Na putu do kina – nedostajaće mi ta mala tradicija sa Sanjom, naša viđanja u mraku bioskopa, svake druge godine u decembru – na Bulevaru sam sreo Zorana Panovića. Znao sam da i on voli „Star Wars“, saznao sam i da nije (još) stigao da odgleda poslednju epizodu poslednje (valjda) trilogije, a onda mi je rekao da on i nije neki kritičar, te da bi mu se „Star Wars“ dopao i ako bi Millenium Falcon leteo svemirom sat i po. Ni ja nisam neki kritičar, a svaki film u kojem je Harison Ford makar i na sekund Han Solo meni je najbolji film na svetu. Zato ovo obraćanje, redovno koliko i moj izlazak sa fellow-zaluđenicom, nije priča o filmu o kojem, kako to sa temeljcima pop kulture obično biva, svako ima mišljenje i ne libi se da ga pokaže.

Autori „The Rise of Skywalker“ morali su znati da će, kao i svako finale, to breme narasti do zapremine one druge „Death Star“. Prvi rezultati žirija kritike nisu baš pohvalni: sajt Rotten Tomatoes beleži da deveta epizoda svemirske opere(te) ima prosečnu ocenu 57%, mada je vox populi bio mnogo naklonjeniji, sa 86% onih kojima se „Uspon Skajvokera“ ipak dopao. Zadatak je svakako bio, u nedostatku boljeg poređenja, samoubilačka misija nalik onoj iz „Epizode VI“.

Prošle su 42 godine otkako smo prvi put čuli za dešavanja u udaljenoj galaksiji pre mnogo, mnogo godina, i svako ko je ikada bazao mesecima Endora imao je ideju kako sve treba završiti; tu je i čitava zavrzlama sa Lukasovom prodajom prava Dizniju i dodatna korporativizacija ionako oberkomercijalizovane franšize. Ali sve to je, zaista, manje važno.

U jednoj sceni – pokušaću da ne spojlujem glavne stvari – Fin, predvodnik poluuspešnih „novih glavnih likova“ (najbolja, i zaokružena, svakako je sjajna Rej), saznaje da nije jedini stormtruper koji je otkazao poslušnost Galaktičkoj Imperiji i Prvom redu. Bilo je još onih koji su imali prigovor savesti. Kako su znali da ne treba, uprkos svemu što im je usađeno u mozak, da pucaju na civile? Kako su znali da treba da napuste zlo? „To jednostavno osetiš“, kaže Fin, i time u jednoj rečenici sažima čitavu polemiku oko vrednosti i dometa svakog, a ponajviše poslednjeg Star Wars filma.

Da, moglo bi se reći da kraj sage o Skajvokerima ima previše rupa, propusta, nelogičnosti; da je zbrzan i da ne dozvoljava ni glumcima ni scenaristima da se razmahnu, namećući od samog početka ritam koji neće prijati svakom posmatračkom oku. Moglo bi se autorima zameriti i da su se – a tako je najlakše, kada nemaš ideju i program – uhvatili za najjeftiniju moguću nostalgiju začinjenu patetikom. To se posebno oseti kada kroz nekoliko scena zaredom prodefiluju i mladi Luk, i mlada Leja, i matori Luk, i matora Leja (mada je uklapanje nekoliko scena koje je onako za vežbu odigrala prerano preminule Keri Fišer nadrealno sineastičko dostignuće!), i Lendo, i Han Solo, i Joda, i svi džedaji; ali hajde, Star Wars nikada i nije bio racionalna stvar.

Ono, matori ljudi koji se lože na „pew-pew“ napucavanje, gledaju vanzemaljce i nerazumljive droide i čupavog vukija koji urliče i udara se u grudi? Nije baš pohvalno ni u jednom univerzumu… sem u onom u kojem postoje „Ratovi zvezda“. Stvar je uvek bila u osećaju, a taj osećaj je i praznično raspoloženje i lenje nedelje ujutru kada se sa ekrana začuje muzika Džona Vilijamsa; ali i onaj važniji, za pravedno, za to da svako kroji svoju sudbinu, ali da je na kraju balade, serijala ili života, najvažnije kojom ćeš stazom krenuti i šta si spreman da uradiš za ljude koje voliš i za ljude koje ne poznaješ.

Nedostajaće mi „Star Wars“, posebno kada ga hiperprodukcijom – a hoće – potpuno obesmisle. Nedostajaće mi mogućnost da se Luk Skajvoker pojavi u našim životima makar na trenutak, ali najviše će mi nedostajati podsetnici, makar i jednom u dve godine, tačno u periodu kada se podvlače crte i okreću novi listovi, na reči poput „nada“, „vera“, „zajedništvo“, „prijateljstvo“ (a ceo „Star Wars“ je u stvari jedan veliki ésprit de corps).

U nekom trenutku, svi ti termini postali su nam banalni, klinci bi rekli krindži, prevrćemo očima kada ih čujemo, i dobro pazimo, mi koji pišemo i vi koji govorite, da nam se slučajno ne omaknu, jer će nas ekipa pogledati kao da smo pali sa Nabua ili Alderana. Kada je tačno postalo izlizano i glupo da čuješ stvari poput „Ako te ubede da si sam, onda su te pobedili“ i „Možemo im se suprotstaviti zajedno“ (citati Poa Damerona iz poslednjeg filma)?

Ili je, zapravo, sve krenulo ka zlu zato što smo to dozvolili, pa se čitava ravnoteža ove planete – a kamoli ove zemlje, kojom baš i ne vladaju džedajski moralni zakoni – okrenula arkanskoj strani. A njom, nauči su nas to „Ratovi zvezda“, pipke puštaju razni palpatini i snoukovi, od krvi i mesa.

Komentara

  1. Zigis
    3. januara 2020. 01:30

    Nadao sam se da će se pojaviti upravo ovakav tekst. Iako će se pojaviti mnogi koji će se složiti sa kritičarima, ja pripadam ovoj "drugoj strani". Jer... ratove sam počeo da gledam sa 6 godina i sa svakim novim delom sage ja ih upravo gledam sa očima šestogodišnjaka. I polažem pravo na naivnost i ideale, makar na tih dva i po sata. I smatram da to treba da oseti svaka generacija u pravom trenutku. To ih čini boljim ljudima. Ja sam, nadam se, takav slučaj.

  2. Milos
    3. januara 2020. 19:52

    Sto je rekao autor teksta i da gledam 3 sata kako "soko" putuje bilo bi mi ok! Prvi film koji sam odgledao u bioskopu sa nepunih 6 godina bila je epizoda 6 povratak dzedaja i od tada svaki put kada cujem i deo bilo koje muzicke teme iz star warsa setim se svetlosnih sablji i detinjstva i bude mi lepo bar a sekundu! NEDIRAJTE NAM DZEDAJE I DART VEJDERE I JODE BATALITE

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.