
Na protestu u Kraljevu „Sve se vidi na Vidovdan“ okupljenima se obratio student Poljoprivrednog UB Lazar Stevanović, jedan od devetoro uhapšenih nakon vidovdanskog protesta 2025.
Posle protesta „Vidimo se na Vidovdan“ prošle godine, 29. juna uhapšeno je devetoro studenata i oni se terete za krivično delo „priprema dela protiv ustavnog uređenja i bezbednosti Srbije, u vezi sa krivičnim delom pozivanje na nasilnu promenu ustavnog uređenja u saizvršilaštvu“.
Prenosimo njegov govor u celosti:
„Ja sam student, a ne neprijatelj države!
Stojim pred vama kao jedan od devetoro studenata koji su prošle godine uhapšeni pod optužbom da su pripremali delo protiv ustavnog uređenja i bezbednosti Srbije.
Šta je danas zaista opasnost po državu? Da li su to studenti koji traže odgovornost, ili činjenica da živimo u zemlji u kojoj se mafijaški obračuni prepričavaju uz jutarnju kafu, dok se afere smenjuju toliko brzo da nijednu ne stignemo ni da zapamtimo, a kamoli da za nju neko odgovara? Pad helikoptera, Savamala, Naplatna rampa Doljevac, Jovanjica, nadstrešnica, Senjak… I svaka od tih tragedija postala je samo još jedna vest koja je ustupila mesto nekoj novoj.
Danas više nije presudno šta ste uradili. Presudno je kome ste zasmetali i čije ste interese ugrozili. Tamo gde su korupcija, nepravda i nasilje postali svakodnevica, najveća pretnja postaju oni koji odbijaju da ćute i traže odgovore.
Najgore što nam se dogodilo nije korupcija. Nije kriminal. Nije čak ni nasilje.
Najgore je to što smo na sve to prestali da se zgražavamo.
Navikli smo da prihvatamo kao normalno ono što nikada nije smelo da postane normalno. Da se suda i policije plaši pošten čovek, a ne kriminalac. Da čoveku sudi prestupnik. Da je partija važnija od države. Da je poslušnost preča od istine. Da je projekat važniji od života.
Od suda ne tražim milost, jer milost traže oni koji su krivi.
Ja tražim pravdu.
Pravdu ne samo za sebe, već za svakog studenta i svakog građanina koji veruje da sloboda mišljenja nije zločin i da ljubav prema otadžbini ne počinje pokornošću vlasti.
Nije patriotski ćutati. Zemlja se ne brani ćutanjem. Zemlja se brani istinom. Voli se glavom koja razmišlja, a ne glavom koja klima.
Zato danas ne stojim ovde kao optuženi, već kao čovek koji odbija da prihvati da je sve ovo što nam se dešava normalno. Odbijam da nemo posmatram kako moja generacija, ali i generacije pre nas, godinama životare pod režimom koji je ljudima oduzeo pravdu, dostojanstvo i nadu. Ne želim da naša deca jednog dana vode iste bitke koje mi vodimo danas. Da ponovo traže slobodu koja im je rođenjem morala pripadati. Ne pristajem na društvo u kojem se ćutanje nagrađuje, a hrabrost kažnjava.
Odbijam da prihvatim da se poštenje smatra slabošću, a bahatost vrlinom. Da nas uče da se borimo jedni protiv drugih, umesto protiv nepravde koja nas je dovela do početka kraja.
Nije pitanje šta smo uradili mi. Pitanje je šta su oni uradili našoj Srbiji.
I zato znam da će doći dan kada više neće biti važno ko je imao vlast, već ko je imao obraz. Kada će se zaboraviti funkcije, ali neće ostati zaboravljena dela. Kada će istorija, bez straha i bez pritiska, izgovoriti presudu koju nijedan sud ne može da izmeni.
A Vidovdan nas tome uči vekovima.
Da svako vreme traži ljude koji će poneti teret istine.
Da se ne pamti ko je bio silniji, već ko je ostao uspravan.
Da pred istorijom, pred precima i potomcima nije najvažnije koliko smo živeli, već za šta smo se borili.
I kada jednom neko bude listao stranice ovog vremena, neka piše da je postojala generacija koja nije pristala da ćuti.
Jer na Vidovdan se uvek sve vidi.
Vidi se ko je stajao uz istinu, a ko uz silu.
Ko je branio državu, a ko vlast.
I ko je Srbiju voleo dovoljno da joj kaže istinu.“





