“Zar su srpski vojnici koji su još jučer na Savi i Dunavu umirali, mislili da li umiru za monarhiju ili republiku?”: Andrićeva razmišljanja uoči kraja Velikog rata

0
AFP / AFP / Profimedia

U novembru 1917, pet godina nakon što je tamo stigao kao brucoš, Andrić je ponovo u Zagrebu. S grudoboljom završava u Bolnici Sestara milosrdnica. Tamo se druži sa Ivom Vojnovićem, starim dramatičarem, slavnim piscem svog vremena, čiju je “Dubrovačku trilogiju“ u Pragu gledao i Franc Kafka ostavivši o tome zapis u svom dnevniku.

Iduće godine, počinje da se sluti da je propast omražene Austrougarske neizbežna. Andrić se u Zagrebu kreće u krugu mladih pisaca s kojima deli umetničke i političke inklinacije. Veruju u književnost i sanjaju Jugoslaviju. Pre nego što je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca formalno i osnovano, u novembru 1918, Andrić na vrlo artikulisan način kritikuje one koji već seju seme nesloge:

“Čuvši, tu i tamo, debate o republici ili monarhiji, mi smo mogli stvarati više ili manje oštre zaključke o političkoj nevaspitanosti mase i o plitkosti buržoaske psihe i – preći preko toga. Ali žurnalistička vodenica koja mnogo melje a malo brašna daje, dokopala je i raspru dokonih purgara i napuhala od nje uvodničarski balon, prvi zlokoban i otrovan simbol nesloge. To je bio početak. I sad dok se s mukom polažu temelji hramu naše slobode, oni su stali da se prepiru: kakav će oblik imati zlatna jabuka na vrh kupole. Dok udovice onih koji su poginuli za naše ujedinjenje još ni crninu nisu skinule, oni obesvećuje žrtve i ugrožavaju njihov plod. – Zar su srpski vojnici koji su još jučer na Savi i Dunavu umirali, mislili da li umiru za monarhiju ili republiku? Zar sirotinja po Bosni, Istri i Dalmaciji, koja izdišući čeka da joj se što prije donese hljeba i slobode, misli da li će joj to donijeti republika ili monarhija? Zar kapitalističko-imperijalistička Italija koja poseže za našim teritorijem, brine da li će okrnjiti republiku ili monarhiju? (…) Ne, TO pitanje su u najnezgodniji čas nabacili siti i obesni besposlenjaci, bivši ekskluzivisti i skorojevići unitarske misli. (…) Njima nije dosta da su nekorisni, htjeli bi da budu i škodljivi. Oni su pošli da – u ovaj čas! – ispituju čvrstoću veza naših plemena ili da traže garancije (!!) da Hrvati u Jugoslaviji ne budu ‘zapostavljeni’. (…) Oni su stavili u sumnju pitanje našega jedinstva. To je činjenica od koje se više ne može glava okrenuti i preko koje jugoslovenski intelektualac ne može mirno preći. To nije više novinska polemika, koja se sa gnušanjem baca iz ruku. To je alarm za sve borce narodnog jedinstva. To je znak da našu mladu slobodu treba zaštititi ne samo prema unutra. Red je da se ovim delatnostima, u ime svih nas reče ova mirna i muška riječ, za kojom stoji dovoljno snage i odlučnosti: Misao narodnog jedinstva baština je najboljih naših naraštaja i plod teških žrtava. To jedinstvo, san našeg života i smisao svih naših borba i patnja, mi ne smijemo danas, kad je uglavnom ostvareno, prepustiti u ruke nezvanih, da na njemu ostave tragove svojih nečistih prsta i da ga tretiraju svojim krezubim sofizmima. Ko god, pa ma pod kojom izlikom, potresa tim jedinstvom, koje radom i žrtvama mnogih pokoljenja danas postaje: Ujedinjenje, neprijatelj je slobode i izdajica naše tek oslobođene otadžbine. A svi mi koji smo tu misao ujedinjenja pronijeli neokaljanu kroz bratoubilačke bojeve i nismo je zatajili pred krivokletničkim austrijskim sudovima, znat ćemo je obraniti i od besavjesnih žurnalista i prgavih, samozvanih politikanata.“

***

*Izvodi iz knjige Muharema Bazdulja “Ivo Andrić – Život u dvanaest meseci” koja se dobija na poklon uz svaki primerak Nedeljnika koji na kioske dolazi u četvrtak 3. juna

Kako se bliži deseti rođendan Nedeljnika, odlučili smo da čitaocima ovim povodom pružimo nezapamćeni poklon od deset knjiga, biografija najuticajnijih ličnosti naše novije istorije, originalno pisanih za ovu ediciju.