Postoje mnoge stvari, situacije, stanja, pa čak i jutra, za koja možemo pomisliti da se nikada ranije nisu dogodila, upravo zbog nekih osnovnih odlika koje svaki čovek može odrediti i nazvati ih u svom ushićenju da su neponovljiva, i jedno od takvih jutara može da bude i ovo, martovsko, nedeljno, tačno u osam časova, kada je sunce izašlo u šest i odmah je zasijalo, kako se to tupavo naglašava, punim sjajem, i moglo je da se nasluti već tad da će i narednih dvanaest časova sijati upravo tako, istom snagom, jer je već u osam, kako već rekosmo, bilo deset stepeni, nebo je bilo potpuno plavo, i nijedan oblak nije bio u blizini, nije smetao suncu da radi ono što je svim bićima bilo neophodno. I dozvolićemo ovde naratoru, kada je već bez ikakve najave preuzeo stvari u svoje ruke, da nastavi dalje, neka se otvori, neka se isprazni, bio je odsutan jer je preležao težak virus prošle nedelje, i sada izgara od želje da živi i da nadoknadi propušteno, ukoliko propušteno u životu uopšte postoji. Jer šta je to što nazivamo propuštenim?

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.