U Beogradu si promovisao „Crvenu vodu“, koja je krimi roman, ali su tu i pad socijalizma, tranzicija, korupcija… U Britaniji i Skandinaviji krimi žanr obuhvata društvene anomalije ali je uglavnom dominantna relacija detektiv– zlikovac–žrtva. Da li je poželjno da ubacuješ društvene prilike jer je kod nas krimi žanr pomalo „sumnjiv“, ili to želiš i tvoji opisi društvene stvarnosti su oduvek velika osobenost tvojih romana?
Kad pišem roman, nikad ga ne pišem s namjerom da publicistički opisujem i komentiram društvo. Mislim da je to za nekog u mojoj poziciji glupo. Ja sam na koncu novinar. Ako bih htio kroz tekst opisati tranziciju ili društvene anomalije ili nekretninsku spekulaciju ili korupciju, onda ću napisati tekst za novine koji će sutra čitati 100.000 ljudi, a neću to raditi u knjizi koju će pročitati kudikamo manje i kroz dulje vrijeme. Roman je kao oruđe društvenog angažmana neefikasan. Razlog zašto je u mojoj prozi puno društva i novije povijesti je to što ja ne mogu pisati likove ako ih ne gledam u kontekstu. Da bih komforno pisao o ljudima, moram znati što oni jedu, u kakvom stanu žive, gdje rade i za koji novac, kako se ophode. Volim prozu i filmove koji su ujedno gotovo pa i dokumentarci o svijetu, društvu, klasi kojom se bave. Takve su recimo knjige Johna Le Carrea, ili Gillian Flynn. Tako da moji romani i kad nisu politični neizbježno donose odsječak društva.
CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 28. SEPTEMBRA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS
Tagovi
