Jugoslavija u „istoriji sankcija“ ima veoma značajno mesto, i to ne zbog onih sankcija Ujedinjenih nacija SR Jugoslaviji od pre trideset godina koje doživljavamo kao sankcije bez presedana. Ekonomske sankcije, ili neke preteče u protooblicima, tokom devetnaestog i na samom početku dvadesetog veka korišćene su kao sredstvo obračuna, doduše ne previše često. Od Napoleonove kontinentalne blokade kojom je pokušao da ekonomski devastira Veliku Britaniju, što mu se u dobroj meri obilo o glavu, pa i do Carinskog rata između Srbije i Austrougarske 1906 – koji jeste jedna od epizoda koje su prethodile Prvom svetskom ratu – a koji se u zapadnoj istoriografiji naziva Svinjskim ratom. U suštini to jeste bilo uvođenje sankcija Srbiji na izvoz svinjetine. Konstantan rast izvoza Srbije, uz pomoć carinskog saveza za Bugarskom i saradnje sa Francuskom i Rusijom u godinama blokade, naveo o je mađarsku vladu da odustane od blokade koja se pokazala jalovom. Tako je, na neki način, Srbija pobedila u tom „svinjskom ratu“.

U vreme ideala laissez-faire ekonomije, ipak je provejavao princip: rat je rat, a trgovina je trgovina.

Tek se sa Prvim svetskim ratom ekonomska blokada počinje promišljati kao globalna metoda sprečavanja sukoba i agresija. Profesor Nikolas Mulder sa Univerziteta Kornvel nedavno je objavio knjigu „Ekonomsko oružje: Uspon sankcija kao oružja u modernom ratu“ („The Economic Weapon: The Rise of Sanctions as a Tool of Modern War“) u kojoj stavlja fokus na vreme Lige naroda, jalove preteče Ujedinjenih nacija koja nije uspela da spreči izbijanje Drugog svetskog rata.

On navodi da je Liga naroda (a Kraljevina Jugoslavija je jedan od osnivača) kao osnovu svog autoriteta u sprečavanju sukoba imala upravo ekonomske sankcije i da Liga zapravo nije bila toliko neefikasna koliko se danas veruje. Pre bi se moglo reći da nije bila spremna na toliko jake efekte ekonomskih metoda koje je koristila.

Prema Mulderu, moderna istorija sankcija kao „ekonomskog oružja“ počinje tokom Prvog svetskog rata kada su Britanija i Francuska pokušale da izoluju Nemačku i njene saveznike iz globalne ekonomije. Kako se kraj rata približavao, lideri Antante predvođeni Britancima počeli su da promišljaju kako da ekonomski pritisak upotrebe kao sredstvo za sprečavanje daljih sukoba i povampirenja ambicija svojih protivnika.

Prema Mulderu, počelo se od pretpostavke da su ekonomske blokade bile odlučujuće u ishodu rata (autor naglašava da to ne mora biti tačno), ali statistike su govorile o 300.000 do 400.000 preminulih u centralnoj Evropi od posledica gladi ili bolesti uzrokovanih ekonomskim faktorima. U svakom slučaju, u osnivačkoj povelji Lige naroda našao se i član 16 koji je predvideo da se članici koja izvrši agresiju na drugu zemlju uskraćuje mogućnost trgovine i finansijskih odnosa sa drugim članicama.

I prvi primer da sankcije kao metoda odvraćanja, možda nešto poput nuklearnog naoružanja tokom Hladnog rata, deluju, Liga je dobila već 1921. godine – iz Jugoslavije. Prema Mulderu bio je to prvi primer pretnje sankcijama koji je dao rezultat, a odnosio se na granični sukob tadašnje Kraljevine SHS i Albanije.

Kada je jugoslovenska vojska ušla na sever Albanije, Liga naroda je poslala svoju komisiju i utvrdila da trupe kralja Aleksandra treba da se povuku ili će uslediti sankcije. Slično je postignuto 1925. godine kada je grčka vojska napala Bugarsku zbog graničnih sporova, pa je i Grčka pod pretnjom sankcija odstupila.

Jedna od mana uspostavljenog sistema je bilo to što je ključni osnivač Lige, Sjedinjene Države, ubrzo istupio, i kao ekonomska sila koja je preuzimala primat u svetu SAD su bile potencijalno ishodište velikima, ali na prvom mestu je ono što je Mulder nazvao licemerjem velikih sila, koje ih je sprečilo da na istovetan način reaguju kada je Italija napala Krf 1923. godine. „Italija je kao realna evropska sila verovala da može da se izvuče sa postupcima sa kojima Jugoslavija nije mogla“, navodi on.

Ključne sankcije kojima će se mnogi vraćati u ovakvim situacijama odigrale su se 1935. godine, kada je Italija izvršila invaziju na Etiopiju. Tada su 52 od 58 članica Lige naroda uvele sankcije Italiji, među njima i Jugoslavija, zemlja koja je ekonomski bila među najviše pogođenima tim sankcijama.

Sredinom oktobra te godine predsednik vlade Milan Stojadinović na sastanku vladajuće stranke, Jugoslovenske radikalne zajednice, preneo je zvanični stav Jugoslavije o sankcijama prema Italiji.

„Sedamdeset miliona stanovnika Male Antante i Balkanskog saveza jednoglasno podržavaju Ligu naroda u sankcijama i spremni su da ih brane i oružjem ako je potrebno“, rekao je.

„Dvadeset odsto jugoslovenskog izvoza ide u Italiju, i naši izvoznici drvne građe, govedine i žitarica su nestrpljivi da pronađu tržišta koje će da zamene ono što su izgubili u Italiji. Druge članice Lige naroda bi trebalo da preuzmu robu koju mi ne želimo da prodamo u Italiju i oni bi trebalo da preuzmu jugoslovenske proizvode umesto onih iz država koje odbijaju da učestvuju u sankcijama“, dodao je Stojadinović.

Početkom novembra 1935. godine svetske novine su izveštavale o poseti kneza Pavla Parizu i Londonu, gde su ga dočekali ministri spoljnih poslova i gde je izneo situaciju Jugoslavije kojoj sankcije Italiji oduzimaju 20 odsto izvoza i zatražio kompenzaciju od članica Lige naroda. Britanska vlada je izrazila spremnost da podrži Jugoslaviju u tom zahtevu.

Već sledeće godine izvoz Jugoslavije u Nemačku (koja nije bila članica) porastao je za 130 odsto.

Sankcije Italiji nisu dale dugoročni rezultat, pre svega zbog snebivanja Britanije i Francuske da „idu do kraja“, na primer da zatvore pristup Sueckom kanalu za italijanske brodove, strahujući od direktnog rata sa Musolinijem. Musolini je imao različite metode prevazilaženja finansijske krize koja je bila cena rata u Etiopiji, a jedna od njih je bila i poziv Italijankama da doniraju nakit za otadžbinu, a pretopljavanjem zlata je osnaživao zlatne rezerve. Prema Mulderu, te sankcije su imale drugačiji efekat. Italija, Nemačka i Japan su prepoznali pretnju od sankcija i usmeravali politiku tako da izbegnu negativne efekte. Italija se okrenula autarhiji, ali je pokušavajući da stvori ekonomiju nezavisnu od globalne sve dublje padala pod nemačku senku, a Nemačka je počela da teži ostvarivanju apsolutne nezavisnosti u nabavci sirovina i otpornosti na ekonomske blokade, što ideji „lebensrauma“ daje dodatnu crtu.

Prema Mulderu, Nemačka se okrenula „ekspanzionističkoj autarhiji“, a Hitlerov strah od sankcija bio je jedan od faktora koji su uticali na odluku da se napadne Poljska 1939. godine, što je dovelo do Drugog svetskog rata…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.