Rukomet je lepeza najlepših nijansi plave. Od onih „gaćica“ šabačkih vanzemaljaca koje se ukrštaju tom brzinom da prosečan navijač ukrsti očima, do plavog dresa iz kojeg kao iz topa izleće lopta koliko god da ga odbrana vuče i čupa. Na tom je plavom dresu sa leve strane onaj grb, koji je zaboravljen kao i rukomet danas, po završetku praznika.

A nekada smo lakše mogli da prebolimo kraj Novogodišnje skakaonice jer je ona milozvučna škripa patika po parketu bila tu iza ugla, na tri spavanja do početka.

I danas škripi. Baš škripi, ali ružno…

Prvi klupski evropski šampion kojeg je podarila Jugoslavija, bio je Partizan, ali iz Bjelovara. Nije bio to deo nekog „podmuklog plana“, da se stvori slika o bratstvu i jedinstvu tako što će se u provinciju provincije instalirati neki evropski šampion. Naprosto, u Jugoslaviji su svi igrali rukomet.

Posle Bjelovarčana, na krov Evrope popeo se Borac Banjaluka, a onda ona kaznena ekspedicija iz Šapca, sa najboljim rukometašem 20. veka, Veselinom Vujovićem.

I priča o rukometu kao muškom sportu tih godina nije bila argumentovana. Radnički Beograd je šest godina zaredom igrao finale Lige šampiona i u roku od 10 godina tri puta osvojio evropsku krunu. Radnički Svetlane Kitić, najbolje rukometašice 20. veka.

Od kraja šezdesetih, naredne dve decenije donele su žetvu medalja na Svetskim prvenstvima i Olimpijskim igrama i u muškoj i u ženskoj konkurenciji.

Rukomet je, dakle, bio jugoslovenski nacionalni sport.

Kada su došle devedesete, euforija je i dalje trajala. U sećanju tadašnjih klinaca i dalje titra onaj legendarni derbi u hali Pionir, baklje, euforija, gol u poslednjoj sekundi. Neko je čak i na odmoru u školskom dvorištu znao da uzvikne Škrbiiiiić, a onaj čelični momak iz 8-3 što je često modar dolazio posle utakmice vikendom, furao je frizuru kao Nedeljko Jovanović (mada je tih godina u Beogradu popularnija bila Butulijina frizura).

Rukometaši nikada nisu bili deo pop kulture, izgledom siroviji od ribe u sušiju, nedovoljno eksponirani i nedovoljno bogati.

Ali su bili jedan u nizu timova koji donosi radost. I kojima se nadamo.

Kada je ta čežnja postala prošlost, pivot čuvene jugoslovenske i šabačke ekipe, Veselin Vuković, seo je na klupu reprezentacije i sve je ličilo na ona lepša vremena. Na tajmautu moglo je da se čuje kako srednji bek zove akciju „Bjelovar“, rukometaši Srbije su tukli kao jugoslovenska milicija – jednom, dovoljno da se plašiš poprekog pogleda – i ukrštali, stvarali višak, davali golove i urlali od zadovoljstva.

Stvoren je tada i višak euforije, upotpunjen uspesima rukometašica. Oni su pored pozitivnih promena u igri, bili povezani i sa organizacijom turnira, velikim interesovanjem publike, ali je ubrzo pritisak koji je gušio rivale, ugušio nadu da će takva situacija potrajati.

I u godinama u kojima je Hrvatska reprezentacija igrala finala, pobeđivala Francuze i igrala lepršavo kada Ivano Balić napravi fintu telom, pa uđe na crtu i onda isporuči „kokošku“ Voriju tako da ovaj unese golmana i nervozu sa njom u gol, mi smo čekali. I kada je Slovenija, predvođena Vujovićem sa klupe, igrala jugoslovenski rukomet, navijali smo potajno za onu bradu i nadali se da će kad se naosvaja i napobeđuje, jednom da se vrati. Onda je i Vardar postao šampion Evrope, pa je bilo jasno da nije do podneblja, nije baš ni samo do finansija, nije ni do tog jednog čoveka, malo je, sto mu bubnjeva Darkvuda i do nas.

Do onih koji nisu uspeli da izgrade sistem selekcije, da formiraju kompetitivno prvenstvo, ili da privuku legende da se vrate. Do onih koji nisu uspeli da održe popularnost koju je rukomet imao, a kamoli da je nadograde. Pa tako više ne škripe patike, nego škripi na sve strane.

Kada prođe novogodišnja euforija, na nju se više ne nadovezuje nada da će da se otvori žreb, ne raspisuju se kombinacije šta ako Norveška izgubi sa četiri gola razlike i ne čeka se potajno da Hrvatske ode u drugi deo kostura.

Ljudi se klade u ćevape koliko igrača sa spiska prepoznaju, a brojni reprezentativci manjih reprezentacija, te ćevape ne mogu uvek da plate s obzirom na nivo zarade.

One najlepše nijanse plave, od masnice na kuku posle pada, do suznih očiju neke reprezentativke Švedske, to je i dalje rukomet, samo više nema plavih gaćica od kojih se godinama svima tako lepo vrtelo u glavi.

Komentara

  1. Ognjen
    10. januara 2020. 14:50

    Sjajan tekst. Sve ostalo je beda. Boks je bar umro dostojanstveno...rukomet zalosno odumire.

  2. Anonimni
    11. januara 2020. 13:36

    I pored svih apela, mejlova, odlazaka u zurnal, izlaska na medije....sve dzabe!!! Svi se drze kao jedan!!! Sve unistise, sve isti ljudi, godinama u istim foteljama, a deca nemaju gde trenirati, a o tome ko da ih trenira .... necu ni pricati.....SRAM VAS BILO SVE

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.