U udžbenicima i priručnicima novinarstva redovno se pojavljuje primer kako sa malo reči reći što više. Ide, otprilike, ovako:

Džon Smit (38) iz Luivila, Kentaki, poželeo je sinoć da pomoću zapaljene šibice proveri koliko mu je benzina ostalo u rezervoaru automobila. Imao je ženu i dvoje dece.

Ovih dana, kada ponovo svi znamo nekoga ko je u bolnici ili više nije ni u bolnici, kada ponovo pridajemo pažnju geometrijskoj progresiji broja inficiranih (ima ih i u redakciji Nedeljnika), a kada i dalje imamo jednu od najnižih stopa vakcinacije u Evropi, neki bi lapidarni novinar (eh, što nisam taj!) mogao da piše ovakve kratke tekstove:

Janko Janković (46) iz Kragujevca često je ostavljao komentare na Fejsbuku, tvrdeći da je koronavirus zavera velikih korporacija i da su maske vid potčinjavanja manipulisanih ljudi. Imao je ženu i dvoje dece.

Ili:

Milena Milenović (54) sa Palilule rekla je prošle nedelje na Bajlonijevoj pijaci svojoj drugarici Jeleni Jelenović (56) da je čula kako čip sa vakcine može da privlači metal. Ni jedna ni druga nikada neće upoznati svoje unučiće.

Naši Janko, Milena i Jelena nisu samo proverbijalni, oni su stvarni, makar dok to ne prestanu da budu, a onda će biti stvarni samo u sećanjima svojih najmilijih i u izveštajima mrtvozornika: oni su ljudi koje čujete u prevozu, vidite u ulazu zgrade, s kojima se sudarite u prodavnici. Janko, Milena i Jelena mogu da vam se osmehnu, mogu da vam zadrže vrata i nazovu dobar dan, da vam pomognu da pređete ulicu, propuste vas da se uključite u prometnu saobraćajnicu ili vas sačekaju pred vratima lifta.

Takođe, Janko, Milena i Jelena, za razliku od svog brata po inteligenciji Džona Smita, hoće da vas ubiju.

Svesno, hladnokrvno, proračunato, sa predumišljajem, bez kajanja.

Šta, onda, raditi sa ubicama koje su na slobodi? Da li, kao što apeluju stručnjaci, kao što savetuju eksperti za komunikaciju, pa i poneki lekar, postupati s njima razložno; sesti i pokušati da im objasniš, predočiti činjenice, pozivati se na istraživanja, pokazivati im Excel tabele, listati pred njima istraživanja iz Lanceta i bukmarkovati im Njujork tajms, Atlantik i Gardijan? A na kraju ih moliti i preklinjati? Jer sve drugo, veli ova škola mišljenja, predstavlja smrtni greh elitizma; nemoj, vele, samo nemoj da ih vređaš.

Ma ‘ajte. Kao što u školskom dvorištu niko nije pripitomio siledžiju bez ukora, kao što ne vadite Excel tabele nekome ko drži uperen pištolj u vas (okej, možda ako ste računovođa, a on prevareni investitor), tako niko nikada nije pobedio, još otkako je to lepo objasnio Mark Tven, u duelu sa budalom. Pa još pokvarenom budalom. Jer kako drugačije nazvati čoveka koji, uprkos tome što je zahvaljujući nauci i vakcinama prebacio tinejdžersko doba, ne želi da učini maleni napor da sa ovom odvratnom pošašću nekako počnemo da živimo, već bira, svesno, pa još i ponosno, da bude retorta u kojoj će se uzgajati neki novi virus, onaj protiv kojeg cepiva neće ni biti?

Voz u kojem su bili cveće, lepe želje i u celofan upakovane molbe za naše prijatelje antivaksere i ine ravnozemljaše je odavno prošao, slupao se i u toj katastrofi poveo u smrt ne na stotine, ne na hiljade, već milione života (4,55 miliona preminulih na svetskom nivou, i zvanično 7.500 u Srbiji, sa tendencijom daljeg rasta). Sa njima se više ne može i ne sme razgovarati, a ponajmanje se može razgovarati civilizovano, i ne treba nipošto pristajati na oblandaste preporuke stručnjaka da ćemo ih tako, našu zabludelu i po život opasnu braću, oterati u još veću krajnost.

Koja veća krajnost, pobogu, posle godina i godina koliko smo im davali na značaju, nutkali prostor u medijima, pozivali na debate, argumentovali sa njima po društvenim mrežama, umiljavali im se, pamperisali ih i čekali trenutak kada će se dozvati pameti i eto, možda, pristati da stave masku?

Bila je to strategija koja ih je samo osnaživala, učvršćivala u njihovom ubeđenju da su njihovi „stavovi“ legitimni – poput stava da je ovo „kao običan grip“, da maske ne pomažu, da vakcine nisu dobre, da je sve zavera ljudi-guštera – i da treba negovati razliku u mišljenju, kao da je ovo neka politička debata, a ne sukob razuma i mračnjaštva.

Oni, sakriveni iza navodnih briga o slobodi i pravdi i tobože opravdane naučne skepse, neće ustuknuti. Oni predstavljaju opasnost, ne potencijalnu, nego vrlo stvarnu, oni su krivci što je sve više dece u bolnicama, što nam umiru bake i deke i mame i tate, što nam lekari padaju s nogu, što nam je život i dalje na pauzi, što nam klinci gube još jednu školsku godinu.

Oni ne zaslužuju da imaju veto na naše živote, ali dok to ne shvati – čini se da su napokon blizu! – i ono što se zvanično zove državom, mada je mahom odsutno kada treba uraditi bilo šta državnički, nužno je da se sami zaštitimo od Janka, Jelene, Milene. Fizički, mentalno, verbalno.

Jer koliko god delovali fini i pristojni kada se s njima sudarimo ispred prodavnice, koliko god se smeškali, nemajte nikakvu sumnju: oni hoće da vas ubiju. N

***

Esej Marka Prelevića iz Nedeljnik br. 505 od 16. septembra.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.