Dostignuća Henrija Kisindžera na polju globalne politike, šatl diplomatije i ojačavanje odnosa sa komunističkom Kinom niko ne može osporiti.

Isto kao što mu niko ne može opsoriti ni ulogu koju je imao u uništavanju miliona ljudskih života u Vijetnamu, Kambodži, Laosu, Bangladešu, Čileu, Argentini, Istočnom Timoru, Kipru i gde sve još ne.

Posebno Bangladešu, koji se te 1971. nalazio u sastavau Pakistana, jednog od najvažnijih hladnoratovskih američkih klijenata.

A situacija se odvijala otprilike ovako.

Pakistan, država nastala destilovanjem muslimanskih područja iz bivše Britanske Indije, prvobitno je bio razdvojena zemlja. Istočni Pakistan bio je pretežno bengalski, i dobar deo njegovog stanovništva (u to vreme negde oko 75 miliona) oštro se protivio drskoj vladavini pandžabskih elita i vojne diktature sa sedištem u Zapadnom Pakistanu. Kada su bengalski nacionalisti pobedili na demokratskim izborima 1970. godine, država je kliznula u krizu, svi pregovori su zamrznuti, i pakistanska vojna hunta je u noći 25. marta 1971. otpočela svoj krvavi napad na bengalski deo stanovništva koji nije želeo da se pokori. Posledice su bile stravične; oko 200.000 mrtvih, i oko 10 miliona izbeglica koje su glavom bez obzira pošle put Indije. Situacija je kulminirala kada je Indija počela da pomože benglaskim gerilcima ne bi li zaustavila izbegličke talase koji su pretili da je preplave, pa je Pakistan u decembru 1971. napao i nju. Upravo iz tog pakistansko-indijskog sukoba nastao je nezavisni Bangladeš, nanevši SAD-u bolan hladnoratovski poraz.

Kisindžer i Niksonova administracija bili su vrlo svesni svih mogućih posledica pakistanskog terora, znali su da je Indija daleko moćnija od njega i da je, iako zvanično nesvrstana, ipak više nagnuta ka Sovjetskom Savezu nego li SAD-u.  Međutim, u početnim nedeljama sukoba, Kisindžer je i uprkos tome odlučio da ne upozori pakistanske generale da ne ubijaju svoje građane. Nije ni pokušao da ih pritisne da bar u nekom grubom obliku prihvate rezultate izbora, nije postavio nikakav ultimatum kako bi ih odvartio od groznih zlodela koje su počinili, nije zapretio gubitkom američke podrške.

U tom svom nastojanju da zadrže istočni deo države, pakistanske snage izvršile su niz brutalnih napada na hindusku manjinu i benglaskoj enklavi. Kenet Kiting, američki ambasador u Indiji i bivši republikanski senator iz Njujorka, direktno je u junu 1971. upozorio Kisindžera da je “reč o genocidu nad Hindusima”, ali bezuspešno. Informišući osoblje Bele kuće o tome kako mu je pakistanski general Aga Muhamed Jahja Kan pomogao da u julu 1971. inkognito uđe u Kinu – što je, između ostalog, bio jedan od glavnih razloga nepopustljive podrške koju je Amerika pružala Pakistanu, Kisindžer je u bolesnoj šali rekao kako se prilikom organizovanja tajnog putovanja “Jahja Kan zabavio onako kako nije još od poslednjeg hinduističkog masakra”.

Tokom čitavog rata Kisindžer je naporno radio na tome da Pakistan snabde američkim oružjem, a puteve transporta tražio je preko Irana i Jordana,  iako je znao da tim činom krši embargo Kongresa na oružje.

Osoblje Bele kuće, advokati Stejt departmenta i Pentagona su ga svi odreda upozoravali o tome kako bi prebacivanje oružja u Pakistan bilo nezakonito, ali je on na ta njihova upozorenja ostao gluv. Tačnije, ne samo on, već i tadašnji predsednik Nikson. Tako je američko oružje na kraju ipak završilo u Pakistanu.

Kisindžer i Niksonova administracija bili su vrlo svesni svih mogućih posledica pakistanskog terora, znali su da je Indija daleko moćnija od njega i da je, iako zvanično nesvrstana, ipak više nagnuta ka Sovjetskom Savezu nego li SAD-u.

I ne, naravno da državni sekretar nakon toga nije ni pokušao da sagleda broj ljudskih žrtava do kog su njegovi postupci doveli; i ne, naravno da mu izvinjenje nije bilo ni na kraju pameti. Umesto toga, Kisindžer je, za razliku od onog na globalnu politiku i otopljavanje američko-kineskih odnosa, pokušao da prikrije svoj uticaj na južnoazijsku krizu.

Apologete Kisindžerove politike danas imaju tendenciju da, veličajući njegovu borbu za američke nacionalne interese, potpuno zanemare stotine hiljada ljudskih života koji su zahvaljujući njemu zauvek ugašeni. Južnoazijska kriza dogodila se pre više od 50 godina, i ova današnja, bljutava verzija Henrija Kisindžera i njegove politike nema mnogo veze s istorijskim faktima. Jedino pitanje jeste zbog čega ogorman deo američke političke i društvene elite još uvek nije smogao snage da se iskreno suoči sa svim onim što je Henri Kisindžer uradio.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.