Tog dana kada su Elizabet Martuči i njen 11-godišnji sin i zvanično proglašeni zdravim, izašli su iz kuće u južnom delu Nju Džerzija noseći kredu. Na trotoaru su napisali poruku:

„Mi smo preživeli kovid.“

„Htela sam svima da kažem da sam imala to i da sam sada dobro. Da bi ljudi znali da to nije nikakva smrtna kazna“, rekla je gospođa Martuči.

Kupila je i majice na kojima je stajalo „Preživeli kovid-19“, pretpostavljajući da će se neke od njenih komšija u uličici u kojoj živi osećati blago nelagodno.

Ali Elizabet je uskoro shvatila koliko je potcenila nemir sa kojim će se susretati i ona i njen sin Markus. Više od mesec dana pošto su ozdravili, neke komšije su ih izbegavale. Neki su doslovno trčali kada bi ih videli.

Ljudi koji su preživeli virus izlaze iz bolnica ili iz kućnog karantina i susreću se sa svetom koji nije previše spreman da ih dočeka raširenih ruku.

Zdravstveni stručnjaci i epidemiolozi slažu se da pacijenti potpuno oporavljeni od koronavirusa više ne predstavljaju rizik, niti mogu da zaraze druge osobe. Ali neki koji su preživeli bolest i dalje se suočavaju sa stigmom.

Tu je veterinar koji je odbio da pomogne psu čija je vlasnica bila u bolnici. Tu je baštovan koji nije želeo da potkreše živu ogradu u dvorištu čoveka koji se oporavio. Tu su komšije koje su na kućni prag donele supu, ali su napisale da im se ne vraća posuda.

„Duboko u sebi sam predosećala da će me se ljudi plašiti jer sam imala taj virus“, rekla je gospođa Martuči (41). Ona se priseća kako se jedan komšija spotakao o ivičnjak u bezglavoj jurnjavi kada je primetio njenog sina i nju da mu se približavaju na biciklima.

„Ali nisam mislila baš da ću biti prezrena“, kaže ova žena, koja radi sa nekretninama. „Posmatraju te kao zarazu, a ne kao preživelog.“

Zato je brzo bacila i one majice.

Nisu svi preživeli smatrali da će ih pratiti stigma. A ona posebno boli jer se u svetu govori o tome kako će otvaranje ekonomije zapravo najviše zavisiti od toga koliko su ljudi koji poseduju antitela spremni da se brzo vrate na posao. Uz to, oni bi trebalo da doniraju krvnu plazmu za eksperimentalna testiranja.

„Postoji ta dihotomija, između osećaja da treba da odete i da date svoju plazmu i spasete nečiji život, i osećaja da ste u kasti nedodirljivih“, kaže Šeril Kraft, novinarka koja prati zdravstvo u Ferfildu, država Konektikat, i koja je pisala o svojoj borbi sa kovidom-19 i fizičkim i mentalnim posledicama po njeno zdravlje.

„Mi smo kao neki izabrani“, kaže ona. „Možemo da se vratimo u društvo, možemo da doniramo plazmu, veoma smo vredni. Ali za ljude koji se plaše zaraze, mi smo kao izgnanici.“

Mark Levin, član gradskog veća Njujorka, osetio je simptome virusa krajem marta. Zatvorio se u svoj dom dok se nije oporavio. Nedeljama kasnije, zaprepastio se kada je jedan radnik u lokalnoj perionici veša ustuknuo čim je ovaj ušao.

U Lindenhurstu, pedesetak kilometara istočno od Menhetna, Flora Tulupis (60) videla je i dobrotu i opreznost jednog komšije. Nakon što ju je virus brutalno pogodio – imala je i upalu pluća i probleme sa zakrčenim venama – Tulupisovoj je prvi sused dostavio domaću pileću supu na prag.

https://www.nstore.rs/product/nedeljnik-pretplata-na-elektronsko-izdanje-za-inostranstvo/

Ali kada mu je poslala poruku da ga pita kada da mu vrati posudu, rečeno joj je da je baci.

Samanta Hofenberg, koja živi na Menhetnu, kaže da razume zašto ju je rođena porodica izbegavala skoro dva meseca nakon što je pobedila bolest: njen otac u aprilu je preminuo od virusa koji je dobio u bolnici. Sve je bilo veoma traumatično, kaže ona.

A nakon što se i ona zarazila, prihvatila je da treba da se drži podalje od voljenih osoba, čak i pošto se opravi.

No onda je 23. aprila izbio požar u njenoj zgradi. Odveli su je u bolnicu zbog udisanja dima i imala je panične napade. Socijalni radnik iz bolnice pozvao je njenu porodicu da im kaže da ona nema virus i da želi da ih vidi. Odbili su.

„Nikada nisam bila na tako mračnom mestu kao tada“, kaže Samanta. „Moja porodica je bila toliko prestrašena od mene da nisu želeli ni da shvate koliko sam usamljena.“

Ovaj tekst objavljen je u novom broju Njujork tajmsa na srpskom jeziku, koji se dobija na poklon uz svaki primerak Nedeljnika od četvrtka, 11. juna

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.