Bila je subota, osam sati ujutru, Dobrila se probudila i odmah je ustala iz kreveta, okrenula se ka Fricu koji je ležao na leđima i spavao, a na sebi je imao crnu pidžamu sa kapuljačom koju je navukao preko glave. Onda je Dobrila izašla iz sobe pa je ušla tiho u trpezariju i krenula je ka kuhinji, hodala je polako i pažljivo, pazila je da ne probudi Matu, ali se onda okrenula ka kauču u trpezariji i iznenada je poskočila i uplašeno rekla: „O, Bože!“ Ugledala je Matu koji je sedeo na kauču, sa svojim laptopom u krilu, ali preko celog lica je imao širom razvučen osmeh, zubi su mu se beleli, obrazi pocrveneli, lice mu je bilo ozareno. Onda je Dobrila pitala: „Kakav ti je to nenormalan osmeh na licu?“ Onda je Mate rekao: „Radim vežbu koja se zove ‘osmeh životu’, dakle, lučim serotonin.“ Dobrila je tako stajala neko vreme i posmatrala ga, onda je ušla u kuhinju i popila čašu vode, pa je rekla: „Prilično ti nenormalno izgleda ta vežba.“ Onda je Mate rekao: „Verujem, ovo mi je tek drugi dan da je vežbam.“ Onda je Dobrila pitala: „Jesi li tu vežbu sam izmislio?“ Onda je Mate rekao: „Nisam, ali ja sam joj dao ime, čitao sam da čim se probudiš treba da razvučeš osmeh i na silu ako treba, i da tako stvaraš hormone sreće.“ Tu je Dobrila sipala još jednu čašu vode i popila je, pa je rekla: „Koliko godina to treba da se radi?“ Onda je Mate rekao: „Pojma nemam.“ Onda je Dobrila rekla: „Osim što ne izgledaš normalno, nemam ništa protiv.“ Tu je onda Mate, sa sve osmehom, rekao: „Ne obećavaš ni ti puno u toj spavaćici.“ Onda je Dobrila pognula glavu pa je razvukla spavaćicu i videla je veliki odštampani natpis ‘Muve nigde ne zuje toliko glasno kao u seoskoj kući, a tek u poljskom klozetu!’ Onda je Dobrila opet rekla: „O, Bože!“ i vratila se u spavaću sobu da se presvuče, ali kad je ušla unutra, krevet je bio prazan, prozor u sobi je bio otvoren, na simsu je stajao Fric u svojoj crnoj pidžami sa kapuljačom, i mahao je uzdignutim rukama iznad glave u pravcu krošnje blizu prozora. Tu je Dobrila prekrila usta rukom, i onda je tako stajala u sobi i gledala Frica kako mlatara rukama dok stoji na prozoru. Onda je Fric prestao da maše pa se polako vratio u sobu kroz prozor i ispružio se preko kreveta, ugledao je Dobrilu, pa je rekao: „Ko zna šta je tebi u glavi kad ti je to izbilo na spavaćicu?“ Onda je Dobrila pitala: „Izvini, a šta si ti to radio na prozoru?“ Onda je Fric iz kreveta rekao: „Unosim dodatni nemir među vrane.“ Tu je Dobrila odlučila da ne ulazi dalje u razgovor, ali onda se čulo kako neko hvata kvaku na ulaznim vratima od stana i pokušava da ih otvori, a onda se začulo i zvono, pa je Dobrila izašla iz sobe i otključala vrata i kad ih je otvorila videla je komšiju Profesora filozofije i pored njega Malo dete koji su već krenuli da uđu u stan, ali je Dobrila podigla ruku i rekla: „Ja vam se obojici izvinjavam, nije momenat, imamo određenih problema u porodici.“ Malo dete je bilo potpuno šokirano, pa je reklo: „Potpuno sam šokiran, ovo mi se nikad nije desilo!“ Onda je Profesor filozofije rekao: „Pa ovo je sjajno! Porodična kriza! Dobrila, da vam kažem, kod starih Grka kriza je označavala preporod…“ Tu je onda Dobrila zalupila vratima, i vratila se u sobu, a na krevetu je klečao Fric, glava mu je bila pognuta, preko glave je imao kapuljaču, virio je kroz prozor i gledao u krošnju od drveta, kao da se spremao da poleti, onda je Dobrila svukla svoju spavaćicu, iz ormana je izvadila majicu na kojoj je pisalo ‘Jedva čekam da na sve oguglam’ i obukla je, pa je izašla iz sobe, ali onda je čula kako je neko opet uhvatio kvaku od ulaznih vrata i pokušao da uđe u stan, pa je Dobrila otključala i otvorila, i videla je komšiju Kineza Lija, pa mu je rekla: „Komšija, uopšte nije trenutak, porodica mi se mentalno rasipa.“ Onda je Kinez Li mirno rekao: „Jeste da sam svaki dan ovde, ali možda vam dobro dođe pogled sa strane, sa Dalekog istoka?“ Onda je Dobrila rekla: „Možda, ali kasnije.“ I zalupila je vratima. Onda je ušla u trpezariju, pogledala je u Matu koji je i dalje sedeo na kauču sa osmehom razvučenim preko celog lica i gledao je negde u daljinu. Onda je Dobrila popila još jednu čašu vode, pa je sela za veliki trpezarijski sto, uzela je daljinski upravljač, uključila je televizor pa je menjala kanale, na jednom je neki pop iskočio iz helikoptera i otrčao preko livade u crkvu, na drugom je silovatelj dobio nanogicu i u pratnji supruge mahao narodu i otišao kući, na trećem su borbeni avioni nadletali krave i ovce dok su se kokoške rastrčale naokolo, na četvrtom su ljudi sa motkama jurili druge ljude i vikali su kako će oni njima da uteraju hrišćansku pravdu. Onda je tu Dobrila isključila televizor i ustala je od stola, sipala je vodu u jedan veliki bokal, prinela ga je ustima i počela je da se naliva, onda je Mate pitao: „Što piješ toliko vode?“ Onda je Dobrila sklonila bokal od usta na pola gutljaja, pa je viknula: „Hoću da se upišam u gaće pa da budem i ja normalna kao vi!“

***

Pratite priču o Fricu i Dobrili kroz kolumne Srđana Valjarevića u svakom broju Nedeljnika.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.