![](https://www.nedeljnik.rs/wp-content/uploads/2021/11/Bora-todorovic-imresizer.jpg)
Nebojša je voleo da crta, a pisao je poeziju od studentskih dana, pa do kraja. Baratao je rečima, voleo je da napiše poruku u stihu. Njegove SMS-ove i danas svi njegovi bližnji čuvaju, i dalje im se smeju. Bio je Šekspir SMS-a.
Posle njegovog odlaska, Milica je u tim pakovanjima, bolnoj selidbi, pronašla jednu svesku sa crtežima i poezijom. Evo jedne pesme, koja je sada prvi put ugledala svetlost dana. A u knjizi ih ima još.
Tužno pozorište Imam tužno pozorište. Oko jastuka sa loše nacrtanim cvećem. Sa zidova još cure nečije suze. Između crno-belog i kolora. Jedan reflektor. Jedan gledalac. Mnogo glumaca. Mnogo. Par iskrenih. Sa osmehom I suzom. Ali gledalac se zaneo, pa zaboravio da tapše. Sad sedi sam. Zatvara oči i predstava se nastavlja. Na tren vidi njihove ruke odozgo. Prema njemu. Igra se njima. Igraju se. Smeje se jako kao nikad. Tresu se suze na zidovima. Oseća ritam i dah na vratu I Sunce u stomaku I svetlo u glavi. Vrisak. I mir. I mir. Nema aplauza. Otišao je poslednji gledalac. N. G.
***
Aleksandar Đuričić je razgovarao sa sedamdesetak ljudi o Nebojši Glogovcu, što je pretočio u knjigu u kojoj je završilo četrdesetak svedočenja onih koji su ga poznavali, voleli, igrali sa njim, bili mu i bliski i daleki, ali su u raznim fazama bili tu, pored njega.
O ovim sećanjima na velikog glumca čitajte u novom Nedeljniku koji je na kioscima od četvrtka 4. februara.
![](https://www.nedeljnik.rs/wp-content/uploads/2021/02/nedeljnik-glogi.jpg)
![](https://www.nedeljnik.rs/wp-content/uploads/2021/02/N473-Glogovac-773x1024.jpg)
Rade
Nikada nisam upoznao Nebojšu ali njegov odlazak zaboleo me je kao odlazak nekog bližnjeg.
Tesla
Veoma sam ponosan što sam upoznao Glogovca gledajući ga u različitim serijama i filmovima, nadam se da ga Srbija i društvo neće zaboraviti, večna mu slava.