Prošlo je osam godina otkada smo izašli na ulice na protest koji je doveo do svrgavanja našeg predsednika Hosnija Mubaraka, „faraona“, koji je vladao 30 godina. Otad smo od onih koji glasaju prvi put postali oni koji to čine neprestano, izlazeći na biračka mesta devet puta da na listićima izaberemo članove parlamenta, predsednika ili se izjasnimo o ustavu. Naš sadašnji predsednik, Abdel Fatah el Sisi, ponovo je izabran u aprilu da odsluži još jedan četvorogodišnji mandat – drugi po redu i, prema ustavu iz 2014. godine, poslednji. Ili smo makar tako mislili.

Egipatski parlament u februaru je na brzinu predstavio paket amandmana na ustav, kratko raspravljao o njima i usvojio ih. Ovlašćenja predsednika su proširena – data mu je veća moć u nadgledanju glavnih stubova države, uključujući i ovlašćenje da imenuje glave sudskih organa – i produžena. Predsednik se i dalje može birati na dva mandata, ali će svaki trajati šest godina. Sisi je posebno izuzet i biće mu dozvoljeno da se ponovo kandiduje pod novim uslovima. Mogao bi da vlada do 2034. godine.

Predložene izmene ustava podsećaju na ustavne amandmane koje je Turska usvojila 2017. godine, a koje su Egipćani ismevali tada. Video koji se vrteo po egipatskim društvenim mrežama rugao se Turskoj sa kompilacijom klipova o predsedniku Redžepu Tajipu Erdoganu.

„On se danas proglasio za zvaničnog diktatora.“ „On je prekrojio ustav.“ „Sve je u njegovim rukama.“ „On je odlučio da se prethodne godine ne računaju.“

Stranica na Fejsbuku pod nazivom „Egipatska pozicija“ sadrži video-snimke građana i jedno čudno poznato lice (kao što je ono politikologa Rababa el Mahdija) koje upozorava da bi prekrajanje ustava moglo da stvori novog faraona. Klipovi na kojima članovi parlamenta stoje pred punom skupštinom i osuđuju amandmane postali su viralni. Šesnaestoro poslanika 14. februara glasalo je protiv predloženih izmena, a 485 za. Jedan od protivnika, Ahmed el Tantavi, rekao je da izmene označavaju povratak još gorem sistemu od onog koji je 2011. svrgnut. Čak ni pod Mubarakom vojska nije bila toliko isprepletena sa poslovima vlade. Niti je opozicija bila toliko pritisnuta.

Amandmane tek treba da pregleda, o njima raspravi i odobri ih specijalni komitet, a da se oni zatim vrate u parlament i o njima se raspiše referendum. Čitav proces mogao bi biti završen već sredinom aprila.

Mnogo onih koji su komentarisali amandmane otpisali su referendum kao već rešen, ističući da je on namešten i da će biti lažirano da su građani rekli „da“. Pitanje koje se često postavlja među privilegovanima – lekarima, profesorima, nekadašnjim poslanicima sa kojima sam razgovarala u Kairu – jeste da li Egipćani razumeju implikacije izmena za koje će glasati. To pitanje je, u stvari, irelevantno. Ono što Egipćani razumeju jeste da bi Sisi mogao da vlada narednih 15 godina. I znaju da već sada jedva da mogu da izdrže.

Kada razgovarate sa ljudima na ulicama Kaira, na obodima grada ili u siromašnim, nepismenim naseljima, i kada otputujete u Aleksandriju, Minju ili još dalje na jug, postaje jasno da činjenice iz svakodnevnog života diktiraju javno mnjenje u vezi sa ustavnim izmenama.

Ljudi znaju da su, otkada je predsednik ponovo izabran, cene sve više, a egipatska funta sve slabija. Karta za metro koja je 2014. koštala jednu funtu, sada košta sedam; boca plina nekada je bila osam, a sada je 50 funti. Oni znaju šta znače mere štednje koje je uvela vlada u zamenu za pozajmicu Međunarodnog monetarnog fonda i koliko su im one štete nanele. Znaju da žele promenu.

Protivnici vlade, ili ovih ustavnih amandmana, kritikovali su predložene izmene, ali zasada samo nezvanično; niko nije pokrenuo kampanju za odlučno „ne“. Ipak, novonastala situacija predstavlja novu priliku, naročito za opoziciju da preokrene političku putanju zemlje.

Prekretnica revolucije 2011. dogodila se 1. februara iste godine, nekoliko dana nakon što je policija napustila položaje, a demonstranti pozvali na najmasovniji protest do tada. Tada sam čula prijatelje i porodicu koji su se plašili da izađu na ulice da će i oni otići na protest. Želeli su da budu deo toga. Taj trenutak doveo je, na kraju, do toga da Mubarak bude svrgnut. Isto tako, najavljeni referendum je trenutak u kojem treba mobilisati nezadovoljne građane.

To je prilika za levicu, liberale i sve druge sa bilo kakvom političkom ili ekonomskom snagom da povedu kampanju protiv izmena ustava i zaštite narod od nasilja i zastrašivanja na biračkim mestima. Ovo je prilika da povratimo makar deo političke slobode koju smo izgubili.

Ovo je, takođe, prilika za predsednika Sisija. Parlamentarac Talat Kakil nedavno je upitao, govoreći o amandmanima: „Da li je iko konsultovao ustavotvorce ili samog predsednika? Znamo li uopšte da on želi da ostane na funkciji?“

Govorio je o tome da je izmene predložio odabrani krug zakonodavaca u savezu sa predsednikom. Sisi sada može da ih odbije sa obrazloženjem da oni krše njegov ugovor sa narodom Egipta.

Predsednik je 2017. u intervjuu za CNBC obećao da će se povinovati principima ustava, naročito ograničenju mandata. Na narodu je da podrži te principe u narednim mesecima. Osim ako predsednik to ne učini sam što pre, što bi bilo mnogo značajnije za ovu zemlju.

Jasmin el Rašidi je autorka knjiga „Bitka za Egipat: Izveštaji iz Revolucije“ i „Hronike proteklog leta: Roman o Egiptu“.

© 2019 The New York Times

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.