Studentske demonstracije u Beogradu, ranjeni brat i početak rata: Vladika Grigorije o burnim godinama u kojima je nestajala Jugoslavija – Čitajte u Nedeljniku

0
Foto: Eparhija zahumsko-hercegovačka

Nedavno je objavljena knjiga „Vladika Grigorije – Gledajmo se u oči“ (izdavač „Vukotić medija“, priređivači Danijela Jelić i Milojko Božović) u kojoj se kroz razgovore sa njim i njegove zapise otkrivaju kako mnoge nepoznate činjenice iz njegovog života, tako i njegovi pogledi na društveno-političke okolnosti u Srbiji. Uz dozvolu izdavača, Nedeljnik u aktuelnom broju objavljuje delove knjige.

Jedna od javnosti zanimljivijih biografskih stavki iz života Mladena Durića vezuje se za period kada je 1992. godine organizovao čuvene studentske demonstracije – tokom kojih se i zamonašio. Ali, malo je poznato da je u to vreme njegov stariji brat bio ranjen.

„On je teško ranjen na početku rata, bio je i zarobljen, a ja sam bio u Beogradu, učestvovao u studentskim demonstracijama kao jedan od organizatora i predvodnika. To njegovo stradanje je nevjerovatna priča i možda najtraumatičniji događaj u mom životu, jer nisam znao da li je oslobođen, da li je prebačen na našu teritoriju…

Pronašao sam ga na Banjici, gdje je operisan. Nakon nekoliko dana otišao sam u manastir, a on je ostao na Banjici s prelomljenom butnom kosti. Poslije teških operacija noga mu je ostala kraća sedam centimetara. Kasnije su naši životi bili usmjereni jedan ka drugom i do dana današnjeg je tako.“

Rat je mnogo uticao na njegov život i život njegove porodice („i brat i ja smo bili u nekoliko navrata u velikoj životnoj opasnosti“), kao i na njegov „posao“ hercegovačkog episkopa u tim strašnim godinama („kada sam došao u Hercegovinu, dočekale su me sahrane. Sahrana za sahranom…“).

Još 1990. je bio u vojsci u Samoboru i govorio je oficirima koji su stalno raspravljali sa njim o tome da li Bog postoji ili ne, da će se Jugoslavija raspasti zato što Hrvati ne žele da žive u njoj.

„Rekao sam im da je situacija vrlo opasna, da čitam sve novine u Hrvatskoj, da sam po kazni kopao kanale po nekim selima i da sam pričao sa seljacima. Bio sam i na onoj zloslutnoj utakmici Dinamo–Zvezda, kao vojnik, na sjevernoj tribini, jedva sam živu glavu izvukao. U septembru sam izašao iz vojske, njih su u martu iduće godine opkolili, tom prilikom je poginuo jedan pukovnik, dva vojnika, a svi oficiri su kao ratni zarobljenici prebačeni u Visoko. Otišao sam u Visoko da ih posjetim. Pitali su me tada kako sam znao da će izbiti rat. Rekao sam im: ‘To kako sam ja znao je čudno, ali kako vi niste znali, kojima je to posao, to je još čudnije.’ Shvatio sam tada da je stvar vrlo ozbiljna, a to je posvjedočio i ratni sukob koji je ubrzo buknuo svom silinom.

Budući da je tokom rata koji je uslijedio cijelo selo iz kojeg sam potekao bilo prinudno iseljeno, nastojao sam da zbrinem te ljude. Mnogo nam je tada pomogao vladika Atanasije Jevtić, koji je primio žene i djecu u Vladičanski dvor u Vršcu, a neki su bili smješteni i u Deliblatskoj peščari. Kasnije smo otišli u okolinu Brčkog u Bosni i Hercegovini i tamo ih nastanili. Sve se događalo od marta, kada je rat počeo, do juna 1992. godine, kada odlazim u manastir. Na Banjici, u bolnici, rekao sam ranjenom bratu za svoju odluku. Kazao mi je: ‘Dobro, moli se Bogu.’ To je bio vrlo turbulentan period u mom životu. Jedno ludo i tragično vrijeme.“

Šta je vladika Grigorije govorio o odlasku u Nemačku, nedavnom Saboru SPC i dolasku predsednika Srbije Aleksandra Vučića, o vlastima i opoziciji, odrastanju, političarima i tajnim službama, Hercegovini, Srbima u ratu… ČITAJTE U NOVOM NEDELJNIKU KOJI JE NA KIOSCIMA OD ČETVRTKA 10. OKTOBRA, ILI U DIGITALNOM IZDANJU DOSTUPNOM NA NOVINARNICA.NET