Argument koji zagovornici labavijih zakona o oružju u SAD koriste posle gotovo svakog krvorpolića glasi: za nasilje nije krivo oružje, već psihički poremećaji.

Mediji rado koriste ovaj pojednostavljeni argument, pokazuju brojne studije. Međutim, veza između psihičkih bolesti i teškog nasilja postoji – ali je daleko složenija nego što veruju mnogi političari i komentatori u medijima.

Mentalno zdravlje – jedan od mnogih faktora

„Psihička bolest definitivno je jedan od važnih faktora rizika, ali nije jedini“, kaže u razgovoru za DW Liza Peskara-Kovač, profesorka psihologije na univerzitetu Toledo u Ohaju.

„Mnogo je važnije to da lak pristup vatrenom oružju uopšte čini mogućim oružano nasilje. Nijedan civil ne bi smeo da poseduje oružje velike snage“, Peskara-Kovač.

Ukoliko se mentalne bolesti ističu kao glavni uzrok oružanog nasilja to onda ometa napore da se identifikuju potencijalne ubice i da budu sprrečeni u izvođenju napada.

„Pitanje dostupnosti oružja i mentalnih bolesti samo se suprotstave jedno drugom u diskusijama“, žali se Peskara-Kovač.

U tom narativu počinioci su prikazani kao žrtve – mentalne bolesti. Tako se zanemaruju drugi važni faktori kao što je društveno zanemarivanje.

Nacionalni centar za procenu pretnji tajne službe SAD objavio je vodič za izbegavanje pucnjave u školama, koji se redovno ažurira – i uključuje sliku porodične i školske dinamike, pristup oružju i faktore psihološkog stresa.

Što kažu brojke?

Teško je doći do tačnih podataka o ulozi mentalnih bolesti kod ubica – studije donose delom protivrečne podatke i zaključke.

Prema jednoj studiji u SAD objavljenoj 2018. za period od 13 godina – između 2000. i 2013. – 25 posto naoružanih napadača je pre napada imalo dijagnostifikovanu mentalnu bolest. Razne druge studije, koristeći druge podatke, takođe pokazuju da je manjina prestupnika patila od ozbiljne duševne bolesti.

Nasuprot tome, studija objavljena 2020. a koja obuhvata period od 53 godine (1966. – 2019.) pokazuje da je čak oko dve trećine naoružanih napadača pokazivalo znake mentalne bolesti.

Naučnici ističu da psihička bolest, čak ni teška, nije ni nužan ni dovoljan uslov za masovno nasilje.

Dženifer Skim, profesorka na univerzitetu u Kaliforniji, s kolegom Edvardom Muvejom je proučavala ozbiljne mentalne bolesti poput šizofrenije, bipolarnog poremećaja i teške depresije – bolesti koje se ne mogu uporediti s emocionalnim stresom izazvanim životnim okolnostima ili problematičnim crtama ličnosti.

Zaključak glasi: „Postoji veza između ozbiljne mentalne bolesti i nasilja – ali veza je slabija nego što javnost misli ili mediji prikazuju. Takođe je retko uzrok nasilja.“

U svojoj studiji, objavljenoj 2019. oni navode da većina ubica, naoružanih napadača, spada u vrlo širok spektar mentalnih bolesti, ali to „samo pokazuje koliko su mentalne bolesti česte“.

Kako neko postaje masovni ubica?

„Problem nije ozbiljna mentalna bolest. Ono što ti ljudi osećaju je beznađe, očaj i želja da se ubiju“, objašnjava Peskara-Kovač. Pitanja o sopstvenom identitetu i nesigurnost u svoje telo osećaji su zajednički mnogim ubicama, od kojih su – većina mladi muškarci. Skloni su ekstremističkim stavovima i fascinirani su nacističkom simbolikom i hiper-muškim slikama.

Potraga za slavom i pažnjom takođe je čest motiv za ubice. „Počinioci često […] imaju osećaj da je njihov život mali i beznačajan. Žele da budu deo nečeg velikog, deo istorije“, naglašava Peskara-Kovač.

„Ključ za sprečavanje ovih zločina je smanjenje faktora rizika i povećanje pristupa psihološkoj podršci“, kaže ona. Ali ona takođe upozorava da se psihološke procene ne mešaju s procenama rizika od nasilja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.