Počeo sam da nosim vlažne maramice otkako prelazim Ulicu Džordža Vašingtona, jer posle tog podviga, kad se nekako dokopam Hilandarske, izgledam kao kolumnista iz blata. Moram da obrišem cipele, mada još nisam istražio kako vlažne maramice utiču na kvalitet obuće. O feminizaciji moga lika i dela da i ne govorim, jer pripadam onoj sorti koja koristi papirnate.

Pre nego što sam se sakrio da obrišem cipele, preskočio sam nekoliko rovova, izlomljeni beton, pobacane cevi, veštim manevrom u trku sam izbegao bager i ono napred što kopa, kako bi rekao Velja Ilić. Potom sam se trudio da pronađem izlaz, jer je gradilište duž ulice u koju se uliva Palmotićeva ograđeno visokom ogradom koju građani pomeraju po potrebi. Kamioni su letos, dok nije postavljen asfalt, dizali toliku prašinu da se pustinjska oluja nadvijala sve do Donjeg Dorćola. Ulice su sada asfaltirane, ali trotoari izgledaju kao da je na potezu od Ruzveltove do Bajlonija pronađena nafta. Tako će razmišljati optimisti. Oni koji su upali u rupu, dakle pesimisti, razmišljaće da je ovako izgledao Sajgon pre nego što su Ameri zauvek pobegli iz Vijetnama…

Ceo tekst kolumne Aleksandra Apostolovskog čitajte u novom Nedeljniku, koji je na svim kioscima od četvrtka, 12. decembra.

Digitalno izdanje dostupno je na Novinarnici

Svi čitaoci na poklon dobijaju novi broj Njujork tajmsa na srpskom jeziku, sa više od 40 tekstova iz najvećih novina sveta

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.