„Prateći sunčevu svetlost, napustili smo Stari svet“

Vrućina je bila nesnosna tog 17. junskog dana 1994. godine u Ilinoisu. Publika na rasprodatom Soldžer fildu, domu Čikago Bersa, oblivena znojem je željno iščekivala početak meča. Međutim, bilo je nešto drugačije u vezi sa ovom utakmicom. Golovi su bili okrenuti naopako, igrači su na teren izašli bez kaciga na glavi, a oznake za jarde bile su izbrisane. Trava je bila podšišana u koncentričnim krugovima, a u onom najužem, na centru, našla se lopta koja nije bila jajastog oblika. Bilo je toliko vruće da su igrači već na zagrevanju osetili opekotine na tabanima. Konačno, u 14 časova po lokalnom vremenu, zviždukom meksičkog sudije Artura Brizija Kartera, soker* je konačno na velika vrata ušao u Severnu Ameriku.

Utakmicom prvog kola grupe C između Nemačke i Bolivije, koju je jedinim golom na meču obeležio Jirgen Klinsman, zapačelo je 15. po redu Svetsko prvenstvo u fudbalu čiji su domaćin bile Sjedinjene Američke Države. Naravno, istorija sokera – kako ga Amerikanci ponosni na svoju verziju fudbala zovu – u Sjedinjenim Državama je značajno duža od 28 godina koliko je prošlo od jednog od najzanimljivijih Mundijala. Međutim, upravo je domaćinstvo najveće soker smotre bilo ključno za popularizaciju čitavog sporta u državi koja se ponosi najkvalitetnijim ligama u bejzbolu, američkom fudbalu, košarci i hokeju.

*Fudbal ćemo tako zvati u ovoj, i samo u ovoj prilici

Amaterski počeci

Sve je počelo polovinom 19. veka, kada su doseljenici iz Irske, Škotske, Nemačke i Italije sa sobom na obale Luizijane doneli prve krpenjače. Upravo je Luizijana, tačnije Nju Orleans, bila poprište prvih utakmica koje su organizovane po engleskim pravilima. Takmičenja su prevashodno održavana na regionalnom nivou, a prvim pokušajem uspostavljanja ozbiljnije federalne organizacije 1894. godine započeta je saga koja je sto godina sputavala razvoj sokera u SAD.

Usledilo je burno doba koje su obeležili takozvani “Američki sokeraški ratovi” – sukobi Američke fudbalske federacije i Američke sokeraške lige za priznanje od strane FIFA. Borbe različitih saveza i asocijacija nastavile su se i u narednim decenijama, a sukobi interesa najvećih američkih sportskih magnata značajno su usporili razvoj sokera i negativno uticali na njegovu popularnost. Svaki privredni kartel čiji su članovi u sokeru prepoznali šansu za zaradu, iako nisu poznavali ni osnovna pravila, želeo je da organizuje svoju ligu i aminovanjem FIFA dobije povlašćen status. Igračima je zabranjivano da prelaze u klubove iz drugih liga, čime je kvalitet igre trpeo, zbog čega su tribine – na veliku žalost finansijera – ostajale prazne.

Dok je sokeraški građanski rat trajao, jedino mesto na kom su igrači mogli da se ujedine bila je reprezentacija. Tim koji je otputovao u Montevideo na prvi Mundijal, zabeležio je do sada najbolji razultat u dosadašnjoj istoriji, osvojivši treće mesto ispred Jugoslavije. Meča za bronzu nije bilo, ali je FIFA 1984. godine odlučila da na osnovu celokupnih rezultata na turniru Sjedinjene Države proglasi trećeplasiranom selekcijom. Borba za novac i prestiž koja je samu igru bacila u drugi plan, doprinela je tome da ovaj uspeh ostane izlovan.

Prvi pokušaj popularizacije

Organizacioni problemi obeležili su i šezdesete godine 20. veka, ali je napravljen ključan pomak u popularizaciji sporta i podizanju kvaliteta samih liga. Shvativši da ne znaju mnogo o sportu koji su videli samo kao dobru priliku za zaradu, bogate gazde su odlučile da potraže pomoć stručnjaka. Stoga je unajmljen veliki broj inostranih, ponajviše evropskih i južnoameričkih, trenera, igrača i sportskih radnika. Organizovane su turneje evropskih timova po čitavoj Americi, tokom kojih su skautirane i blanko čekovima zavođene najveće fudbalske zvezde tog doba. Jedan od onih koji su ostavili najdublji trag u prvom pokušaju popularizacije sokera u SAD bio je i legendarni funkcioner Crvene zvezde Aca Obradović. Nakon što mu je treći put doživotno zabranjeno da se na bilo koji način bavi fudbaom u Jugoslaviji, “Doktor O” je spakovao kofere i uputio se u SAD gde je trebalo da stvori ceo jedan tim “koji nije imao ni igrače, ni trenere, ni teren, već samo jednu kancelariju u hotelu”.

Uspeo je Obradović da podigne klub, dovede veliki broj jugoslovenskih i drugih inostranih igrača, čak i da osvoji titulu, ali popularnost sokera nije bila ni blizu one koju su imali tradicionalni američki sportovi. Liga Ujedinjene sokeraške federacije za čije su klubove mahom igrali stranci bila je mnogo kvalitetnija u odnosu na Nacionalnu profesionalnu sokerašku ligu, ali je potonju FIFA priznavala kao legitimnu.

Napokon, 1968. godine došlo je do fuzionisanja ovih asocijacija, čime je stvorena Severnoamerička sokeraška liga. Tada je na scenu stupio legendarni američki diplomata i geopolitički konsultant Henri Kisindžer koji se u fudbal zaljubio još u rodnoj Nemačkoj, gde je do preseljenja usled nacisitčkih zločina nad Jevrejima bio navjač Grojter firta. Prema njegovim rečima, kao mali se često iskradao sa opere na koju ga je otac slao kako bi gledao fudbalske mečeve. Nije odustao ni kada je Jevrejima zbaranjen odlazak na utakmice, što je rezultiralo čestim batinama koje je dobijao od obezbeđenja.

Bila je 1975. godina kada je Kisindžer, kao tada već iskusni političar, seo u avion za Sao Paolo, znajući da je sokeru u SAD potrebno veliko svetsko ime koje bi ga promovisalo. Prvo ime na spisku – Pele.

“Pozvao me je u kafić i ponudio mi da dođem u SAD. Tada sam već otišao u reprezentativnu penziju i planirao sam da se povučem kao igrač Santosa. Međutim, odlučio sam da pristanem na jednogodišnji ugovor, iako sam bio zabrinut zbog lošeg kvaliteta fudbala. Kada su mi se pridružili i ostali igrači koji su dovedeni iz istog razloga, stvari su počele veoma lepo da se razvijaju pa sam odlučio da ostanem i duže”, rekao je Pele jednom prilikom.

Ostali igrači na koje je Pele (koji danas puni 82 godine) mislio bili su Franc Bekenbauer i Đorđo Kinalja – sva trojica su postali članovi njujorškog Kosmosa i učestvovali u najvećim uspesima u istoriji kluba. Pre nego što je Pele zaigrao svoju prvu utakmicu, novinar Gevin Njušam napisao je da soker u SAD “umire sporom, bolnom i neprimećenom smrću”. Međutim, dolazak Brazilca je stvari promenio iz korena. Sportske rubrike u novinama su sve veći prostor poklanjale vestima iz sokera, a stadioni – naročito Kosmosov – bili su sve popunjeniji. Evropske zvezde poput Džordža Besta i Johana Krojfa sledile su Peleov primer, a njegova popularnost bila je tolika da je sekretar za putovanja Kosmosa Stiv Maršal uporedio gostavanja kluba sa turnejama Rolingstonsa. Delovalo je da je Kisindžer uspeo u svojoj nameri, sve dok penzionisanje njegovih „ambasadora“ nije pokazalo da je interesovanje publike opalo čim više nije bilo najvećih svetskih zvezda na terenu.

Organizacija Mundijala

Uvidevši da periodično dovođenje najboljih igrača neće doneti napredak kakvom se nadao, Kisindžer je odlučio da bi najbolja ideja bila ih sve okupi u isto vreme. Zbog toga se 1983. godine – nakon što je Kolumbija zbog ekonomskih razloga odustala od organizacije Mundijala planiranog za 1986. godinu – u društvu Bekenbauera i Pelea obratio Kongresu u nadi da će dobiti podršku za organizaciju Svetskog prvenstva u SAD.

“Soker je najpopularniji sport na svetu i zbog toga mislim da bi održavanje Svetskog prvenstva ovde bilo od velike važnosti za Ameriku. Nadam se da će Kongres podržati naše planove i da ćemo ujedinjeni pristupiti održavanju prvenstva”, rekao je Kisindžer u svom obraćanju.

Pele je dodao da “više mališana uzrasta do 13 godina igra soker nego bejzbol”, te da bi održavanje Mundijala dodatno pomoglo popularizaciji, a Bekenbauer je rekao da “tek kada Amerikanci razumeju važnost Svetskog prvenstva i identifikuju se sa nacionalnim timom mogu postati svetska sila u sokeru”.

Nakon što su objasnili da ne traže nikakva sredstva za održavanje turnira, već garancije po pitanju izdavanja viza za strane selekcije, Kisindžer i njegovi saradnici dobili su zeleno svetlo od Kongresa. Međutim, usledio je teži deo posla.

Kisindžer se zajedno sa Peleom i Bekenbauerom uputio u Stokholm kako bi zvaničnike FIFA ubedio u to da domaćinstvo dodele upravo Sjedinjenim Državama.

Uprkos njegovom zalaganju, kao i Peleovim rečima da bi “održavanje Mundijala u SAD bilo od velikog značaja za soker”, članovi komiteta su odlučili da domaćinstvo dodele Meksiku.

“Moja fudbalska diplomatija je prošla prilično neuspešno. Način na koji sportska politika funkcioniše učinila je da sa nostalgijom gledam na dešavanja na Bliskom istoku”, rekao je Kisindžer, ne želeći međutim da odustane od svog cilja.

Sledeća prilika ukazala se ubrzo. FIFA je raspisala konkurs za domaćinstvo Mundijala 1994. godine, a jedini koji su odgovorili bili su Maroko, Brazil i SAD. Zahvaljujući već postojećoj i potpuno funkcionalnoj infrastrukturi, kojom Brazil i Maroko nisu mogli da se pohvale, odlučeno je da prvenstvo bude održano u SAD, iako je postojala bojazan od toga da interesovanje publike ne bi bilo na očekivanom nivou. Međutim, turnir se ispostavio kao potpuni finansijski pogodak, čemu je doprinela i rekordna posećenost koja je nadmašena tek 2018. godine.

Osim finansijskog, uspeh su predstavljale i dobre igre domaće selekcije koja je uprkos nedostatku vrhunskih igrača uspela da zabeleži solidan rezultat – kom je ponovo kumovao jedan čovek sa ovih prostora. Bora Milutinović predvodio je te godine američku selekciju do drugog kruga takmičnjena i učinio da njegov tim bude zapamćen po još nečemu osim po veoma čudim dresovima čak i za taj period. Amerikanci su nakon tri veoma tvrde utakmice sa Švajcarskom, Kolumbijom i Rumunijom uspeli da sakupe četiri boda i domognu se druge faze. Naročito se pamti meč sa Kolumbijcima, odnosno njegove posledice. Andres Eskobar koji je u tom meču postigao auto-gol, ubijen je nekoliko dana kasnije u Medeljinu zbog greške koja je doprinela ispadanju sa prvenstva.

Žreb nije bio milostiv prema domaćoj selekciji i u prvom meču naredne runde dodelio im je ekipu Brazila – kasnijeg šampiona. Uprkos očekivanjima, Amerikanci su odlično odolevali Brazilcima koji su u smiraj prvog poluvremena ostali sa igračem manje. Međutim, kvalitet je ipak isplivao na površinu u 72. minutu kada je Bebeto doneo pobedu Brazilu i srušio snove Amerikanaca koji su verovali u veliko iznenađenje. Na poraz se međutim nije gledalo kao na neuspeh. Ta utakmica je čitavoj američkoj sportskoj javnosti pokazala svu lepotu sokera i učinila mnogo za njegov razvoj u SAD.

Osim samog prvenstva, još jedna stvar je imala presudan uticaj na taj razvoj. Prilikom kandidature za domaćinstvo, FIFA je od Sjedinjenih Država tražila garanciju da će biti osnovana profesionalna fudbalska liga. Tako je 1993. nastao MLS koji i danas postoji i čijim je osnivanjem konačno rešen decenijski problem sa kojim se soker suočavao tokom svoje istorije u Severnoj Americi.

MLS i velika očekivanja pred Katar

Na talasu popularnosti koji je zapljuskivao SAD nakon održanog prvenstva, reprezentacija je neočekivano stigla do četvrtfinala na Mundijalu 2002. godine. MLS je rastao iz godine u godinu, okupljajući sve veći broj timova koji su stalno napredovali, približavajući se modelu evropskih ekipa. Međutim, kako bi se nastavilo sa razvojem, ponovo je bilo potrebno upotrebiti Kisindžerovu taktiku koja se pokazala više nego uspešnom. Predvodnik novog talasa igrača i trenera koji su dolazili iz Evrope i ostatka sveta kako bi doprineli razvoju sokera bio je Dejvid Bekam 2007. godine. Tada se u priču uključila i Kanada čiji su najbolji timovi vremenom postajali deo MLS. Istorija sokera u Kanadi trajala je više od jednog veka, ali su slični problemi sa organizacijom takođe uslovili nešto sporiji razvoj i rast popularnosti.

Bekamovim stopama kasnije su krenuli igrači poput Anrija, Vilje, Džerarda, Lamparda i mnogih drugih koji su, iako u poznim igračkim godinama, značajno unapredili kvalitet takmičenja i skrenuli pažnju pre svega evropskih gledalaca ka onome što se dešava sa druge strane Atlantika. U tome je možda i najznačajniju ulogu posle Bekama imao Zlatan Ibrahimović.

Razvoj akademija i sve kvalitetniji rad sa mladim igračima vremenom su doveli do okretanja struje u kontra smeru. Sjedinjene Države postale su riznica talenata čija imena se nalaze u notesima skauta najvećih evropskih klubova. Slična stvar se dešava i u Kanadi, pa su na tom talasu klinaca koji su svoj talenat iskazan u domovini imali priliku da razviju u kvalitet u Evropi, ove dve severnoameričke zemlje sastavile prilično respektabilne timove pred početak Svetskog prvenstva u Kataru.

Kanađani su predvođeni Džonom Herdmanom – mesto selektora preuzeo 2018. godine nakon što je 12 godina trenirao ženske reprezentacije Kanade i Novog Zelanda – zauzeli prvo mesto u kvalifikacijama. Igrači poput Alfonsa Dejvisa, Džonatana Dejvida, Kajla Larina i Milana Borjana predstavljali su okosnicu reprezentacije koja će se tek drugi put u istoriji naći na najvećoj svetskoj fudbalskoj smotri. Žreb ih je smestio u grupu F gde će snage odmeriti sa Marokom, Belgijom i Hrvatskom u pokušaju da se po prvi put nađu u nokaut fazi takmičenja.

Najveću prednost Kanađana trebalo bi da predstavlja napadački tandem Dejvid-Larin koji je bio prilično ubojit tokom kvalifikacija za Mundijal. Zajedno su postigli 11 golova i predvodili kvalifikacionu listu strelaca. Stoga, treba očekivati da Herdman ostane pri svojoj taktici igranja sa dva centarfora, iako Kanadu očekuju dueli sa mnogo kvalitetnijim ekipama. Kada je ostatak ekipe u pitanju, Kanađani mnogo očekuju od Alfonsa Dejvisa i njegove supersonične brzine, koja u kombinaciji sa realizacijom dvojice najisturenijih igrača može predstavljati veliki problem za defanzivne linije njihovih protivnika. Veliki faktor predstavljaće i iskustvo Milana Borjana, koji je često veoma dobru formu sa klupskog znao da prenese i na reprezentativni nivo.

Sa druge strane, kuglice su bile mnogo naklonjenije izabranicima Grega Berhaltera, nekadašnjeg reprezentativca i člana Kristal Palasa. SAD će igrati protiv Irana, Velsa i Engleske koju su na Mundijalu 1950. godine pobedili rezultatom 1:0 i priredili jedno od najvećih iznenađenja u istoriji takmičenja. U poslednjih nekoliko godina veliki broj američkih fudbalera obreo se u Premijer ligi i Čempionšipu, što će im sigurno biti od koristi pri susretu sa Englezima i Velšanima. Prva zvezda ekipe je svakako Kristijan Pulišić koji će najveću podršku imatu u Brendenu Aronsenu, Tajleru Adamsu, Seržinju Destu i Vestonu Mekeniju.

Upravo će Pulišić, kao svakako najtalentovaniji igrač čitave generacije, biti najveća pretnja za protivničke odbrane, iako se u poslednje vreme nije naigrao fudbala u Čelziju. S obzirom na to da su bočni igrači SAD, uključujući tu i veoma ofanzivno nastrojene bekove, najjači deo tima, očekuje se da upravo preko bokova pokušaju da opterete proslednju liniju odbrane svojih protivnika. Najveći problem predstavljaju česte rotacije na mestu prvog centarfora ekipe čije ime još uvek nije poznato. Veliki problem za selektora Berhaltera predstavlja i činjenica da tokom poslednjih utakmica pred odlazak na Mundijal nije mogao da računa na sve svoje najbolje igrače, ali nema sumnje da i u takvim okolnostima sada imaju najveću šansu za dostizanje uspeha iz 2002. godine.

Ovakav razvoj situacije uticao je i na smanjenje broja praznih stolica na stadionima širom SAD i Kanade. Stalne turneje najvećih evropskih klubova i sve veći broj kvalitetnih igrača koji nastupaju u najjačim evropskim ligama značajno se odrazio na popularnost same igre. Dugo vremena je soker, zbog nedostatka grubosti, koja je karakteristična za američki fudbal, u Severnoj Americi smatran “ženskim sportom”. Zbog toga su reprezentativke Kanade i SAD bile značajno uspešnije od svojih muških kolega (SAD su najuspešnija selekcija u istoriji sa četiri trofeja).

Međutim, taj narativ se promenio. Stoga će i naredno prvenstvo u Kataru predstavljati dobru priliku za presek stanja kada je višegodišnji napredak i rast fudbala u Severnoj Americi u pitanju. Kanada i SAD će uz Meksiko biti domaćini Mundijala 2026. godine i nema sumnje da će ono biti dočekano sa mnogo više euforije nego ono 1994. godine. Tada su sve utakmice igrane u terminima koji su više odgovarali publici u Evropi, s obzirom na to da se verovalo u malu zainteresovanost američke publike. Izvesno je da to neće biti slučaj za četiri godine.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.