Opet mlad: Kad hrvatski novinar napiše omaž Dušanu Tadiću

Ajaks je porazio Juventus. Potukao ga je do kolena uz parolu „Deca će spasiti ovaj svet“, igrajući poletno, lepršavo i ubojito. Šef parade kad sa loptom igralo i glavnokomandujući kad se za nju borilo, kada se čuvala, vaspitač u „fudbalskom vrtiću iz Amsterdama“ – bio je Dušan Tadić.

Srpski reprezentativac igra sezonu života, a novinar Telesporta Juraj Vrdoljak, napisao je tekst koji se može shvatiti kao omaž dosadašnjim partijama najboljeg igrača Ajaksa, ali i predskazanje.

Tekst je svetlost interneta video pre nego što su igrači u belim i crnim dresovima izašli na teren. Na terenu, tekst je pretvoren u stvarnost.

„Malo je dodatne čari moglo biti u detroniziranju madridskih kraljeva usred njihova dvorca Santiago Bernabéu, ali gledanje Dušana Tadića kako predvodi četu mladih suigrača te večeri svakako je dodalo posebni sloj na čarobnu Ajaxovu večer.

Lako čak i za L’Equipeovu savršenu ‘desetku’ koju su mu dodijelili za taj nastup, jer tu se nije radilo o driblingu, asistenciji ili udarcu koje je onda tek objedinio. Gledati jednog 30-godišnjaka između svih tih mladih lavova, o kojima ćemo s pravom slušati još godinama i koji će ganjati neke nove desetke u izvještajima, dalo je mnogima vjeru da nogomet, pogotovo na ovoj razini, još nosi radost i igračima na terenu, a ne samo ljudima na tribini.

Ajax nije pobrao simpatije svijeta samo zato jer se samo čekao prvi koji će Real Madridu konačno stati na kraj; gledati njih kako neustrašivo staju ispred najboljih europskih momčadi i bez kalkuliranja igraju svoju igru djeluje kao prozor u neki svijet u kojem nogomet i nije tako razočaravajuće predvidljiv.

I u cijeloj toj njihovoj priči nije neočekivano da rezultat kroz lepršavu igru nose supetalenti poput Frenkieja de Jonga, Mathijsa de Ligta i Davida Neresa. Dobna granica u nogometu postala je niža, a s njom i granica zasićenja, pogotovo uslijed suludih rasporeda i te opće predvidljivosti, ali njihov je put tek počeo i s usađenim vrijednostima o važnosti stila koje su dobili u Ajaxu razumljivo daju momčadi novu dimenziju. Razlika je međutim, kada od svih njih svjetla pozornice krade taj 30-godišnjak iz Bačke Topole, koji se u ovo vrijeme lani mučio spasiti živu glavu Southamptonu u prvoligaškom društvu.

Kada su novinari Mozzartsporta poslije madridske utakmice stigli u Amsterdam napraviti intervju s Tadićem, posebnu su pozornost pridali akciji u kojoj je prvo zavrtio Casemira, a onda poslao savršeni pas u prostor za Neresa. Zaista bi bila neviđena kozmička nepravda da taj cijeli fantastični niz nije na kraju rezultirao golom.

Tadić se na pitanje o tom vrćenju Casemira sramežljivo uzjogunio, kao malo dijete koje prvo pohvalite, a onda mu usput i obećate poklon koji je tako želio. Opisivao je cijelu tu akciju kao da opisuje neki trenutak sa školskog igrališta koji ga je u očima prijatelja učinio glavnim frajerom; bio je toliko uzbuđen da u tom trenutku nije znao imenovati suigrače, ali je čitavo scenu prepričao u jednom dahu: “Međutim, onaj lijevi bek me tu nešto malo nap’o i onda sam krenuo kao da ću malo desno, ali sam ga zaljuljao i otišao ulijevo”, zaneseno je prepričao. “Onda je dotrčao Casemiro i onda… Onda sam ga okrenuo.”

Izgubljena vjera

Tadić i ove sezone u Ajaxovu dresu ima 22 gola i 12 asistencija, od čega je devet golova i sedam asistencija napravio na putu do četvrtfinala Lige prvaka. Ogromni broj igrača na toj razini bi odbilo prepričavati nešto naizgled tako banalno kao što je dribling, valjda u strahu da će im to narušiti imidž — jer, znate, to je njihov posao, oni rade kako im se kaže, ne žele ismijavati suparnika…

Ali Tadić je zvrk koji je u jednom trenutku pomislio da više neće imati priliku uživati u nogometu onako kako je nekad mogao, i zato mu je pričanje o takvim stvarima ispušni ventil, potvrda da stvarno živi takve čarobne trenutke i da se oni događaju u stvarnosti.

Zato je, uostalom, i insistirao na odlasku iz Southamptona poslije pune četiri godine u kojima je ispisivao i neke od najljepših stranica klupske povijesti, ali i prolazio kroz one sive, da ne kažemo mračne dane. Upravo ga je ta stagnacija kluba kroz posljednjih par sezona dodatno zasitila, jer nije problem ni hektični ritam nogometaša u Engleskoj ako ga i dalje vuče i tjera iskra, odnosno iskrena želja za igrom. Ronald Koeman ga je upravo iz tog razloga i doveo, znajući da je za mali novac dobio čovjeka koji nogomet doživljava jednako intenzivno kada treba zabiti gol i kada treba omogućiti suigračima da zabijaju.

Nagledao se Koeman Tadićeve karijere u nizozemskoj Eredivisie i doveo ga je među prvima na Otok. Taj je Southampton, kao i onaj pod Mauricijom Pochettinom, bio favorit dobrom dijelu neutralaca baš zbog mlade i talentirane ekipe te brzog i okomitog nogometa kakav je igrao i protiv najvećih. Southampton je daleko od Ajaxa po pitanju povijesnog statusa i trofeja, ali je današnji nogomet ta dva kluba doveo u donekle sličnu situaciju, onu u kojoj znaju da će sat jako brzo otkucati ponoć te da će magija nestati, a najbolji mladići završiti u bogatijim momčadima.

Otišao je Koeman, s njim u nekom drugom, blještavijem smjeru i Sadio Mané i još njih; Tadić je ostao, ali Southampton je izgubio vjeru. Čast Marku Hugesu, ali njegovim je angažmanom klub pokazao da se pomirio s prosjekom. I tu je bio prijelomni trenutak u kojem je Tadić shvatio da ga ne zatvaraju samo suparnici, već ga guše i postavke igre vlastite momčadi.

Povratak u Nedođiju

A kada je u priču došao Ajax, ni trenutka nije dvojio.

Trebao mu je taj Ajax — ne samo zato da revitalizira karijeru nakon što je na Otoku ušao u slijepu ulicu nego da ponovno zaigra s nekadašnjim žarom i uživa u tome; a kad je tako, onda je Dušan Tadić znatno bolji igrač. U društvu ovih klinaca kao da je ponovno našao i vlastitu iskru, predvodi ih na putu do nemogućeg. I to zaista i može, jer u Ajaxovoj igri je općenito, a još dodatno igraču u njegovoj ulozi, puno više slobode od onoga na što je zadnjih godina navikao.

Ali i Ajaxu je trebao Tadić. Nije čest slučaj da klub u 30-godišnjaku prepozna potencijal i plati ga ne za ono što trenutno jest, nego što može biti, a to se zapravo dogodilo ovdje. Nije Tadić bio loš zadnje sezone u Southamptonu, ali ono što radi i kako igra sada druga je dimenzija u odnosu na to. Tadić je idealan dodatak toj momčadi — podjednako talentiran, a možda i s najvećim žarom od svih, ali s iskustvom te “slijepe ulice”. Jednom kad se vratio u kontekst koji je na tragu onoga u čemu je od početka karijere najviše uživao, Tadić je zaigrao sezonu života i djeluje poput Petra Pana koji se vratio u Nedođiju da bi opet postao mlad.

I opet pričao one priče koje počinju s “ma ništa, ovaj mi je dodao dobru loptu…”, a mogu završiti onako kako završavaju bajke.“

U Torinu je bajka nastavljena. Nema joj kraja.