Pokušaj da se odgovori na pitanje otkud Izrael u sporazumu Beograda i Prištine unapred je osuđen na neuspeh, jer je polazna tačka pogrešno postavljena. Dovoljno upućeni u proces pregovora, posebno onaj koji je vođen pod direktivom Vašingtona, ukazivali su na indicije da će se ovaj naš viševekovni problem rešavati po istom modelu po kom su Tramp i njegov zet Džared Kušner planirali da reše izraelsko-palestinski sukob. Bilo je i tumačenja, u vreme Džona Boltona kada je iz diplomatskih kanalizacija iscurio onaj famozni „non pejper“ sa vrlo detaljnim rešenjima u pogledu Gazivoda, Trepče, Mitrovice, povezivanja srpskih enklava – koji je zaista zaličio na Trampov plan za Palestinu, da će balkansko rešenje zapravo biti samo test primenjivosti onoga što su u Trampovom kabinetu i porodici zamislili za taj važniji bliskoistočni problem.

Ovog vikenda smo, međutim, saznali da je proces koji je vodio Ričard Grenel samo deo, takoreći fusnota, tog globalnog plana za Bliski istok u kom je, kako to već biva, iza američkog ugla poslednjih godina kao najveći pobednik iskočio Izrael.

Tramp je imao veoma ambiciozan plan koji je trebalo da ga predstavi kao revolucionarnog pomiritelja u svetu – da u jednom zamahu reši brojna goruća svetska pitanja (Severna Koreja, Sirija, Palestina, Kosovo…), ali kako je vreme odmicalo Trampova spoljna politika se pretvorila u namirenje izraelskih potreba.

Često ponavljana teza da je sporazum organizovan u korist Trampove kampanje za reizbor može se shvatiti uslovno i posredno. Reakcija američkih i svetskih medija, zapravo, nije bila tolika da bi se Trampu dodelio još jedan plus iz spoljne politike, jer vest o sporazumu o normalizaciji ekonomskih odnosa Beograda i Prištine zapravo ni u jednom važnijem mediju nije zavredela da se nađe na naslovnoj strani onlajn izdanja tog dana – ako je nekog i zainteresovala, bila je to tek treća vest sa događaja u Beloj kući.

Vest da je Srbija kao prva evropska zemlja priznala Jerusalim kao glavni grad Izraela i da Kosovo kao „prva većinski muslimanska zemlja planira otvaranje ambasade u Jerusalimu“ odjeknula je mnogo više. Američke medije je, od odnosa Beograda i Prištine tog dana, zapravo, najviše zanimala reakcija predsednika na priču iz magazina „Atlantic“ da je na jednom vojnom groblju američke vojnike nazvao gubitnicima. To da je jedan trač bio važniji od ekonomskog sporazuma Beograda i Prištine svakako ne daje argumente za davanje epiteta „istorijskog“ u ovom sporazumu, kako smo mogli da čujemo ovih dana. I Ričard Grenel je bio vidno nezadovoljan reakcijom medija, pa je čak na brifingu ušao u klinč sa novinarima – što mu je poprilično zamereno – pa im je rekao kako „Srbiju i Kosovo ne bi mogli da pokažu na mapi“ i da su „očigledno previše mladi da bi znali koliko je ovo velika stvar“.

Možda “Sporazum o ekonomskoj normalizaciji” nije sporazum, niti je ekonomski, niti će nužno dovesti do normalizacije. Ali ona dva papira ispod kojih je predsednik Aleksandar Vučić stavio “šaru” pred budnim očima Donalda Trampa, mogla bi da odrede buduće spoljnopolitičke pravce Srbije, da naprave distancu od Rusije i Kine, da nas posvađaju sa EU i da nas, ni krive ni dužne, odvedu na Bliski istok. U tom kontekstu, priče o udobnosti stolice, olovkama i drugim suvenirima potpuno su nevažne. Kako smo dovde došli?

VELIKI DOSIJE O “ISTORIJSKOM SPORAZUMU” U VAŠINGTONU ČITAJTE U NOVOM NEDELJNIKU KOJI JE NA KIOSCIMA OD ČETVRTKA 10. SEPTEMBRA

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.