Saga o nestaloj podmornici Titan najzad je dobila epilog. Užasavajuć i tužan.

U nedelju je Titan, sa posadom sačinjenom od pet ljudi, krenuo na jednosatno, oko četiri hiljade metara duboko putovanje do dna Atlantskog okeana i Titanikove olupine koja se na njemu nalazi. Nekoliko sati nakon polaska, podmornica je izgubila kontakt sa svojim brodom za podršku. Na konferenciji za novinare održanoj juče uveče, američka obalska straža objavila je da je vozilo na daljinsko upravljanje naišlo na ostatke Titana, što sugeriše da su putnici poginuli u „katastrofalnoj imploziji broda“. Ostaci podmornice otkriveni su na morskom dnu, 500 metara dalje od pramca Titanika. 

Danima su spasioci pokušavali da pronađu podmornicu, piše Atlantik, puni nade da je ona možda i dalje netaknuta, a članovi njene posade živi. Ova vest donosi težak kraj višednevnim i mahnitim naporima koji su ekipe za spasavanje i vojna istraživačka plovila revnosno ulagala, ali i nameće vrlo bitno pitanje: kako je ovo moglo da se desi? 

U danima otkako je Titan izgubio kontakt sa spoljnim svetom, novinari su otkrili mnoge detalje o podmornici i njenom operateru OceanGate-u – istraživačko-turističkoj kompaniji koja se bavi organizacijom izleta do olupine Titanika. Dejvid Pog, novinar CBS-a, putovao je prošle godine do dna Atalantskog okeana, podmornicom koja, kako on kaže, nije imala nikakvu fensi kontrolnu tablu kakve viđamo u filmovima, već samo jedno dugme kojim sep pokreće spuštanje, dok se pilotiranje vršilo uspomoć džojstika. Stručnjaci ističu da takvi kontroleri zapravo i nisu toliko neobični za vozila poput ovog, pa čak ni za ona koja koristi američka vojska, ali izgleda da je Titanov kontroler bio stariji model koji se oslanja na Bluetooth vezu. 

Ono što je nastrašnije jeste da se i dalje ne zna da li je izvršena kontrola bezbednosti Titana. Nekoliko godina ranije, Oceangate dobio je upozorenje da bi se njegove ekspedicije mogle suočiti sa potencijalno „katastrofalnim“ problemima ako kompanija podmornicu ne podvrgne nezavisnoj proceni sigurnosti. Čak je i Oceangate-ov direktor pomorskih operacija u to vreme bio zabrinut zbog opasnosti sa kojima se putnici mogu susresti onda kada plovilo dosegne ekstremne dubine, objavio je Njujor tajms ove nedelje.

Titanova prošlogodišnja ekspedicija umalo je doživela sličan scenario. Kompanija je 2019. godine izjavila kako ne želi da Titan dobije sertifikat koji potvrđuje usaglašenost sa bezbednosnim standardima. Tom prilikom izvršni direktor kompanije, Stokton Raš, izjavio je kako “misli da podmornica može jednako bezbedno da funkcioniše i dok krši pravila” i da je “u nekom trenutku bezbednost čist višak”. Takođe nema dokaza da je Titan bio podvrgnut strogoj regulaciji, jer, kako kaže njujorški magazin, podmornice ne podležu međunarodnom morskom pravu. Sjedinjene Države imaju svoja pravila, ali ona su u ovom slučaju bila tehnički neprimenjiva jer je Titan lansiran sa kanadskog broda u međunarodnim vodama.

Raš je u više navrata pokušao da progura svoju ideju o sistemu koji bi mogao da prati “zdravlje” trupa podmornice u realnom vremenu. On i drugi investitori potrošili su desetine miliona dolara na OceanGate, uključujući i razvoj tog trupa, koji je trebalo da izdrži ekstremne pritiske na dnu okeana. Raš je zatražio pomoć od NASA-e, a agencija se složila, prema aranžmanu koji svemirskoj agenciji omogućava da radi sa spoljnim organizacijama na najsavremenijim istraživanjima. Ali NASA se samo “konsultovala o materijalima i proizvodnim procesima“, rekao je portparol agencije ove nedelje, i “nije sprovela testiranje i proizvodnju, već je to uradio OceanGate”. 

Raš je rekao da je inspiraciju za svoje dubokomorske avanture crpeo iz industrije svemirskog turizma, koja je nedavno počela da nudi kratke izlete van Zemljine atmosfere, kao i putovanja do Međunarodne svemirske stanice. Paralele između podmornice i svemirske kapsule svakako postoje; u oba slučaja pomoć je daleko, a okolina zastrašujuće neprijateljska. Dno mora, u ovom slučaju, izgleda još izolovanije i opasnije; radio prenosi kroz svemir još i mogu kako tako da putuju, ali kroz vodu ne mogu. 

Velika razlika je u tome što kompanije koje se bave svemirskim turizmom javno prave veliki posao od bezbednosnih mera svog zanata. Šta rade privatno, to je drugo pitanje. (2021. godine, na primer, uzbunjivač kompanije Blue Origin tvrdio je da je kompanija dala prednost brzini u odnosu na bezbednost.) Ali te kompanije znaju da su njihovi klijenti videli slike i snimke smrtonosnih katastrofa šatlova, pa nastoje da urade sve samo kako bi ih uverile da potpisom prihvate sve potencijalne opasnosti. 

Zvaničnici obalske straže i dalje prikupljaju informacije koje bi tragediju mogle da osvetle iz nekih novih uglova. Ono što je zabrinjavajuće jeste to što još uvek ne znaju pouzdano šta je izazvalo eksploziju Titana, niti koji su propisi mogli sprečiti katastrofu.

Sistem američke mornarice za detekciju otkrio je zvučnu „anomaliju“ u severnom Atlantiku u nedelju, što je, kako se veruje, verovatno bila fatalna implozija podmornice.

Implozija je proces uništavanja objekata tako što se oni uvlače sami u sebe. Implozija, suprotno od eksplozije, koncentriše materiju i energiju. Primer implozije je podmornica skrhana hidrauličnim pritiskom vode koja je okružuje.

Američka obalska straža je navela da sonarne bove, koje je postavila ove nedelje, nisu registrovale nikakve zvukove koji bi ukazivali na imploziju.

Ali pozicija krhotina, koje su nađene relativno blizu olupine Titanika, kao i vreme poslednje komunikacije Titana sa pomoćnim brodom, sugerišu da je do nesreće došlo u nedelju, nedugo pre dolaska podmornice do Titanika.

Ako je zaista došlo do implozije podmornice Titan, kako se veruje, to znači da su svi putnici umrli u trenu, nesvesni da postoji problem, rekao je bivši lekar američke mornarice Dejl Mol.

Mol je kazao za BBC da bi po putnike bila znatno lošija situacija da se podmornica zaglavila i da su oni bili svesni šta se dešava.

Što se podmornica dublje spušta u okean, veća je količina vode koja je pritiska odozgo. Na dubini od 3.000 metara, gde je podmornica verovatno bila kada se raspala, pritisak je oko 300 puta veći od pritiska na površini vode.

U podmornici su bili Stokton Raš, izvršni direktor kompanije Oušngejt, koja je posedovala i upravljala podmornicom, dva člana poznate pakistanske porodice, Šahzada Davud i njegov sin Suleman Davud, britanski avanturista Hemiš Harding i stručnjak za Titanik Pol-Anri Naržole.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.