
Pretpostavljam da svako ima tu osobu koju, otkad izgube kontakt, nikad više ne vidi. Za mene je to Darija. Jedan period u srednjoj školi delile smo klupu. Nije mi bila najbolja prijateljica, nikad se nismo pošteno posvađale niti je ikad prespavala kod mene, ali bila mi je prijateljica. Mnoge ljude iz srednje škole kasnije više nikad nisam slučajno srela i to mi je oduvek bilo čudno. Kako je moguće da u jednom gradu, ljudi žive toliko različite živote da ih nikad ne sretneš u prodavnici, u banci, na žurki ili u bioskopu? Gde iščeznu? Kuda se kreću? Gde kupuju hranu i podižu novac, gde se provode?
Verujem da svako ima tu jednu osobu, koju stalno sreće u ljudima koji nisu ta osoba. Da s leđa pomisle, ovo je moj prijatelj iz detinjstva. Pretpostavljam da što smo stariji, imamo sve više takvih osoba, ali ne znam zašto. Da li je to nekakav podsvesni pokušaj da sačuvamo prošlost?
CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 23. JANUARA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS