“Najveća je greška Beograda što se odrekao Mostara… A i metak Gavrila Principa je odavde krenuo”: Intervju Marka Tomaša za Nedeljnik

0
Fotografija: Igor Pavićević

Marko Tomaš je o poslednjem selektoru “najkul države” napisao knjigu. I to je samo jedno od njegovih dela koja su povod za intervju. Pored Mostara, koji je do ovog maja izbrojao tačno 30 godina od kada ga je rat potpuno promenio, sa njim (nepovratno) menjajući i Mostarce.

***

Koliko je Mostar toga obrisao gumicom, koliko se, ali u lošem smeru, otrgao od istorije? I mislite li da su i drugi to isto uradili Mostaru, odbacili ga, potisnuli od sebe?

Jedino što je Mostaru ostalo isto i što mu održava taj duh koji je imao je rijeka. Ona teče tu u središtu grada i posle više decenija ljudi počinju da joj se vraćaju. Da žive sa rijekom. Najveća promena je ustvari poslijedica najveće gluposti srpske politike devedesetih – potpuno sumanuto gubljenje Mostara. Istovremeno je i Mostar ostao bez srpske komponente, koja je kroz dobar komad njegove povijesti bila i najvitalnija i najdinamičnija. I u kulturnom i u svakom drugom smislu. Srpske obitelji su bile trgovačke, imale su više novca i život im je bio dinamičniji. Vrati se na početak 20. stoljeća i pogledaj kakvi glasovi odavde dolaze – relovucionarni glasovi. Od Alekse Šantića, Jovana Dučića, Svetozara Ćorovića, Vladimira Ćorovića, povijesničara, Osmana Đikića, Hasana Repca… A onda uzmi da je metak Gavrila Principa odavde krenuo. U mostarsku Gimnaziju su išli i Gaćinović i Žerajić i kompletna ta ekipa. Ako su ovi pjevali revolucionarno jugoslovenski, ovi su pucali revolucionarno jugoslovenski. Nekoliko mjeseci prije atentata zemaljsku vladu preuzimaju ljudi iz Mostara, neko je tim klincima morao reći kuda će ovi ići. Nemojmo biti smiješni. I onda se u Mostaru stvara između dva rata, kao nastavak te revolucionarne tradicije, komunistička jezgra sa Avdom Humom, Džemom Bijedićem i ostalima. U drami koja će na jesen biti objavljena, pisao sam upravo o toj smjeni generacije. To je deo borbe za ono što zovu “kultura sjećanja”.

Šta ta kultura podrazumeva ustvari?

Ja kad se borim za sjećanje, za povezivanje, ja se borim za vlastito djetinjstvo. Za dokaz o vlastitom postojanju. Pokušavam da uspostavim vezu sa onim čovjekom koji je bio. Taj rat je možda promijenio grad, ali je mijenjao i nas, napravio rezove i stvorio vremensko prostorni diskontinuum i kao da smo prošli kroz neki portal, ispljunuti u sadašnjost, u grad koji jeste naš grad, ali ga teško prepoznajemo. Jer se čak više i ne šeta kuda se nekada šetalo, život se kreće drugim mjestima, drugačijim tokovima. Ovaj hotel u kojem vi spavate, pogledajte gdje mi se nabudžio. I to je deo političke borbe, protiv tog sjećanja, da ti se kaže koliko je to sve što ti imaš privremeno, kao i ono što si imao.

Ceo intervju pročitajte u novom broju Nedeljnika koji je na kioscima od četvrtka, 16. juna ili na Nstore.rs