Taj gospodin koji ga je vozio bio je direktor neke Galerije ili Arhiva u Beogradu, nije bio neka budala, ne bi ga on ostavio u nezavidnoj situaciji. Rekao mu je da ima pola sata ili sat vremena, maksimalno sat i po posla, a onda će ga pozvati ili mu poslati poruku pa idu zajedno dalje za Beograd. Parkirao se u centru gradića, odmah preko puta nekog spomenika. Razmijenili su brojeve telefona, ovaj je rekao da će ga zvati kad završi, a da se on prošeta, taman ima vremena da vidi centar gradića, ako ne i cijelo mjesto.

Sreli su se na Mokroj gori, na Mećavniku, gdje je on došao da uradi istraživački intervju se Emirom Kusturicom, pošto je pisao doktorat o jugoslovenskoj kinematografiji. Autobusom je iz Beograda stigao u Užice, pa je u Užicu presjeo na lokalni bus za Mokru goru. Gospodin je radio na nekom projektu za Institut koji je Kusturica osnovao nedaleko od Mokre gore, s druge strane granice, u Bosni, pa je vozeći se natrag za Beograd navratio kratko na Mokru goru. Kusturica je isposredovao da ga poveze, da se ne bi mučio sa autobusima. Bio mu je zahvalan, mada bi u neku ruku više volio da se vrati za Beograd na isti način na koji je došao. Sporije je i manje komotno, ali je bar čovjek sam svoj gazda. Mogao bi da čita ili sluša muziku, a ovako je bio takoreći prisiljen da razgovara s gospodinom.

Dobro, i nije bilo previše dosadno. Dok su se vozili uskim putem ka Užicu, a zatim ka Čačku, odradili su onaj klasični ritual upoznavanja ko je ko i čime se bavi, no prelazeći na auto-put kod Čačka, gospodin je malo pojačao muziku na radiju, pa je nalegao po gasu i vozio brzo ne govoreći uglavnom ništa.

Nisu nosili maske, ali u Srbiji, koliko je primijetio, barem u to vrijeme, sredinom juna, masku nije nosio skoro niko. Daleko od toga da su je u Amsterdamu nosili svi, ali je ipak bilo više ljudi pod maskom. Razmišljao je o razgovoru koji je vodio sinoć i jutros i koji je imao snimljen na telefonu. Nije baš da je saznao bilo šta zaista novo, ali biće nekoliko rečenica zgodnih za citiranje, a i poglavlje o izvorima će da izgleda više kul i profi, ako se ne bude baziralo samo na pročitanim knjigama.

Za dvadeset-trideset godina, kad 2020. bude u kolektivnom sjećanju kao godina pandemije čvršće nego što je danas 1989. godina pada Berlinskog zida, sjetiće se svog prvog putovanja u svijetu “nove normalnosti” i onoga šta mu se desilo

Kad je počela pandemija, rekao je samom sebi da može da iskoristi to vrijeme da malo ubrza rad na doktoratu. I dobro, krajem marta i u prvoj polovini aprila je relativno dosta uradio. Zatim ga je uhvatila neka anksiozna bezvoljnost, pa valjda mjesec dana nije napisao ni rečenice. Nedostajala su mu putovanja, ono osjećanje buđenja u nepoznatoj sobi, bazanja po nepoznatom gradu. Kad su počele da se otvaraju granice i obnavljaju letovi sa Šipola, vidio je da se opet leti za Beograd, pa mu je obaveza oko doktorata dobro došla kao izgovor. Imao je poznanika u Beogradu, pisca, koji mu je rekao da može da isposreduje da ga Kusturica primi na razgovor.

Uzeo je kartu s povratnim letom za pet dana, unajmio je preko Bookinga sobu u malom hotelu u centru. Imao je dobar predosjećaj, neki super vajb, da će se lijepo provesti, ali na putu prema Beogradu, gdje mu još ostaje samo da prespava, pošto sutra ujutro ima let nazad, osjeća neko razočaranje. Njegovi prijatelji su prethodnih nedjelja često pominjali Markesovu knjigu “Ljubav u doba kolere”, ali njemu se više po glavi motao naslov “Gozba u vremenu kuge”, mada vjerovatno oba “gađaju” tu nemogućnost da se zaista odvojimo od dominantne atmosfere svijeta u kom živimo. I ljubav i gozba su nestvarni, kad nikom nije ni do ljubavi ni do gozbe.

Nije da u Beogradu nije bilo onoga zbog čega turisti u Beograd inače dolaze: dobrog provoda do kasno u noć, odlične hrane i cuge za male pare, prelijepih žena; svega toga je bilo, ali nije bilo turista. Nije bilo onih grupa mladih za koje na prvi pogled vidiš da su stranci, koji glasno pričaju na engleskom i eksplozivno se smiju, nije bilo zveketa koferskih točkića dok se kotrljaju po neravninama na asfaltu i po kaldrmi, uostalom na doručku je u hotelu znao imati osjećaj da je jedini gost.

Pravio je tako nekakvu sumu svog putovanja, kad je primijetio da gospodin skreće sa auto-puta, mada mu se činilo da je maloprije na jednoj tabli primijetio da do Beograda ima još sedamdeset kilometara. Zaustio je da ga upita kamo to skreću, a ovaj mu je objasnio da mora nakratko da svrati u svoj rodni gradić, da je to praktično predgrađe Beograda, ne u pravom smislu, ali da su, eto, skoro već stigli. On tu ima stan i veliku biblioteku, te neku građu koju je dugo skupljao, a koja nigdje drugdje ne postoji i da mora da svrati do tamo da nešto kratko obavi, pa odmah idu dalje. Gledaj na ovo kao na stajanje na benzinskoj pumpi, da popijemo kafu, pojedemo sendvič i protegnemo noge, tako nešto mu je rekao. Slegnuo je ramenima, a gospodin je nastavio da priča o svom zavičaju, kako se, eto, u tom gradiću, malom i po površini, i po broju stanovnika, i po broju slova u imenu, rodio najveći srpski filozof, neki tip dugačkog slavenskog prezimena, navodno više puta nominovan za Nobelovu nagradu, kao i dvojica-trojica-četvorica – koliko već svjetski proslavljenih fudbalera.

Mogao je zamisliti naslove u holandskim novinama: “Studenta filmologije u Srbiji udario grom!” Najednom, nakon malo dužeg udara grmljavine, učini mu se da čuje zvuk motora. Vratila se, pomislio je sav ozaren, vratila se po mene

Odlazeći svojim putem, gospodin je povišenim glasom još tridesetak sekundi držao predavanje, a on je sporim hodom prišao spomeniku pitajući se je li podignut nekom od fudbalera ili filozofu-umalo-nobelovcu, koliko god da Nobelova nagrada za filozofiju nikad nije postojala. Natpis je bio na ćirilici, ali je uz pomoć rimski napisanih brojki (1941-1945) shvatio da je riječ o spomeniku lokalnim partizanima. Ja da sam odavde, pomislio je, ja bih se najprije ovim hvalio.

Onda je krenuo da obilazi okolne gradske ulice. Bilo je kasno popodne, početak sumraka nije bio daleko, neka sparina, na ulici jako malo prolaznika. Imao je osjećaj da je vidio više golubova i pasa lutalica nego ljudi.

Svako je malo gledao u telefon da provjeri je li ga gospodin već zvao, a prošlo je samo petnaest minuta. Ugleda napokon neku kafansku baštu koja nije bila sasvim prazna, pa odluči da sjedne, popije pivo, da malo iskulira. Sjedio je tako otpivši prvi gutljaj, zagledan ka ulici, kad je ugledao da mu se približavaju dvije ženske siluete. Obje su bile karakteristično balkanski stasite, crnomanjaste, ali od pogleda na desnu, onu u tamnocrvenoj haljini, sav se stresao. Sada su već zastale, jedva tri-četiri metra od njega, kao da ne mogu da se odluče da li da sjednu tu ili pođu dalje, a on ih je potpuno jasno vidio. Bile su zapravo starije od njega, sedam-osam, možda i deset godina, a ova koja mu se dopala je, činilo mu se, starija od njih dvije. Haljina joj je bila od nekog tankog materijala, nije bila dekoltirana, ali svakako nije postojalo ništa u čemu bi joj grudi mogle izgledati bujnije i privlačnije. Druga je bila u bijelim uskim pantalonama i nekoj plavoj košuljici, zapravo bi vjerovatno svaki treći, ako ne i svaki drugi muškarac, ovdje njoj dao prednost, ali ona za njega nije postojala.

Napokon su odlučile da ipak sjednu, ali su ušle dublje u baštu, tako da su mu bile iza leđa. Umjesto da on jednostavno sjedne na drugu stolicu za svojim stolom, da mu budu pred očima, on se stao svako malo okretati. U jednom trenutku je primijetio kako ova koja se njemu dopadala – u mislima ju je već zvao Boginja – slika zajednički selfi.

Tada mu je pala na pamet caka koju je vidio u jednom krimiću. Na karti pića je pogledao kako se zove kafić, pa je otišao na Instagram i u formular za pretrage je kao hešteg unio ime kafića i spojeno s tim ime gradića. Bila su šezdeset tri rezultata. Posljednji je bio tri minute star. To je bio taj selfi. Objavljen je na profilu Danica1984ub.

Poslao joj je zahtjev za praćenje. Pa je spustio mobilni na sto, sa displejom prema dolje i rekao sebi neće ga gledati idućih pet minuta. Nije znao kako da mjeri vrijeme pošto nije imao sat, osim na telefonu, pa je odlučio da u sebi broji do tristo. Nije stigao da ni do sto pedeset, a više nije mogao da izdrži. Bingo! Dodala ga je. Okrenuo se, ali njihov sto je bio prazan. Bašta je izlazila i na drugu, paralelnu, ulicu. Njih dvije su u međuvremenu otišle.

Krenuo je da joj kuca poruku: “Hello! I’ve noticed you in the bar a couple of minutes ago. I really, but really, like you.” Odgovorila je nakon pola minute: “Hello, beautiful stranger :)”.

Iskucali su po pet-šest poruka u idućih deset minuta. Rekao joj je da je samo kratko tu, da uskoro ide, ona je rekla da moraju barem da progovore poneku, da će doći po njega kolima.

Vozila je crni „reno klio“. Sjeo je na suvozačko mjesto i vezao se. Potapšala ga je po koljenu i prebacila u brzinu. Odvezla ih je do neke obližnje pustare, prema desno su se vidjela brda u daljini, a s lijeve strane je bio šumarak. Iz najlonske kese koja joj je bila pod nogama, izvadila je dva piva u konzervi. Pokušavao je da priča nešto, ali se već osjećao kao da igra sporednu ulogu u filmu koji neko drugi režira. Imao je osjećaj da nije ispio ni pola limenke, a već su počeli da se ljube.

Prije se ona usudila da mu krene otkopčavati pantalone nego joj je on pošteno uvukao ruku ispod haljine. Međutim, u trenutku kad su mu pantalone bile već spuštene tako da mu se kopča kaiša našla u nivou koljena, počela je da paniči. Otvorila je suvozačka vrata i počela da viče: “Get out! Get out!” Jedva stigavši da podigne pantalone, makar ih još i ne bio zakopčao, izišao je iz kola, a ona je odjurila.

Nije u novčaniku imao previše gotovine, nešto malo dinara i možda tri stotine evra. Kartice će da poništi sutra kad se vrati, ne želi večeras u to da se upušta. Ima neki čudan osjećaj da ona s karticama neće ništa ni da pokušava

Šta se desilo, šta je pogrešno uradio? Uhvatio se za glavu. Nije valjda bio prebrz, ili pregrub, ili je dirnuo negdje gdje nije trebao? Pisaću joj na Instagram, pomislio je posegnuvši za telefonom u džepu pantalona. Džep je bio prazan. Novčanik bi mu trebao biti u drugom džepu, ali i on je bio prazan.

Počeo je da se smije glasno i histerično. Evo ga u nekoj vukojebini, zapravo na rubu vukojebine, odakle nije u stanju ni da se vrati u centar vukojebine. Ostao je bez telefona, bez novca, bez kreditnih kartica. Sutra ujutro ima let, a ne zna ni kako da dođe do Beograda. Čak i kad bi se vratio u centar Uba, do gospodinovih kola, vjerovatno ih više ne bi zatekao na onom parkingu. Biće da mu je gospodin već slao poruke, možda ga je i zvao, ali on najprije nije ni obraćao pažnju, a onda je ostao bez telefona. Morao je pomisliti: baš me briga, odrasla je osoba, pa je pošao sam za Beograd. Čak i da nađe autobusku stanicu, nema novca da plati kartu. Još mu je najpametnije da pođe pješice za Beograd. Do leta ima dvanaest-trinaest sati. Moglo bi se to i prepješačiti. Nije to, naravno, sasvim ozbiljno mislio.

I onda je, kad je već mislio da stvari ne mogu nikako biti gore, počela kiša, obilni ljetnji pljusak. Sklonio se na rub šumarka, gdje su ga krošnje makar malo štitile. A kad je počelo strašno da grmi, palo mu je na pamet da zapravo ima sasvim dobre šanse da ga grom udari. Mogao je zamisliti naslove u holandskim novinama: “Studenta filmologije u Srbiji udario grom!” Najednom, nakon malo dužeg udara grmljavine, učini mu se da čuje zvuk motora. Vratila se, pomislio je sav ozaren, vratila se po mene.

Kola su mu bila poznata, ali to nije bio njen „klio“. Gospodin je otvorio prozor i rukom ga pozvao da dođe. Trkom je stigao do auta, otvorio vrata i sjeo. “Znaš,” rekao mu je gospodin, smješkajući se, “dobro se ti snalaziš i brzo, kako si mi samo u SMS poruci objasnio kako da dođem do ovde, ko da si lokalac, ma ne bi mi ni lokalac bolje objasnio.” Dok su se vozili prema auto-putu, pričao je kako je mogao znati da će njemu priroda biti zanimljivija od samog gradića, kako je on svjestan da mladi na Zapadu mnogo vole da hodaju i hajkuju i da mu stvarno čestita na snalaženju, kako je sve raskrsnice upamtio, kao Ivica i Marica. On je opet samo klimao glavom i jednosložno odgovarao.

Kad su izišli na auto-put, gospodin je ponovo pojačao muziku na radiju i zašutio. A on je razmišljao ovako: pasoš je, srećom, ostavio u hotelu; ključ od sobe je na recepciji, može normalno da uđe; hotel je plaćen unaprijed; nema para za taksi, ali pamti da je na internetu vidio da neki gradski autobus vozi iz centra na aerodrom, valjda je istrošio sav baksuzluk bar za jednu nedjelju, valjda će mu uspjeti da se prošvercuje.

Nije u novčaniku imao previše gotovine, nešto malo dinara i možda tri stotine evra. Kartice će da poništi sutra kad se vrati, ne želi večeras u to da se upušta. Ima neki čudan osjećaj da ona s karticama neće ništa ni da pokušava. Što se telefona tiče, svi podaci i fotografije su svakako bekapovani na klaudu. Nov je model i skup, ali neće ga valjda gubitak telefona deprimirati.

Opet mu je došlo da se smije, ali sada s potpuno drugim osjećanjem. Ovo što se desilo učinilo je ovo putovanje zapravo vrijednim putovanja. Za dvadeset-trideset godina, kad 2020. bude u kolektivnom sjećanju kao godina pandemije čvršće nego što je danas 1989. godina pada Berlinskog zida, sjetiće se svog prvog putovanja u svijetu “nove normalnosti” i onoga šta mu se desilo, onoga što sada ne bi nipošto želio da ispriča ni policiji, ni bilo kome sebi dragom, ali mogao bi, zašto ne, ispričati to nekom nepoznatom saputniku u vozu, kao u starim ruskim romanima.

Mrak se polako spuštao, a na horizontu su sve jače blještala svjetla Beograda. Učinilo mu se da mu se gospodin obratio. “Sorry”, reče, a gospodin mu je objasnio da je, eto, nesvjesno počeo da pjevuši pjesmu koja je krenula na radiju. Obratio je pažnju na muziku i čuo ženski glas kako pjeva pop pjesmu na njemu nepoznatom lokalnom jeziku.

Gospodin je izgovorio stih koji mu je zazvučao kao uspavanka, valjda zbog ponavljanja slogova.

I makar nije ni pitao šta to znači, odgovor je stigao: “An eye for an eye and a tooth for a tooth.”

Ovi prizivaju Bibliju i u pop pjesmicama, pomislio je, valjda poslije pola vijeka komunističkog ateizma još uvijek imaju potrebu da pokažu kako smiju.

2 KOMENTARA

Comments are closed.