„Nije važno da li je neka zemlja neutralna“, izjavio je svojevremeno Vinston Čerčil. „Važno je na čijoj je strani neutralna.“

Srbija je 2007. rezolucijom Narodne skupštine proglasila vojnu neutralnost i time se obavezala da neće u članstvo zapadnog NATO saveza ili u istočnu Organizaciju ugovora o kolektivnoj bezbednosti, ODKB. Koncept je opstajao možda i zato što Beograd nikada nije zatražio međunarodnu verifikaciju ovog Ustavom i zakonima nedovoljno definisanog statusa.

Međunarodne organizacije, velike sile i susedi procenjivali su da je neutralnost više u funkciji unutrašnje politike, najčešće oko Kosova, ali Srbija danas rizikuje da plati cenu pogrešne vizije razvoja geostrateške situacije u svetu.

Zapadni Balkan pretvorio se u mini-front obnovljenog rivalstva Istoka i Zapada. Moskva pokušava da obuzda evroatlantske ambicije regiona, Vašington bi da zaokruži integrisanje područja i da blokira prodor „malignog“ ruskog uticaja.

Arhitektonika neutralnog projekta počela je da se ljulja. Da li zato što srpska diplomatija nije dorasla zadatku koji je sebi postavila, ili zato što naprednjačko-socijalistička koalicija teži svojim „prirodnim partnerima“, tek utisak je da je klatno izbačeno iz ležišta – kreće se u pravcu Istoka.

Gde smo bili juče a gde smo danas?

U decenijama posle razlaza Tita i Staljina 1948. jugoslovenska armija je na manevrima uvežbavala različita dejstva, ali očekivani pravac napada uvek je bio isti – sa istoka.

Protiv koga se danas sa Rusima uvežbava Vojska Srbije? Očekivani pravac napada je sa Istoka preseljen na Zapad. Virus populizma trese srpsku diplomatiju koja se, zarad birača i Kosova, poigrava geostrateškom pozicijom zemlje. Šta znači izjava načelnika Generalštaba VS o „podršci ruske vojske za izazove na Kosovu i Metohiji“?

Amerika će bez zvanične ljutnje propratiti radost srpskog predsednika i tabloidne talambase, ali je sigurno da je epizoda S-400 uknjižena. I da neće biti zaboravljena. Baš kao ni braća Bitići

Srpska neutralnost je više od koristi Rusiji nego Srbiji. Iako u nesaglasju sa zvaničnom strateškom orijentacijom Beograda ka EU, sile privlačenja iz Kremlja odvlače Srbiju od Zapada: od protivljenja svim rezolucijama evropskih institucija koje Rusiju kritikuju zbog aneksije Krima ili stanja ljudskih prava, do pojačanih kupovina ruskog oružja.

Aleksandar Vučić snimljen je onomad kako uz izraz dečačkog oduševljenja seda u kokpit Miga 29, a ovih dana je fasciniran propratio dolazak ruskog raketnog diviziona S-400 i protivavionske raketno-artiljerijske baterije „Pancir S1“. „Ja ovako nešto nikad u životu nisam video!“, uskliknuo je predsednik uz uzdah što Srbija nema novac da kupi S-400 ali i sreću što je naručila „Pancir“.

Ambasador Rusije u Moskvi, pardon, Srbije u Moskvi, poručuje: „Ovo je veliki, istorijski dan za našu državu.“ Režimski mediji su vežbu „Slovenski štit 2019“ dočekali počasnom paljbom. Baraži slavlja propraćeni su pokličima militantnog ponosa.

Nisam ekspert da bih ocenjivao „visoke manevarske sposobnosti ruskih oružanih snaga“ o kojima govori vojni komentator TASS-a, ali svaka čast manevarskim sposobnostima ruske diplomatije koja uz malo ulaganja dobija naklonost aktuelne srpske politike. Dovoljno je da kažu da je Srbija kao „pouzdan prijatelj“ zaslužila poverenje da S-400 prvi put bude poslat na vežbe van Rusije, a da očarani putinofili odmah upozore NATO da „ne dira Srbiju“.

Kremlj nas vešto uvlači u svoju globalnu igru. „Važno je da se jasno pokaže da je Srbija pod ruskom zaštitom“, izjavljuje general Sergej Lipovoj.

Nabavke ruskog naoružanja i njihovo reklamno šetanje od Batajnice do poligona u Pasuljanskim livadama nisu prvi signal Zapadu da nešto ne funkcioniše. Otkako su detektovali da Rusija zakulisno kapitališe iza plašta neutralnosti, kritike su postale sve učestalije.

Amerika će bez zvanične ljutnje propratiti radost srpskog predsednika i tabloidne talambase, ali je sigurno da je epizoda S-400 uknjižena. I da neće biti zaboravljena. Baš kao ni braća Bitići.

Zašto se onda stvara lažna slika kada je vojna saradnja sa NATO-om jača nego sa Rusijom, a američke vojne donacije Srbiji su najveće? Zašto Vučić kaže da vodi prozapadnu politiku a formira rusofilsko javno mnjenje?

Zato što je ubeđen da će kombinujući nabavke helikoptera iz Rusije i Francuske sačuvati vojnu neutralnost i moći da se hvali novoprihvaćenim trampističkim sloganom „Srbija broj 1“.

Sve je to samozavaravanje koje ne može da potisne utisak da Srbija rizikuje da bude strateški dezorijentisana. Količina utisnutog ruskog poverenja ravna je količini istisnutog poverenja Zapada, glasila bi arhimedovska ocena situacije. Srbija kao da hoće da odabere na čijoj je strani neutralna.

*Prva kolumna Boška Jakšića za Nedeljnik iz prošlog broja Nedeljnika, a novu kolumnu „Diskretna patnja demokratije“ čitajte u sutrašnjem Nedeljniku

Komentara

  1. Djordje
    7. novembra 2019. 07:59

    Gdin Jaksic je potpuno pogresio analizirajuci situaciju nase otadzbine u svetu. Dok USA ne zaboravljaju bracu Bitici, Jaksic bi zaboravio 1999g.

  2. Bobby
    7. novembra 2019. 09:05

    Верујући да је колумниста у међувремену успео да изоштри вид, промени диоптрију, објективизује приступ, реших да прочитам овај текст, да бих на крају само могао поново да констатујем да о и даље од дрвета не види шуму, али сада већ, чини ми се, намерно, а верујем са разлогом. Према аутору, као да се од разлаза Тита и Стаљина, до 2019., ништа није догодило, а ту би већ око 1999. могао да нађе одговор шта значи изјава начелника Генералштаба ВСС о подршци руске војске у вези Косова. Некако НАТО све време то избегава, или авај, да нас случајно не подржи поново, на њихов начин. Стога чуди да НАТО има проблем ако Србија купује оно што може да плати, а што даје резултат, а ето, није НАТО производње, што и госн' Јакшић недвосмислено констатује. Уз то је однедавно доказано да то што је НАТО производње, а Србији треба, не функционише и да је само играчка за скупе паре ! То данас Саудијцима, покушавају да објасне Американци, да је црно у ствари бело. Како то мало теже иде, ето госн' Путина и тамо. Да ли би онда, по госн' Јакшићу и ми требало да станемо у ред за "Патриот", да "С-400" или "Панцир" не би некоме покварили расположење ? А то смеће је чак и Ердоган одбацио,и то веровао госн' Јакшић или не, као пуноправни члан НАТО савеза. И сада у Турској нема ни Тургута, ни Озила, који би у својим колулмнама да пишу о дечачком изразу лица Ердогана када је оруђе стигло у Турску, јер им тамо свима разум једноставно говори да је то боље. Али то боље, у српском случају није боље, јер по госн' Јакшићу пали "аларме" ! А ти "аларми" су ваљда важнији од могућности да се боље одбраните и да вас сутра, не дај Боже, због тога мање погине ! У свом, већ догматизованом приступу аутор у тексту још и одаје признање руској дипломатији "која уз мало улагања добија наклоност српске политике" ! СИЦ! Нема ту никаквог успеха руске дипломатије. У сопственој англофилској ограничености једностраним погледом на ток одвијања догађаја, аутор једноставно прецењује њихову улогу. Нема ту никаквог успеха руске дипломатије, ту има само празног простора створеног неуспехом европске. Сулуда идеја да "Европа нема алтернативу" коначно долази до краја свог рока употребе. Она више нема за шта да се "ухвати" после одсуства давања европске перспективе, рецимо, Македонији, која је прецртала свој национални идентитет и још много тога приде, а од обећања добила "шипак", или у бољем случају, нешто неизвесно после окончања реформи. А за то реформисање не постоје никакви рокови, као и да пре окончања неће бити никаквог проширења. Уз то и та некаква "реформисана", "нова" ЕУ (у пет брзина, три нивоа,... и ко зна шта још), биће нешто непознато, а од скора, са изјавом француског амбасадора, у том делу Србији сасвим познато. А то је увођење правила да ће из ЕУ бити и избацивања, ко не игра како музика свира, чиме се пракса политике уцењивања Србије непролазно продужава. Уз све напред наведено Србији се изнова и изнова поставља услов признавања Косова, сигурно не и једини, што могућност уласка у ЕУ чини правно немогућим. Потом обавеза преговарања са страном коју то преговарање уопште не интересује. Њима је опљачкано Косово сасвим довољно и они ће у одсуству европске перспективе да се окрену уједињењу са Албанијом, и то је крај те приче. Јаловост европског утицаја у том процесу је свакодневна појава. Политика "ЕУ нема алтернативе" у овом тренутку је у фронцлама, трабанти такве политике данас су углавном констернирани појединци, којима се у кошмарним ноћима пре јављају: успеси руске дипломатије, подршка руске војске, С-400 на батајничкој ливади,... итд., од: потпуних, небројених, промашаја европске политике проширења, њене унутрашње организације, почетка њеног растакања изласком Велике Британије,... па и нефункционалношћу појединих делова НАТО наоружања. Тамо где перспектива ЕУ бледи, а свакако да је добрано избледела, где НАТО оружје не пуца,... Србија мора себи отварати нове и тражити оно оружје које може да плати и које може да пуца. Ко год да је на власти, осим разочараних англофила, друго му не преостаје и то је једини исправан пут. Исправнији од чекања и седења скрштених руку пред Макроновим "клозетом" (од ЕУ), чекајући да пусти воду и каже шта је ново смислио. А од скоро је смислио и да су му Гвинејци и Мароканци, одавно милији од Бугара и Украјинаца. Па ко очекује да му Срби буду бар мало мили као Гвинејци, срећно му било. Ако сте овом "колумнисти" платили и један динар да ово прежвакавање старих фраза и страхова упакује на нов начин, велике сте му паре дали.

    1. Anonimni
      10. novembra 2019. 23:04

      Bobby Vas tekst treba staviti kao kolumnu.

    2. dejan
      20. novembra 2019. 10:14

      Opservacija proizašla iz 1945. godine...

  3. Roko
    7. novembra 2019. 14:29

    Jaksic je potpuno u pravu i tu se nista netreba dodati. Ko danas misli da nas odbrani bilo kakvim oruzjem se grfdno vara u ostalom treba videti nasu slavnu JNA koja je kako kazu bila u vrhu evope nije mogla da za 90 dana osvoji Vukovar boreci se sa extremistima koji su posedali lovacko naoruzanje. Zasto se ta JNA povukla sa kosova i cemu uopste sluzi vojska da se divimo oruzju i posmatramo vezbe koje nemaju nikaskvog smisla ni ucinka jer nikoga ne mogu odbraniti jer se danas drzave i narodi brane necim drugim a to se zove politika i diplomatija koju mi nazalost nemamo. Prestanite da glumite decju igru na pesku vojska i oruzje sluzi za ubijanje ljudi a to je daleko od igre.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.