni svih linija obrane, broj umrlih u Hrvatskoj doista je i bio sveden na značajno manje brojeve. Uz to, Vlada je donijela i paket ekonomskih mjera za potporu gospodarstvu. Isprva je bio previše skroman u odnosu na novi kontekst. No zatim je, nakon zajedničkog oglašavanja poduzetnika, donesen i drugi, značajno izdašniji. On je trebao ublažiti posljedice pet tjedana izolacije, a načelno je bio dobro prihvaćen. Hrvatska je, dakle, drugu fazu ove krize uspjela prebroditi.

Međutim, sada je vrlo važno objasniti, kao i doista razumjeti, da danas to drugo poglavlje krize COVID-19 u Hrvatskoj završava. Istovremeno, umjesto njega započinje treće, sasvim novo poglavlje. U trećoj fazi borbe s virusom, javno-zdravstveni ciljevi prepustit će, barem privremeno, svoj položaj vodećeg prioriteta drugim gorućim pitanjima. Prije svih, u prvi plan izbit će očuvanje ekonomskih aktivnosti i pokušaj povratka životu kakvog smo poznavali. Ulazimo, dakle, u sasvim novo poglavlje, gdje će se sve ponovo promijeniti.

Planiranje trećeg poglavlja trebalo je razraditi tijekom boravka u karanteni. U svojoj kolumni koja je razmatrala kako bismo mogli izaći iz karantene, objavljenoj u Večernjem listu 26. marta, naveo sam pet kriterija prema kojima će se vrednovati uspjeh svake države u borbi s ovom krizom. Prvi kriterij bio je dobra priprema i održanje prve linije obrane od virusa, drugi pravodobno proglašavanje karantene, a treći uspješno suzbijanje širenja zaraze karantenom. Kako se jasno vidi, sva tri početna prioriteta bili su prvenstveno javno-zdravstveni u svojoj naravi. Međutim, naveo sam tada i da će četvrti kriterij biti „Koliko je brza i aktivna država bila u mobilizaciji svojih kapaciteta i ljudskih resursa, te kreativnih i inovativnih rješenja, kako bi razvila plan za što brži izlazak iz karantene i suživot s koronavirusom?“ I konačno, peti kriterij bio je „Koliko je efikasno, nakon završetka karantene, država omogućila svojim stanovnicima prijelaz u relativno normalan život, te spriječila urušavanje svoje ekonomije uz trajnu kontrolu širenja virusa?“. U svim državama svijeta spomenuta dva pitanja dominirat će novim, trećim poglavljem krize COVID-19. Neke će države u svojim odgovorima bili uspješnije, druge znatno manje.

Naime, uz samo suzbijanje širenja zaraze, drugi važan cilj karantina bio je i kupovina vremena. Tih nedelja je trebalo pribaviti što više podataka o novim saznanjima o virusu, koje u početku nismo imali. Na temelju tih saznanja trebalo je zatim, praktično ‘u hodu’, razviti najbolji plan za treću fazu krize. Želimo li procniti uspešnost Hrvatske u drugom poglavlju krize, tj. tijekom pet tjedana karantene, tada ocjeni efikasnosti u suzbijanju zaraze treba dodati i ocjenu agilnosti u prikupljanju informacija i razradi najboljeg mogućeg plana za iduće poglavlje. Ocjenjujući najprije suzbijanje zaraze u Hrvatskoj, podijelio bih pet tjedana karantene na razdoblje od prva tri tjedna, dakle do otprilike 8. aprila, te na četvrti i peti tjedan, tj. od 9. aprila do danas. Sve učinjeno još od prvog potvrđenog slučaja zaraze, dakle od 25. veljače, pa do 8. aprila bilo je doista sjajno. Naš Stožer, epidemiolozi i ostali djelatnici u zdravstvu zauzdali su zarazu na način usporediv s najuspješnijima u svijetu. Tijekom prva tri tjedna karantene, naš je ambiciozan cilj bio da broj novih zaraženih niti jednoga dana ne postane troznamenkast. Doduše, naš bi sustav mogao podnositi i do 250 novozaraženih svakog dana. Međutim, s obzirom na nepredvidivost epidemija u domovima umirovljenika i bolnicama, bilo je poželjno ostavljati što veću rezervu. Vrhunac epidemijskog vala novozaraženih bio je dosegnut 1. aprila s 96 novih slučajeva, a zatim se počeo spuštati. Takav rezultat, gdje broj potvrđenih novih zaraza niti u jednom danu nije dosegao stotinu, imat će samo najuspješniji javno-zdravstveni sustavi svijeta.

Uz uspjeh u zaustavljanju epidemije, Vlada je već krajem drugog tjedna karantene iznijela i značajno povećani paket mjera za pomoć gospodarstvu, koji je načelno dobro prihvaćen. Uz to, ustrojen je i znanstveni savjet Vlade. Naši su vodeći znanstvenici u zemlji i inozemstvu na taj način redovito nudili Vladi i Stožeru najnovije vjerodostojne spoznaje o novom koronavirusu iz svih dijelova svijeta. Na drugom znanstvenom savjetu, održanom 6. aprila, posebno je pohvaljen bio dotadašnji uspjeh Hrvatske u čuvanju domova umirovljenika od epidemija. Tada je već završavao šesti tjedan bez većeg incidenta. Bio je to još jedan dobar rezultat kojime se malo koja zemlja mogla pohvaliti. Kvalitetno upravljanje krizom COVID-19 u praktično svim njezinim aspektima bilo je, dakle, na svom vrhuncu oko 8. aprila.

Od 9. aprila, međutim, i nas su počeli sustizati problemi karakteristični za mnoge druge države u svijetu. Najprije u Splitu, a zatim i drugdje u Hrvatskoj, u domovima umirovljenika ipak se počeo širiti COVID-19. To je značilo da će trebati očekivati i veće brojke umrlih. Međutim, teško je sasvim izbjeći takve incidente. U Italiji, Španjolskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji ovakvi slučajevi dominiraju epidemijom COVID-19 i sasvim neproporcionalno pridonose broju umrlih. Stoga razlike u smrtnosti između država koje u ovoj pandemiji uspiju dobro zaštititi svoje starije i bolesne i država koje to ne uspiju mogu biti doista dramatične. Prikazat ću to pomoću tri primjera. Francuska i Njemačka danas imaju usporediv broj potvrđeno zaraženih, tj. nešto više od 150.000. Pritom, u Francuskoj je već umrlo 22.200 ljudi, a u Njemačkoj 5.700, tj. oko četiri puta manje. Još veća je razlika između Švedske i Izraela: obje zemlje potvrdile su nešto više od 15.000 zaraženih, no Švedska pritom ima i više od 2.100 umrlih, a Izrael 194, tj. deset puta manje. Najdrastičnija je usporedba Meksika i Singapura, oba s oko 12,000 zaraženih, gdje Meksiko pritom ima već 1.069 umrlih a Singapur samo 12, tj. čak 90 puta manje. Stoga, hrvatski su rezultati tijekom dva posljednja tjedna karantene, tj. četvrtog i petog, i dalje vrlo solidni. Bolje rezultate u tom razdoblju imat će prvenstveno države koje su efikasnije zaštitile svoje najugroženije skupine.

Kako, međutim, ocijeniti sve što je učinjeno u Hrvatskoj tijekom pet tjedana karantene na prikupljanju informacija, boljem razumijevanju virusa i planiranju sigurnog izlaska? I u tome je od sredine marta učinjen značajan napredak. Pažljivo su praćena istraživanja o načinima širenja novog koronavirusa među ljudima, kako bi se mogle dati jasnije preporuke o potrebi za nošenjem maski i rukavica. Razjasnilo se i koje dobne skupine virus pretežno ugrožava. Pokazalo se da su zdravi ljudi mlađi od 50 godina pod vrlo malim rizikom. Ta je spoznaja važna u planiranju mogućih novih karantena, kao i posebne zaštite najugroženijih.

Zatim, trajno se prate i rezultati vrlo velikog broja istraživanja gdje se već postojeći lijekovi i poznate aktivne tvari nastoje prilagoditi, kako bi bile korisne u liječenju COVID-19. Stalno se očekuju novosti i o prvim testiranjima cjepiva, kao i o tome izaziva li izlaganje virusu tek privremenu, ili pak trajnu imunost. Uz dijagnostičke testove, koji se stalno usavršavaju kako bi se utvrdilo tko je trenutno zaražen novim koronavirusom, intenzivno se razvijaju i testovi za otkrivanje protutijela stvorenih na njega. Takvi su testovi također važni, jer omogućuju procjenu tzv. „seroprevalencije“. Time će nam odgovoriti na pitanje koliko je ljudi bilo izloženo virusu i preboljelo COVID-19, a da to možda niti ne znaju. Kada uzmemo i sve njih u obzir, tek tada ćemo dobiti ispravan „nazivnik“ kojim ćemo moći podijeliti sve umrle u brojniku. Time ćemo napokon moći procijeniti „stopu umiranja“ među svim zaraženima, što će nam znatno pomoći u planiranju, procjenama i izračunima. Uz sve te spoznaje o kojima svakodnevno izvješćuju znanstvenici, u planiranju trećeg poglavlja korisno je stalno pratiti i sve druge države svijeta, te što bolje razumjeti rezultate svih njihovih pristupa. Sve one trenutno rade na usporavanju širenja virusa. U tome je svaka pristup prilagodila svom kontekstu, pa mjere variraju od vrlo blagih to krajnje restriktivnih, ali zbog toga se razlikuju i rezultati. Pritom, države koje su dovoljno bogate i razvijene mogle su posvetiti nekoliko tjedana karantene aktivnostima osnaživanja svojih tehnoloških kapaciteta, kao i osposobljavanju dodatnih ljudskih resursa. Tako bi se u razdoblju nakon karantene moglo povećati testiranje na virus među stanovništvom, osnažujući prvu liniju obrane. Zahvaljujući GPS podacima procjenjivao se učinak održavanja udaljenosti među ljudima na brzinu širenja virusa, što je dovelo do razmišljanja o inovativnim mjerama fizičkog udaljavanja. Kompanije Google i Apple, ali i mnoge druge, ubrzano razvijaju sasvim nove tehnologije kojima će se moći pratiti kontakti zaraženih bez narušavanja privatnosti. Na takve će se inovacije u idućoj fazi pandemije vjerojatno oslanjati prva linija obrane u barem nekim državama. Zaključno, karantena nam je pribavila i razdoblje od pet tjedana koji su iznjedrili veliku količinu novoga znanja i korisnih informacija. Njih se svakodnevno analiziralo, te su se na njima temeljili planovi za treće poglavlje krize COVID-19.

Sada se vraćam na ključno obilježje završnog razdoblja karantene u Hrvatskoj. Naime, prva tri tjedna prolazila su toliko dobro, da se počela ukazivati mala mogućnost da četvrti tjedan završimo s jednoznamenkastim brojevima novih zaraženih. Ali, tijekom prva tri tjedna građani su još uvijek bili pod dojmom zbivanja u susjednoj Italiji. Pridržavali su se, dijelom i zbog toga, prilično dobro svih uputa. U četvrtom i petom tjednu, međutim, dijelom zbog incidenata u domovima umirovljenika, ali dijelom vjerojatno i zbog sve većeg zamora karantenom, Hrvatska nije uspjela dovesti epidemiju gotovo do iščezavanja. Naprotiv, tijekom glavnine petog tjedna, praktično sve do jučer, brojevi novozaraženih su i dalje bili dvoznamenkasti. Zato će virus nastaviti kružiti među stanovništvom i kada mjere popuste. To je donekle šteta, jer onemogućilo je neke scenarije o kojima se možda moglo razmišljati tijekom posljednja dva tjedna karantene. Naime, početni razvoj događaja u Hrvatskoj bio je toliko povoljan, da je dopuštao razmišljanje o četiri različite strategije za novo poglavlje ove krize. Prva i druga strategija bile su proaktivne. One bi nam davale inicijativu nad virusom. Treća i četvrta bile su pasivnije, obrambene, a u njima virus ima inicijativu i uvjetuje naše postupke. Opisat ću sada te moguće strategije za iduće poglavlje i objasniti zašto je koja od njih otpala. Poredat ću ih od najaktivnije do najpasivnije. Krajem trećeg tjedna karantene počeo sam se nadati da bi se možda od plana o „mitigaciji“ zaraze, tj. usporavanju njezinog širenja među stanovništvom, moglo početi ozbiljnije razmišljati o prelasku na plan „potpune supresije“. To bi značilo iskorjenjivanje virusa unutar hrvatskih granica. Za to bi bila potrebna nešto produljena karantena, ali bi cilj bio da postanemo jedna od prvih „corona-free“ zona u svijetu. To bi bilo analogno stvaranju „oslobođenih područja“ u ratovima, na kojima se život onda može normalizirati. Štoviše, takva se strategija mogla čak dogovoriti kao zajednička za nekoliko država koje su imale dovoljno povoljnu epidemiološku situaciju početkom aprila. Tu su svakako bile Slovenija, Slovačka, Bugarska i Crna Gora. Tako se moglo početi stvarati „corona-free“ područje u Europi, unutar kojeg bi se život normalizirao, a uspostavio bi se i slobodan promet ljudi. Među takvim državama putovalo bi se uz potvrdu međusobno priznate ovlaštene ustanove o nezaraženosti.

Turistička sezona bi se tada u Hrvatskoj mogla temeljiti na domaćim gostima, ali i onima iz spomenutih zemalja koje su praktično suzbile epidemiju. Štoviše, čak bi se i za goste iz trećih zemalja, u kojima je epidemiološka situacija lošija, uz potvrde o nezaraženosti mogli pripremiti hoteli koji su svojim položajem izolirani. Veći je broj takvih kompleksa uzduž naše obale. Koridori od aerodroma do tih smještaja i natrag spriječili bi širenje zaraze na stanovništvo. Osoblje tih hotela trebalo bi u takvom slučaju na nekoliko mjeseci preseliti u same hotele, a u njihov rad uvele bi se protuepidemijske mjere. Čak i u slučaju pojave zaraze u hotelu, epidemija bi bila ograničena na taj hotelski kompleks, ili čak samo njegov manji dio. O svim tim mogućnostima možda se doista moglo razmišljati da su se u četvrtom tjednu karantene u Hrvatskoj brojke novozaraženih brzo spustile na jednoznamenkaste. Međutim, sustigli su nas problemi s domovima umirovljenika, a i disciplina u karanteni možda je donekle popustila. Bilo je to dovoljno da ovakav plan izlaska iz krize uz potpunu supresiju epidemije, značajnu normalizaciju života, a uz vrlo strogu kontrolu granica i rano otkrivanje bilo kakvih novih žarišta zaraze, te čekanje na lijek ili cjepivo u zemlji bez novih slučajeva, morao otpasti. Drugu strategiju sam također vidio kao poželjniju od treće ili četvrte, jer je proaktivna i ne bi dopuštala virusu da uvjetuje naše ponašanje. Ona bi nas zaštitila od nove potrebe za karantenom. Bila bi to strategija dodatnog osnaživanja naše prve linije obrane i ponovnog značajnog oslanjanja na nju. Omogućila bi nam suživot s virusom kroz primjenu većeg broja „osigurača“, koji bi nas zaštitili od njegova brzog širenja. Uz održavanje fizičkog razmaka, te nošenje maski i rukavica, koje je stanovništvo već polako usvojilo, značajno bi se povećao kapacitet i primjena testiranja na prisutnost virusa. Testiranje bi se posebno redovno koristilo u zaštiti domova umirovljenika, kao i bolnica i rehabilitacijskih centara. Uz to, aktivno bi se provodila i identifikacija kontakata, te u tome koristile nove tehnološke mogućnosti koje bi se oslanjale na GPS praćenje u nekom većini prihvatljivom obliku. Mali pokretni epidemiološki timovi stalno bi identificirali zaražene i njihove kontakte, te ih izolirali. Razradile bi se i mjere „razrjeđivanja“ stanovništva, tako da barem pod-populacije Hrvatske steknu priličnu slobodu kretanja tijekom svojih dana u tjednu. Ovakve i slične mjere omogućile su Tajvanu, Južnoj Koreji i Vijetnamu da do danas ostanu najuspješnije zemlje u borbi s COVID-19. One se i dalje oslanjaju na svoju jaku i aktivnu prvu liniju obrane. Do sada uopće nisu morale uvoditi veliku karantenu. To je strategija suživota s virusom u koju su ugrađeni mnogi mehanizmi koji mu značajno otežavaju širenje.

Međutim, prihvatljivost tih mjera najširoj javnosti iznimno je važan faktor o kojem stalno treba voditi računa u upravljanju krizom COVID-19. U prijelazu iz svakog prethodnog u iduće poglavlje, upravo će prihvatljivost odluka cjelokupnom stanovništvu postajati sve važnija, a vremenom možda i jedina doista važna. Kada se to dogodi, pitanje prihvatljivosti mjera diktirat će sve daljnje odluke, ne pojavi li se u međuvremenu neko znanstveno rješenje za virus. O ključnoj ulozi prihvatljivosti mjera pisao sam već ranije, kada sam objašnjavao zašto su vlastodršci mnogih zemalja oklijevali u svom početnom odgovoru. Znali su da će se stanovništvo brzo umoriti od karantene, pa samo početi izlaziti. Oklijevali su i s puštanjem virusa u slobodno širenje radi očuvanja ekonomije, jer znali su da će se stanovništvo prestrašiti zbog velikog broja umrlih, pa se samo povući u svoje domove. Vidljivo je to i danas u Hrvatskoj. Kada je javnost bila pod dojmom zbivanja u Italiji i strahovala da bi se isti scenarij mogao ponoviti i kod nas, podrška mjerama karantene bila je nezabilježeno visoka. Čak 94% ispitanika smatralo je da Vlada poduzima odgovarajuće mjere. Štoviše, u dodatnom pitanju, značajan udio građana pristao bi tada na još čvršće mjere. Sada, niti tri tjedna kasnije, mišljenja o potrebi istih mjera već su postala sasvim podijeljena u javnosti i sada mnogi žele samo izaći što prije. Zbog toga je bilo razvidno da hrvatska javnost neće blagonaklono prihvatiti neke nove mjere koje bi dijelile stanovništvo na podskupine. Iako znanstveno utemeljene, te bi mjere mnoge podsjetile na neka ranija vremena ekonomskih kriza, kada se smjelo voziti prema registarskim tablicama „par-nepar“, što bi mnoge zasmetalo. Pokazalo se i kako postoji značajan otpor bilo kakvom oslanjanju na tehnologije, a posebno korištenju mobilnih telefona za bilo kakvo praćenje. Većina ljudi ne uviđa dovoljno korist od snažne prve linije epidemiološke obrane, koja nas sve može sačuvati od potrebe za novom karantenom. Zbog svega toga, odjek ponuđenih ideja unutar drugog scenarija bio je previše mlak. Trebalo je zaključiti kako Hrvatska ipak nije nalik Tajvanu niti Južnoj Koreji, te se teško može očekivati da naše stanovništvo podupre ovakve mjere kao poželjnije od alternative koja nam preostaje. U izostanku mogućnosti aktiviranja jedne od te dvije proaktivne strategije, koje su u svojoj naravi bile prilično ambiciozne, preostaje nam usvojiti treću strategiju. Njoj će najvjerojatnije sada pribjeći i većina drugih država Europe. Bit će to strategija „stezanja i popuštanja“ mjera. Ona će se rukovoditi praćenjem „parametra širenje zaraze“, označenog kao R0, koji ukazuje koliko se zaraza brzo širi. Procijenio sam da je R0 za novi koronavirus između 2,5 i 4,0. To znači jako brzo širenje, jer svaki zaraženi uspijeva zaraziti još troje zdravih. Važno je da se R0 spusti na vrijednost ispod 1,0. Tada svaki zaraženi prosječno proširi zarazu na manje od jednog zdravog, pa epidemija polako počne jenjavati.

Zahvaljujući našoj sjajnoj znanstvenici Petri Klepac s Londonske škole za higijenu i tropsku medicinu, koja je osigurala da tim te ustanove u svoje izvještaje o kretanju parametra R0 u pojedinim zemljama počne uključivati i Hrvatsku, sada znamo da smo karantenskim mjerama uspjeli smanjiti R0 za Hrvatsku na 0,8. To nije loš rezultat, jer većina zemalja Europe još uvijek se bori uopće doseći 1,0. Ta nam vrijednost ukazuje na dva vrlo važna zaključka. Prvi je, da smo tijekom pet tjedana uspjeli pokazati da je Hrvatsko zdravstvo u stanju ovladati ovom novom epidemijom. U slučaju nove potrebe, sada znamo točno koje mjere treba primijeniti kako bismo je ponovo suzbili, što je umirujuće. Drugi je, da i uz sve dosad poduzete mjere epidemija i dalje tinja. Ona se može ponovo razbuktati, a manevarski prostor za popuštanje mjera je, zapravo, prilično malen. Uz to, vremenom će i život provođen između „mjera stezanja“ i „mjera popuštanja“ ljudima također dosaditi. Pitanje je i hoće li biti jednostavno privoliti mlađe od 50 godina da se uopće podvrgnu eventualnoj drugoj karanteni, u slučaju takve potrebe. Danas, dakle, završava drugo i započinje treće poglavlje ove neočekivane krize. Nisam siguran razumije li dovoljan broj ljudi u Hrvatskoj koliko će ovo treće poglavlje u mnogim svojim obilježjima biti neizvjesnije od oba prethodna poglavlja. Tijekom prve faze, plan je bio pripremljen. Pratilo se kretanje virusa svijetom, a postavljena prva linija obrane štitila nas je, s ciljem sprječavanja bilo kakvog slobodnog širenja virusa unutar Hrvatske. I tijekom druge faze postojao je jasan plan. Trebalo je karantenom spasiti desetak tisuća naših sugrađana od smrti zbog epidemije, a u isto vrijeme paketom ekonomskih mjera ublažiti učinke na gospodarstvo. To je i uspješno učinjeno. Sada, međutim, ulazimo u treću fazu, u kojoj je cilj relativno siguran suživot s virusom uz prilagodbu gospodarskih aktivnosti i što veću normalizaciju života. Međutim, trajanje razdoblja popuštanja mjera te izbjegavanje novih stezanja ovisit će prije svega o ponašanju samog stanovništva i njihovim pojedinačnim nastojanjima da ograniče širenje virusa. Hoće li doći do druge karantene i kada? Zatim, hoće li u njoj biti zaštićeni samo stari i bolesni, ali ne i drugi? Hoće li se Hrvatskoj u idućem poglavlju ipak dogoditi bukteća epidemija, kao što se dogodila i nekim drugim zemljama, usprkos velikoj pažnji? Hoće li virus možda ipak pokazati barem neka obilježja sezonstva pa donekle usporiti širenje tijekom toplijih mjeseci? Ili će, možda, iz svijeta znanosti stići vijest o djelotvornom lijeku ili cjepivu? U izostanku neke doista dobre nove vijesti, mogli bismo postati osuđeni na izmjene „stezanja“ i „popuštanja“ mjera tijekom narednog razdoblja čije trajanje nije jednostavno predvidjeti.

Spomenuo sam i četvrti scenarij, no taj je doista prilično pesimističan. Još uvijek postoji vjerojatnost da će nam iz krugova svjetske znanosti i medicine početi stizati rješenja, samo im treba vremena. No, ako ne dođe do jasnog napretka, ako virus ne uspori svoje širenje već nastavi mutirati, te ako nastanu neki još opasniji sojevi, a za to vrijeme mjere „stezanja“ i „popuštanja“ iscrpe građane i ekonomiju, prihvatljivost mjera treće strategije široj javnosti mogla bi se promijeniti. Ali, uz nemogućnost provedbe prva dva scenarija, a zasićenje stanovništva trećim, što još preostaje? Sačuvat ću detaljniju razradu te četvrte strategije za jednu od idućih kolumni. Za sada ću, na razmišljanje, ponuditi tek konačan odgovor. Potraje li ova kriza i nastavi li se pogoršavati uz izostanak znanstvenih rješenja, tada će (ne)prihvatljivost stanovništvu svega što se tek treba dogoditi diktirati i razrješenje krize COVID-19. U četvrtom, krajnjem scenariju, rješenje neće doći niti iz područja znanosti, niti medicine, a niti ekonomije. Isporučit će ga pravnici u obliku zakona. Njime će se uvesti temeljno ljudsko pravo na zarazu i umiranje od novog koronavirusa.