Sonja Radan je umetnica čija je serija radova prikazana pre nekoliko godina u prestižnoj londonskoj galeriji Saatchi. Skoro tri decenije ranije, u junu 1991, imala je izložbu u galeriji Energoinvesta u rodnom Sarajevu. Između te dve galerije stalo je izbeglištvo, borba za goli život a onda i obnavljanje umetničke karijere. Pre tri meseca imala je izložbu u Beogradu (galerija „Sanjaj“) i upravo sam u razgovoru sa njom želeo da obuhvatim šta je sve stalo u život između sarajevske i beogradske izložbe koju je otvorila književnica i dramaturg Vida Ognjenović.

***

Izlažete po svim gradovima, po onom što se zvalo glavni gradovi jugoslovenskih republika. Šta primećujete sada kada dolazite u nekadašnju domovinu i nekadašnje vaše gradove?

Gradovi za različite ljude znače različite stvari, i stoga različiti ljudi vole ili ne vole različite stvari u njima. Neki gradove vide prvenstveno u njihovim zgradama i topografiji, brdima koja ih okružuju i rijekama koje kroz njih teku, neki po njihovom istorijskom ili nasljednom značaju, neki po onome što predstavljaju na nacionalnom i međunarodnom nivou, kao simbole ponosa ili možda ugnjetavanja.

Neki ljudi, poput mene, gradove prvenstveno vide kroz ljude koji u njima žive, bilo ljude sa kojima svakodnevno komuniciram, ili ljude koje lično poznajem i volim. Ako me ljudi prihvate i ako se osjećam dobro s njima, sklona sam da se vežem za mjesto gdje su oni, za njihov grad. Dakle, ponekad, kada ljudi koje ste voljeli nestanu, više nemate razloga da posjetite grad koji vam je nekada toliko značio, ili da vidite grad na način na koji ste nekada činili. A onda se nešto izgubi.

Mislim da se niko neće iznenaditi ako kažem da su moja osećanja prema gradovima bivše Jugoslavije komplikovana i često kontradiktorna. Napustila sam Sarajevo 1991. pred početak rata koji je okončao Jugoslaviju.

To je bilo davno – i mnoge stvari su se od otada promijenile, ne samo ja. Ali volim dolaziti u naše krajeve. Nedostaju mi mirisi, prizori, zvuci: poznate ulice i obrisi grada u sumrak ili zoru, temperament i ponašanje ljudi, dobro ili loše, i način na koji klima oblikuje ljude; kako provode dane i noći.

Ondje gdje sam provela djetinjstvo i najveći dio mladosti, nešto je što mi je u genima i od čega ne mogu, niti bih željela pobjeći. Stvari su se promijenile, kao što sam rekla, ali možda je to samo znak starenja. Čini se da ljudi sada, posebno mlađi, imaju toliko anksioznosti, a ovdje govorim i o gradovima poput Londona, koji su izvan našeg regiona. Brinem za našu djecu, uključujući moju Taru, jer savremeni život kao da postaje teret koji karakterišu otuđenost, usamljenost, depresija, apatija i strah. Uopšteno govoreći, mislim da mlađi ljudi nikada nisu bili toliko svjesni svijeta, ali su rijetko kada bili masovno toliko izgubljeni.

CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 25. JANUARA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS

Nedeljnik

Nedeljnik

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.