Nedavno se Zadužbini „Mome Kapora“ javila gospođa Vesna, tada Trifunović, koja se kao učenica završnog razreda beogradske gimnazije zabavljala sa mladim studentom slikarstva Kaporom.
U knjizi „Kaporova Školica“ Aleksandra Đuričića ljubavna pisma Mome Kapora objavljena su po prvi put, a sada se, zahvaljujući Nedeljniku, nalaze i pred širim krugom čitalaca.
1. jul 1958.
Gospođica Vesna Trifunović
Učenica, Beograd, Kosmajska 19
Sarajevo uveče
Smijem li početi sa: Dragi mišu
Pisma su glupa, zar ne?
Ali ipak proćaskati ću s tobom, sasvim neodgovorno i bez plana. Ako moje crtanje slova bude ocjenjeno sa dva, to neće biti nikakva novost, jelte? Mislim da ću ostati neko vreme u ovom gradu, premda me on ne voli, možda baš zato. Nisam još ni čitava dva dana ovdje, a već sam se upetljao u jednu ideju o slici (znam sve će se svršiti porazom, kao i obično, ali neka) i ne mogu da se odlijepim. Sarajevo ima neku čudnu moć nad svakim ko se rodio u njemu. Priveže ga i ma gdje otišao, svako zna da će se jednom vratiti.
Dosta o tome.
Sad bih želio da te poljubim, pošto je to prilično neizvodljivo, zapaliću cigaretu.
Ovdje sam upao u pravu psihološku dramu o propadanju jedne porodice. Ja igram jednu sasvim malu sporednu ulogu i pokušavam da zadržim svojih deset hiljada mjesečno. (Kad smo kod novca, da li me moji povjerioci u Beogradu jure? Kaži im da sam umro. To i neće biti neka velika laž.)
Ceo tekst – i celo pismo – objavljen je u novom Nedeljniku, koji je na svim kioscima od četvrtka, 12. maja
Digitalno izdanje i pretplata na nstore.rs
Tagovi
