Otočka obiteljska priča. Sestra se davno prije rata udala u Beogradu, stekla obitelj i srodila se sa zajednicom. Brat je ostao na otoku, na djedovini se oženio, proživio život i pokopao sina, koji je u ratu poginuo kao branitelj. Sav svoj jad i tugu uputio je na sestru, kojoj tada više nije mogao oprostiti njezin Beograd. Posvadili su se i razišli, činilo se za cijeli život. Ona više nije dolazila na rodni otok. Međutim, mnogo već godina nakon rata, nakon što joj se rodila unuka, pa je poodrasla i trebalo joj je pokazivati odakle potječe, a možda je i valjalo spašavati ostatke vlastitog života, ona se tog ljeta iz naslova koji u originalu glasi „Leto kada sam naučila na letim“, a u stilski promašenom i aritmičnom hrvatskom prijevodu „Ljeto kada sam naučila letjeti“, prvi put vraća doma.
Dočekuju je strašni bratov gnjev i očaj koji bi, valjda, mogli razumjeti samo oni koji su u ratovima gubili sinove i kćeri. Susreću se na otoku dvije po svemu različite i nepomirljive bratsko-sestrinske nevolje, čija se tragika i sastoji u toj tako bliskoj različitosti. Trenuci i okolnosti njihova pomirenja pripadaju, barem za ovoga gledatelja i čitatelja, među najpotresnije umjetničke, filmske i književne, ili sasvim privatne pripovijesti o ratovima devedesetih.
A lik i figura brata, oca mrtvoga hrvatskog branitelja, bez sumnje je u našim naracijama najuspjeliji i najsnažniji prikaz hrvatske žrtve. Ima neke božanske i neporecive dramaturške pravde u tome što je takav prikaz ostvaren u srpskome filmu, pisanom po predlošku srpske književnice za djecu Jasminke Petrović, a koji je režirao beogradski redatelj Radivoje Andrić. Ako ikada bude stvoren arhetip srpske žrtve u istome ratu, nema sumnje da će on biti djelo hrvatskog pisca ili redatelja.
Tog gnjevnog i očajnog brata, oca čiji je sin pao za hrvatsku domovinu, odigrao je Žarko Laušević.
Specijalno komemorativno izdanje Nedeljnika na svim kioscima od četvrtka, 23. novembra
Pretplata na digitalno izdanje na sajtu nedeljnik.rs
Tagovi
