Pstoje nesuglasice oko značenja rečiwoke – američkog izraza koji doslovno znači „budan/probuđen“, a odnosi se na ljude koji se politički određuju prema pitanjima rasne i društvene nejednakosti. Rasprave koje ovaj izraz podstiče često služe kao test moralnog i duhovnog buđenja. Zato američki lingvista Džon Mekvorter ove jevanđeliste antirasizma naziva Izabranima. Izabrani, piše on, „smatraju da su baš oni odabrani (…) i da su razumeli nešto što većina ne shvata“.

Kada se „vokizam“ razume kao suštinski protestantski fenomen, moguće je otkriti logiku određenih rituala koji su postali uobičajeni poslednjih godina – pre svega je to javno izvinjenje. Za razliku od katolika, koji se privatno ispovedaju svom svešteniku da bi dobili oprost, mnogi protestanti bi svoju vrlinu radije pokazali jasno i glasno putem javnog ispovedanja. Scena je isuviše poznata. Obično neki muškarac, ili ponekad žena, iznese neko mišljenje ili upotrebi reč koja se smatra uvredljivom, a onda se pred svima izvinjava i nudi da se iskupi.

Ritual javne ispovesti u Evropi se pojavio zahvaljujući reformaciji. Dok se kod judaista i katolika jedinstvo zajednice obezbeđuje ceremonijama u koje su oni uključeni tokom detinjstva, mnogi protestanti, poput anabaptista, izjašnjavaju se o svojoj veri u prisustvu odraslih istovernika, ponekad kroz ono što nazivaju pričom o verskom preobraćenju. Setite se Elmera Gantrija, ličnosti iz romana Sinklera Luisa. Gantri je jedan evangelistički šarlatan, koji uporno greši i ispoveda se. Na poslednjim stranicama knjige, on iznova moli za oproštaj svojih nebrojenih grehova ne bi li se vratio među poklonike vere, pre nego što se opet zagleda u „vitke noge“ mlade pevačice.

Svake nedelje, televizijski evanđelisti pozivaju svoje stado da podignutih ruku istupi i ispovedi svoje grehe pred milionima gledalaca, a onda od njih traže da uplate novčane priloge. Isti spektakl decenijama gledamo u sekularnijim TV emisijama, kao što je „Šou Opre Vinfri“, gde voditelji dovode na ispovest zabludele filmske zvezde.

U svojoj knjizi Protestantska etika i duh kapitalizma, sociolog Maks Veber primećuje da protestantizam teži jednom zahtevnijem idealu nego što je to puko gomilanje ličnih dobrih dela, kojim se katolicizam zadovoljava. Prema reformatorskom modelu, duša spas nalazi samo u „sistematskoj samokontroli, koja verniku u svakom trenutku nudi dve mogućnosti: izbor i prokletstvo“. Izabranik nikada ne prestaje da ističe svoju vrlinu.

Veber tvrdi da protestantski cilj etičkog savršenstva karakteriše „duh teškog rada“, koji nije samo u tome da svaki čovek vlastitim trudom akumulira bogatstvo, već i da se, upravo na taj način, duhovno i moralno usavršava. Veber je bio svestan netrpeljivosti koju bi takvo držanje moglo izazvati. Stoga piše, „Kod izabranih – svetaca po definiciji – daleko od toga da svest o božanskoj blagodati podrazumeva pomirljiv i oprostiv odnos prema gresima drugih, zasnovan na spoznaji sopstvene slabosti. Oni, naprotiv, gaje mržnju i prezir prema onome koga smatraju neprijateljem Božijim i ko je obeležen pečatom večnog (…)

Ceo tekst pročitajte na sajtu Le Mond Diplomatique na srpskom, tako što ćete se izabrati jedan od ponuđenim modela pretplate.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.