Objavljujemo prvi deo velikog životnog intervjua Abdulaha Sidrana iz prošlog broja Nedeljnika, a drugi deo intervjua (Sidran: Sarajevo je Miloševićeva apsolutna pobeda) čitajte u novom Nedeljniku koji je na kioscima od četvrtka 15. septembra ili u digitalnom formatu na Nstore.rs.

© COPYRIGHT by Nedeljnik
Zabranjeno je preuzimanje teksta ili delova teksta bez prethodne saglasnosti

***

Najsitnija od svih kiša podigla je svoje vlažne i gotovo nevidljive zidove po ulicama Sarajeva, dok klizajući od jutra ka podnevu, jedan od poranilih jesenjih dana, sve boji u sivo. Tu sivu sliku od katedrale ka nama napola seku sitni koraci. Što je Džojs za Dablin, a Kavafis za Aleksandriju, Abdulah Sidran je za Sarajevo. Čovek čiji je ritam rečenica toliko precizno oslikao kontraritam jednog grada, da bi nekome moglo biti teško razlučiti šta čemu prethodi. Sidran će uvek reći da je Sarajevo proslavilo njega, a ne on svoj grad. To – Sarajevo – je tačka u kojoj počinjemo i završavamo razgovor, ređajući različite teme, od mistike gradskog duha, očevog „službenog puta“ na Goli otok i života u prokletim barakama na Kovačima, do Sidranove poezije, Sidranovih scenarija za Kusturičine filmove, Sidranovih prijatelja i najboljih neprijatelja. Od Itake, do tabuta, u procesu ‘otkupa sirove kože’.

Jeste li pomislili ikada da je Sarajevo film festival, čije je ovogodišnje izdanje nedavno završeno, prirodni nastavak izlaska duha i života sarajevske mahale na crveni tepih, koji ste vi započeli pre mnogo godina svojim scenarijima? Kako ocenjujete SFF?

Drukčije sam ja o tom festivalu razmišljao. Niko razuman neće glasno i javno kazivati da to njemu nije drago, da on ne voli Sarajevo film festival. To od razumnog čovjeka ne možemo očekivati. Ali razlozi da se voli i od kritika brani taj festival ne počivaju primarno u sferi kulturnoga. SFF je postao važan i kao turistički, medijski, estradni i sl. fenomen, s jakim elementima malograđanštine, snobizma i svačega što ne pripada kulturi nego – supkulturi. Ja sam davno, kad se Festival propinjao na prste i dale se naslutiti konture jakog kulturnog fenomena, u razmjerama širim od regionalnih, napisao jedan tekst u kojem sam upozorio tadašnjeg ministra, mog kuma, profesora Gavrila Grahovca, da ova vlast – a nju čine stranke etno-nacionalnog profila – pravi potpunu zamjenu pojmova, stavljajući na mjesto kulture supkulturu. Zašto? Pa intelektualni dometi tog partijskoga kadra dotle sežu. Kad neki stranački šefić potegne kakav citat, to bude neki mudroslovni stih iz muzičkog opusa Dine Merlina. Oni kulturom smatraju estradu, a ne znaju da je elementarna kultura nešto drugo. Za njih je nepoznanica. Poznati su im samo manifestativni oblici kulture, a oni, naravno, nisu ono što je kultura u temeljnom društvenom smislu. Kome bi od njih na um palo da izdvoji, recimo, milion maraka kako bismo po redakcijama zaposlili lektore bosanskog (srpskog, hrvatskog) jezika, ili da se bibliotekama osigura redovan i dovoljan otkup knjiga na brojnim sajmovima, u regiji i po svijetu? To bi bila kultura i kulturna politika. Ona nije festivalska, manifestativna, ona se ‘ne vidi’, a jedino tako se valjano podižu generacije i utječe na profilaciju kolektivne svijesti. Upozoravao sam da se SFF ne smije pretvoriti u Potemkinovo selo, kojim će se skrivati stvarno, katastrofalno stanje u kulturi. Pravio sam i neku vrstu zezancije pitajući šta bi se dogodilo kad bi neko, na onom ‘crvenom tepihu’, šanuo Bredu Pitu da svjetski čuven scenarist Abdulah Sidran – za koga je Bred sigurno čuo i zna mu izgovoriti ime i prezime – ima penziju 400 KM, da desetine ovdašnjih umjetnika, naučnih radnika i stvaralaca žive o prosjačkom štapu – šta bi se dogodilo? Možda bi čovjek pljunuo na crveni tepih i istog momenta tražio taksi za aerodrom. Dakle: mi ne možemo biti protiv SFF-a, jer je u danima njegovog događanja grad Sarajevo divna košnica vedrine, mladosti, ljepote, akšamluka, svega, svega! Ali – pogotovo ne smijemo dopustiti da obavlja funkciju Potemkinovog sela i biti slijepi dok zasluge za sve to što je dobro i lijepo sebi na revere kači nevaljala politička vlast.

Ljudi, recimo, ne znaju da su i „Doli Bel“ i „Otac na službenom putu“ bili u bunkeru, da nisu imali dozvolu za prikazivanje. Film „Doli Bel“ je iz bunkera izvadio Jure Bilić, predsednik CK Hrvatske. U Sarajevo je dolazio Goran Babić, najveći živući hrvatski pjesnik, da razgovara sa partijskim egzekutorima

A zasluge za uspeh festivala pripadaju samo Sarajevu. Večno je pitanje o duhu grada. Kako vi objašnjavate njegovu anatomiju?

To je jedna teška tema. Imao bi pravo i onaj koji kaže da je to jedna mistifikacija. Da nije moguće uloviti od čega je to sadržano i na koji način postaje vidljivim. Ako neko smatra da je duh Sarajeva ono što u nekim stend-ap nastupima plasiraju pojedinci, kojima ime ne bih spominjao, taj je u teškoj zabludi. U Oranju mora imam pričice o nekoliko sarajevskih likova koji su za mene primarni pokazatelji i nosioci onoga što bi bio taj sasvim neuhvatljivi, metafizički ‘sarajevski duh’. Nije to ni humor Nadrealista, koji moramo poštovati jer je bio otkačen i išao 20 godina unaprijed. Mnogo je taj duh suptilniji, slikovit u mnogim gradskim pričama. Ko se s njime družio, slušao ga uživo, taj će za Nazifa Gljivu, autora narodne folk muzike – koji je napisao stotine pjesama pjevačima poznatijim od sebe i mnogo para zaradio i potrošio – kazati da je sušto oličenje te himere koju nazivamo ‘sarajevskim duhom’. Zanimljiva je njegova mladalačka istorija. Bio je savršen mali lopovčić sa Vratnika, ali je zaglavio na Golom otoku, a ne znam u kojem zatvoru, valjda Gradiška, bio cimer sa Tuđmanom.

Družili se 1989. u sarajevskom Domu pisaca sa Mirkom Kovačem… nekoliko večeri zaredom, Nazif držo banku, oko našeg stola okupljalo se desetina ljudi – kao u kakvom kamernom teatru – da slušaju njegove monološke egzibicije. Mirko mi tada rekao: Ja moram napisati roman o ovom čovjeku.

Postoje, dakle, likovi i ljudi na čijim primjerima je moguće pokazivati da sarajevski duh nije ono što je karikatura, kreveljenje i slično. Moj daidžić, režiser Elmir Jukić, snimio je ne znam koliko stotina epizoda one serije „Lud, zbunjen, normalan“. To se ko halva prodaje po regiji, neće se nikad ni završiti. Autorima se mora čestitati, jer je to jedan nadljudski rad i napor, ali ono što prezentuje ta serija (a ima i jedna još problematičnija, užas jedan, mislim da se zove „Dva smo svijeta različita“) – to nije i ne može biti „duh Sarajeva“. To je vulgarna karikatura zasnovana na ružnim stereotipima o svojstvima naših ljudi i naroda.

A ima mnogo zanimljivih priča o onima koji bi mogli biti nazvani pravim nosiocima toga duha.

Fotografija: Đorđe Kojadinović za Nedeljnik

Ispričajte nam.

I u knjizi Oranje mora pominjem izvjesnog Fadila Basarića, koji je bio električar, radio u našem kulturnom centru. Falio nama kino-operater, imali smo četiri filmske projekcije dnevno (u 11, pa u 15, pa u 17, pa u 19 časova) a jednog kino-operatera, zvao se Ðulio Montanari. Sarajlija, Bosanac, Talijan. Ðuliju bilo preteško, pa i plaću smo mu morali davati mnogo veću nego nama, urednicima, i Uprava sazove Zbor radnih ljudi, da našem dobrom Fadilu direktor Momir Jungić predloži da ga upišemo na tečaj za kino-operatera, to se nauči za sedam dana. Pa da preuzme onu jutarnju projekciju, da Ðulio ne mora u jednom danu dva puta dolaziti na posao. Sve to lijepo izložio naš dobri direktor Momo, a Fadil, majstor-električar, veli: „Ja sam dirnut što vi brinete o mom obrazovanju, ali ako vam je do toga toliko stalo, ja bih radije na tečaj gitare.“ I odjebe direktora, a mi u smijeh. Tu je više onoga o čemu mi govorimo kao o sarajevskom duhu nego u bilo kojoj ‘humorističkoj’ TV seriji.

Ali, ako uklonimo mistifikaciju koja se oko toga stvorila, pa pokušamo tražiti neke sociološke osnove i izvore tog fenomena, ja bih pomenuo Lazu Kostića i njegovu originalnu estetičku ‘teoriju ukrštaja’. Naravno, nije Laza mislio na ovo o čemu mi govorimo, ali mi se čini da je potpuno primjenjivo i u ovoj našoj temi.

Na kakvo tačno ukrštanje mislite? Versko, etničko, kulturno?

Ja i sam sebe pitam godinama i nisam siguran da sam našao odgovor o tome šta je tačno sarajevski duh, pa sam metodološki postupao ovako, uprostivši i sebi i drugima. Evo kako ide to moje logiciranje, na liniji Lazine teorije ukrštaja. Pazi! Šta ti znaš o Sarajliji Brani Ðuriću? Je li on genije glumački u svojim humorističkim angažmanima? Brano iz Bombaj štampe. Jest. Imaš onda recimo u muzici i Zlatana Fazlića Zlaju, koji je napravio desetine pjesama, talenat nešto poput Balaševića. Pjesnik, kompozitor, pjevač. Kako je Ðorđe ovaplotio duh svoga vremena, naroda i prostora, tako je ovaj naš, u Sarajevu, uradio mnogo, u ne znam koliko autorskih antologijskih pjesama.

Brano Ðurić Ðuro je sin Fahrije Trtak, sestre Fahre Trtka, čovjeka kom sam svoje prve pjesme nosio, a koja je bila udata za jednog Ðurića. Dakle – dijete normalnog sarajevskog mješovitog braka. Roditeljska kombinacija: Srbin/Bošnjakinja. Kod Fazle je druga: Bošnjak/Hrvatica. Kasnije sam to čačkao u drugim primjera, iz prošlosti, iz književnosti. Na primjer, Miloš Crnjanski, kao veliki pripovjedač, možda ponajveći u srpskoj književnosti, školovao se u katoličkim školama. Skender Kulenović, završio Isusovačku gimnaziju u Travniku. Da ne pominjem komplikovani primjer Ive Andrića. Pa još francusku ili američku književnost. Sve sama ‘teorija ukrštaja’. Zato se zbilja svako insistiranje na etničkom čistunstvu mora prepoznati kao primitivno i opasno po sve, svakoga i svugdje.

Ona scena iz „Doli Bel“ kad otac (Slobodan Aligrudić) dođe pjan – a zapravo je to značilo da je nedopijen – i saziva porodičnu konferenciju, pa to se u mojoj porodici, u mome domu događalo. Uhvatio sam i sebe, jebote, da svoju djecu maltretiram na gotovo isti način. Jučer, zamalo nisam izgovorio istu, očevu rečenicu. „Dođite ovamo, da nešto raspravimo“

Sarajevo je, čini se, tu višu vrednost uspelo da dosegne u mnogim oblastima, od sporta do književnosti i filma?

Periklovo doba Bosne i Hercegovine bilo je kada je njome upravljao trijumvirat Mikulić – Pozderac – Dugonjić. Tad je Bosna u kontinuitetu pravila čuda: od šahista i košarkaša koji su bivali prvaci Evrope, pa bila čuvena, već ranih šezdesetih, sarajevska grafička škola, Sarajevski kino-klub, s amaterima koji su po njihovim festivalima žnjeli nagrade s lakoćom… Pa Mersad Berber, Safet Zec, Ljiljana Molnar Talajić… Nije moguće nabrojati sve oblasti u kojima je Bosna (kad se kaže Bosna, Hercegovina se podrazumijeva) prelazila vlastite okvire i postajala značajan faktor u internacionalnim razmjerama.

Vidite. Bila je 1966. kad su Mak Dizdar i Meša Selimović objavili Kameni spavač i Derviš i smrt. To odmah biva prepoznato, kao nešto što ide u red najviših vrijednosti evropske književnosti. Procesi nakon Brionskog plenuma i pada Rankovića dovode do liberalizacije koja oslobađa najraznovrsnije stvaralačke potencijale. Eksplodira autorska sarajevska rok scena! U Sarajevu tada ima više dobrih bendova nego u cijeloj bivšoj Jugi zajedno.

Kad je sva ta frenetika minula, neko je smislio ovakvu ilustraciju: nekad je bilo kul u Sarajevu kazivati „imam mačku u Beogradu“, hej, nije to bez veze, imati mačku u Beogradu! – a stvar se, već osamdesetih, i prije Olimpijade, toliko prevrnula da je u Beogradu postalo kul da ženske kazuju kako ‘imaju frajera u Sarajevu’. Ponekad, kada sam pokušavao naći odgovor na pitanje o nepojmljivoj svireposti s kojom je nad mojim narodom učinjeno nasilje, pomišljao sam na mogućnost neke vrste povrijeđenosti, osvete… Taj animalni egzemplar 10, 15, 20 godina trpio da u svemu to jebeno Sarajevo bude bolje, pa najednom čak i u filmu! Kako ćeš u filmu biti bolji od Beograda? Imaš u Beogradu takve glumačke i rediteljske veličine. Pa imaš i Duška Kovačevića. Ne znam je li to prihvaćeno tamo kao opšti stav, ali je Duško značajniji pisac i od Nušića i od Sterije. Kad uzmeš njihove savršene drame, ovaj ih nadmaša. A ti i u filmu pariraš takvom Beogradu i prednjačiš!? A to nije počelo s Kusturicom, s njime je kulminiralo. A Bosna je i davala velike filmove, i imala velike autore, od Tome Janjića do Šibe Krvavca.

To je Sarajevo bilo i vaša pesnička inspiracija, zar ne? Od kad je majka tukla „mladog poetu“, nakon što ste razbili flašu mleka. Je li to staklo i dalje u šaci?

Jest boga mi, evo ga ovdje (pokazuje unutrašnjost šake, kod korena palca).

Ja sebe nisam osjećao darovitim, dok mi se nije dogodila pjesma „Slijepac pjeva svome gradu“. Stanovao sam kao domazet, kod roditelja svoje supruge i napisao pjesmu o slijepcu koji nikada nije vidio svoj grad, a voli ga jednako kao i mi koji ga vidimo. Klepio sam šakom o sto i rekao: „Ovo sam ja.“ Tada sam prvi put osjetio šta je moja misija, ako mi je dato da budem pjesnik. To je grad. Hoćeš da ti izrecitujem „Slijepac pjeva svome gradu“?

Hoću.

Minula je kiša. Sad iz kanala,
sa tavana

i ispod podova trošnih
kuća u predgrađu

bije smrad mišjih lešina.
Koračam, ne tražeć

naročit smisao u tom:
slijepac sam, i dato mi je

da vidim samo ono što drugi
ne vide. Tako

biva nadoknađena moja neimaština: prepoznajem,

u južnom vjetru što me dotiče, glasove onih

koji su napustili ovaj grad.
Kao da plaču.

U blizini, evo, miriše lipa.
Znam: blizu je

most, i drukčije će po njemu
zvoniti korak

i štap, sa više svjetla u zvuku.
Zatim tu,

pored moga uha, u trenu
se sparuju dvije muhe.

Ponovo će žega. Obilaze
me tijela, vruća,

s mirisom postelje,
s mirisom pohote. Koračam,

govoreći s Bogom,
kao da i sam uza me korača:

Zar iko od mene bolje
poznaje ovaj grad?

Od mene, Bože, kome si dao da nikad ne vidi

onu koju ljubi?

Imaš u Česlava Miloša stihove koji kažu: „A pjesme piši samo kad moraš i ako si siguran da si instrument dobrih, a ne zlih sila.“ Možda ja time opravdavam svoju lenjost. Rano sam pao u alkohol, lenj sam čovjek. Nisam nikada razvio neki oblik obavezujuće discipline. Meni je i dan-danas drago da se zezam na račun ozbiljnih književnika tako što kažem: „Pa bolan ne bio, ja o književnosti ne mislim ni dvadeset minuta godišnje.“ Kad mi dođe moranje, ja tad pišem. Tako je i ova pjesma nastala. Rado sam čitao uvijek, dok su me oči služile, sad kad sam oćoravio sa knjigama imam samo peting, njušim ih, dodirujem, milujem, i bacim pogled dijagonalno da u društvu, za stolom, barem znam o čemu se govori.

Govorili ste o tome da se dešavalo i da vam se neka pesma samo javi, da je odsanjate. Kako biste onda podelili svoju poeziju?

Postoji romantičarska teorija po kojoj se pjesnici dijele na dvije vrste: poeta vatis – dakle, glasnik, instrument viših sila, i poeta doctus – onaj koji pisanju pristupa na način naučnika. Ta dva načina se najčešće prožimaju. Ali ja u svom preskromnom pjesničkom opusu imam dvije-tri pjesme za koje nisam odgovoran. Sanjam na makedonskom, zovem kolegicu u Makedoniju da mi kaže šta to znači, ona kaže napiši pa kako ispadne. To je pjesma „Mora“. I onda ta pjesma odsanjana 1986. godine, vizionarski naslućuje agresiju na Bosnu i Hercegovinu i sve užase koji su s njome došli. Nije to što je pjesma predvidjela bila moja neka pamet, nema govora – pa ja sam tada prvak svijeta u alkoholu! – bilo je to nešto što je meni dato, Odozgo. Volio bih da ta pjesma živi bez tereta moga imena.

Miloš Crnjanski, kao veliki pripovjedač, možda ponajveći u srpskoj književnosti, školovao se u katoličkim školama. Skender Kulenović, završio Isusovačku gimnaziju u Travniku. Da ne pominjem komplikovani primjer Ive Andrića. Pa još francusku ili američku književnost. Sve sama ‘teorija ukrštaja’. Zato se zbilja svako insistiranje na etničkom čistunstvu mora prepoznati kao primitivno i opasno po sve, svakoga i svugdje

Koliko je taj pesnički dar uticao i na vaše pisanje proze, na pisanje scenarija za filmove koji su i vas i Sarajevo stavili na filmsku mapu sveta?

Mada se to tako uvriježilo, ja sebe nikad nisam smatrao profesionalnim scenaristom. Bio sam dobar, ali unutar sasvim ograničenih tematskih i psiholoških okvira. Veliki, pravi scenarist bio je Gordan Mihić, jako ozbiljan čovjek, odgovoran, strašan profesionalac, mogao je i umio pisati ‘na zadatu’, dogovorenu temu. Moguće je primijetiti da u njega često nedostaje ono što je kod mene bitno, pa i najbolje, a to je ono što je oteto i izvađeno iz moje pjesničke sehare.

Možda nije zakon, ali se meni čini da su se najbolji filmovi događali onda kada režiser uzme ozbiljnoga pisca za saradnika. Koliko je Mirko Kovač doprinio eksjugoslavenskoj kinematografiji? Pa si imao Boru Ćosića i Ulogu moje porodice u svjetskoj revoluciji. Dobar pisac je uslov bez koga se ne može. Sa druge strane, postoji medijsko neznanje o važnosti scenarija. Dogodila se glorifikacija, pa i neka vrsta mistifikacije uloge i značaja reditelja. U jednom trenutku, nakon tzv. francuskog ‘novog talasa’, činilo se da je rediteljski ideal bio da naprave film bez scenarija. A filmska remek-dijela su nastala samo kada je dobar režiser uzeo dobar scenario. Veoma se rijetko događalo da se oboje nađe u istom biću, a to su bivali geniji, poput Čaplina, Tarkovskog, Bergmana… Naravno, ja naglašavam važnost pisca, i rado navodim primjere poput onog kada je veliki Vitorio de Sika u Veneciji primao nagradu za životno djelo, pa, zahvaljujući na nagradi, izgovorio rečenicu koja je zvučala poput prijekora. Da oni, koji mu nagradu dodjeljuju, nikad ne smiju zaboraviti da njegovoga djela ne bi bilo da nije imao svoga saradnika, pisca scenarija, Čezarea Zavatinija. Slično su postupili i Jirži Mencl, koji je uvijek pominjao svoga scenaristu, velikog pisca Bohomila Hrabala… A Miloš Forman je na špicu svoga filma „Amades“ stavio puni naslov „Amadeus Pitera Šafera“.

Šta ih još izdvaja?

Pričao sam o tome s Mirkom Kovačem. On je superiorno inteligentniji od mene. Hercegovac, u njih je takva pamet, čim se rode ko da su tri fakulteta već završili. On je u filmske scenarije iz svoje riznice izdvajao rezervne književne ideje, autobiografski elementi kod njega jedva da su vidljivi, ako ih uopšte ima. Dok sam ja, prema pjesničkom nervu i instinktu, ulagao sve i odmah. Pa se zbivao i paradoks, da najprije napišem scenarij pa tek onda roman.

Fotografija: Đorđe Kojadinović za Nedeljnik

Koliko je onda vas lično u toj nekompletiranoj porodičnoj, filmskoj trilogiji?

Malo šta izvan ličnoga. Ona scena iz „Doli Bel“ kad otac (Slobodan Aligrudić) dođe pjan – a zapravo je to značilo da je nedopijen – i saziva porodičnu konferenciju, pa to se u mojoj porodici, u mome domu događalo. Uhvatio sam i sebe, jebote, da svoju djecu maltretiram na gotovo isti način. Jučer, zamalo nisam izgovorio istu, očevu rečenicu. „Dođite ovamo, da nešto raspravimo.“

Važno je u ovoj temi reći da sam ja u ovom gradu, ako ga uzmemo do Čengić vile, stanovao baš u svakom kvartu. Od ministarskog stana, prije nego što je tata završio na Golom otoku, strogi centar grada, do prokletih baraka na Kovačima. Tu sam proveo devet godina i u taj prostor i u to vrijeme ja situiram porijeklo svoje darovitosti. To je u „Doli Bel“ djelimično pokazano. Imali smo u toj baraci jedan WC na kraju barake, a deset porodica u baraci. Regularno je tu bilo pišat kroz prozor noću jer hoćeš ti u pola dva, dva ići 30 metara kroz baraku, da bi mokrio. To je bilo u trećem ili četvrtom scenariju, pa nije snimljeno. Nas je bilo tri brata i mi smo spavali na jednom bračnom krevetu, a mama, tata i sestra nam u drugoj sobi. Kako su oni spavali – ja to danas ne mogu protumačit. A i nas trojica smo spavali na ta dva spojena kreveta, pa najebe ko legne u sredinu, na one dužne dvije stranice, što spajaju dva kreveta u jedan. Ja se onda snalazim, pa legnem braći pod noge, upoprijeko… Sezonski se ponavljalo da prokišnjava i onda majka stavlja lavore između naših tijela, tamo gdje lesotini plafon prokapava. Pa noću ustaje i prosipa to kroz prozor. A mi smo tačno razlikovali zvuk kapi koja udari u prazan i pun lavor. To su doživljaji koji su porodili ono što se zove talenat. Ne može biti talenat rođen u sreći. Sreća je sama sebi dovoljna, prazna, puna sebe, jebi je. Ljudi misle da svaka morska školjka sadrži biser. A znaš li u kojoj školjci se biser formira? Je li tako da ne može biti u svakoj? Formira se u onoj školjci koja je u ranoj fazi svog razvoja doživjela mehanički udar. I tu ostaje rana. Školjka tu ranu sanira tako što luči tvar koja se, nakon što sanira ranu, stvrdne i postaje biser. Na taj način sam ja svoju darovitost shvatio kao to – iz rane rođeni biser. Možda je kompletna svetska književnost izašla iz suze jednog djeteta.

Kako uopšte izgleda kreativni proces kojim se ta ljudska i životna pozadina artikuliše u scenarije? Pitanje može da glasi i: koja je tajna nastanka nekih od naših najboljih filmova svih vremena?

Ja sam tehnikom pisanja scenarija ovladao nesvjesno, dok sam kao gimnazijalac bio švercer kino-kartama. Ti prvo moraš da se prošvercuješ na predstavu koja se daje u 23 sata, kao neka test premijera. Moraš vidjeti da li je dobar film, vrijedi li investirat. Kupiš dva-tri bloka, pa rasprodaješ. Ako si pogriješio u ocjeni, bacaš karte u potok, zijan je. Te propale karte, u našem žargonu, zvale su se ‘turšija’. Tim manijakalnim gledanjem filmova kao gimnazist naučio sam šta valja i kako ne valja. Tu sam, boga mi, postao maher. Jednom sam baš na Sarajevo film festivalu držao predavanje i neka gospođa iz Holivuda kaže – više sam naučila za ova dva sata nego u holivudskoj produkciji za 20 godina. Moje su metode konkretne, možda primitivne, ali su se pokazale djelotvornim. Imao sam posebne kutije, s kartonima, kao u policiji. Kartoni likova. Kartoni scena. Dijaloga. Humora. Ne moram odmah znati gdje će neka dobra replika naći svoje mjesto, ali je valja zabilježiti, jer će pobjeći. A u hotele kad sam išao, u izolaciju, u totalnu askezu – da bih napisao scenarij – razapinjao sam štrik, od zida do zida, kao da ću na tom sušiti veš, po njemu kačio stranice, da ne pobjegne misao, brža od ruke… Meni su te izolacije bile neophodne jer sam bio jak alkoholni ovisnik… A taj i takav ništa sistematično ne može uraditi… pa je za pisanje scenarija bila neophodna totalna apstinencija, moguća samo u totalnoj izolaciji.

Kakva je bila vaša saradnja sa Emirom Kusturicom? Koliko ste se u tom kreativnom procesu dopunjavali, a koliko gložili?

Ja sam u kinematografiji boravio i djelovao – kao gost. Sa toga gostovanja vratio sam se prije mnogo godina. Moram priznati da sam imao sreću da je moje tekstove uzeo maksimalno darovit čovjek i od njih napravio više nego dobre filmove. Imali smo tokom procesa rada poneku kavgu, kreativnu kavgu. On nešto predlaže, ja neću da prihvatim dok mi ne dokaže punu osnovanost ideje, itd. Tvrdoglav ja, tvrdoglav on. Bukvalno se držim logike, a on to umije relativizirati, uvjeren da postoji ono što se zove ‘filmska logika’. Ja tad opsujem svaku logiku koja je suprotna običnoj logici. Neću ja da prihvatim to i to i nema razgovora.

Evo, uzmite svoje mobitele i ukucajte samo: „Čkalja se kupa“. Scena iz neke stare beogradske TV serije, drame, čega li. On je parafrazira, na početku „Oca na službenom putu“. A šta je tu onaj djed Muzafer? Igra ga Paja Vuisić. Impresivan fizikum. Kupa ga u teknetu kćer, igra je Mira Karanović. Šta je tu problem? Takva je stvar bila i ostala nezamisliva u bosanskoj, muslimanskoj porodici, apsolutno je nemoguće to da šćerka kupa gologuzog oca. Ali se tu režiser vodi ekspresijom slike/kadra, i zanemaruje logiku. Režiser je fasciniran – pa će i kino-publikum biti fasciniran – ekspresijom slike: golemo debelo tijelo, u tijesnom teknetu, po njemu voda iz limenog bokala… raja se odmah smije. A onda analiziraj rečenicu koju on izgovara: „Drugi jebu, a ti se, Muzafere, kupaj.“ Šta je smisao? Logika kazuje da više j. onaj koji se više kupa, ili, da se više kupa onaj koji više j. Šta je tu ideja? Ne postoji logički temelj. Ta je rečenica stupidarija. Još to izgovara čovjek kog kupa ćerka. O tim se stvarima mi svađamo i on uvijek kaže: „Da, ti si u pravu, nema logike, ali postoji filmska logika.“ A ja mu uvijek kažem: „Jebem ja svaku logiku koja je protiv logike.“

Bilo je takvih konflikata. Recimo, kad dječak s majkom, u filmu „Otac na službenom putu“, odlazi u posjetu ocu, rudnik Lipnica, kod Tuzle. Ja jesam s mamom išao tati u posjetu, ali nisam bio mjesečar… to sam ubacio na Kustino insistiranje, i pokazalo se genijalnim, taj lunatički motiv veoma je podigao vrijednost filmske priče. Međutim, kad su oni u posjeti, pa dođe situacija u kojoj bi trebalo da ‘vode ljubav’ – režiser smisli da malom lunatiku vežu zvonce za nogu. Pa je li to logično? Zvono zvoni kako god se dijete pomakne? To je budaleština. Ako nećeš da dijete izađe, metneš zvono na vrata. To je čista budaleština. Ali je u režisera mozak koji računa na trenutačni efekat. Što je nekom smiješno kad lopta padne u tortu? Ali raja se smije. To se svede na to da pisac piše, režiser sugeriše, a pisac nastavlja pisati ako usvoji sugestije i pronađe način da ih ispiše. Režiser od scenarija onda pravi knjigu snimanja i razara scenarij, jer scene reda prema objektima, praktičnosti, tehnici. U toj fazi posla pisac ne sudjeluje, niti ikad vidi knjigu snimanja. Kod nas je tako, u Americi postoji ugovorna stavka po kojoj pisac mora parafirati i knjigu snimanja. Nije dobro to što se kod nas uvriježilo kao normalnost. Da režiseri imaju praktično neograničenu slobodu izmjene, ‘dorade’ i ‘prerade’ književnog teksta. Pri čemu ni klasici nisu pošteđeni. Bio jedan primjer, kad pozorišni reditelj, u najboljoj namjeri, cijeloga ‘Hamleta’ prebaci na otomanski dvor. Dobra predstava bila. Ali se znalci zgražavali – takva fabula je nemoguća u pravnom sistemu šerijata, koji sasvim drukčije reguliše prava nasljeđa.

Otišao sam na Mećavnik sa svojim goraždanskim stolarom i vozačem Macom. Njemu drago da vidi velikog Kustu. Ja dolazim, a Kusto pripremio TV ekipu. Došla ona sjajna novinarka Antonela Riha da kamera zabilježi naš susret. A on me, dok se pozdravljamo, pita: „Hoćemo li se triput poljubit?“ A ja mu odgovaram: „Mnogo je i dvaput“

A onda je rat zaustavio snimanje porodične trilogije. I ne samo to. Potpuno je promenio i vaše međusobne relacije. Kako biste, kada se po strani ostave sve konstrukcije, iz konteksta izvađene priče, ocenili svoj ljudski odnos sa Kusturicom?

Smatram da je ta stvar u svojoj naopakoj stereotipskoj verziji toliko ukorijenjena da nikakva moja naknadna tumačenja to ne mogu promijeniti. Naš je taj puk, pučina, stoka jedna grdna. Mene napada neki bošnjački nacionalist, a i ja sam nekakav bošnjački nacionalist, i kaže da sam pizda jer sam išao na ‘poklonjenje’ Kusturici. Budaleština. Mene vrijeđa da u intervjuu na deset strana imam više od tri reda o toj osobi. Ta osoba je jedan od najtragičnijih likova među svim našim eksjugoslavenskim stvaraocima i kulturnim poslenicima. Jeste li vi registrovali da je ovde, u narodu, kreirana jedna prekrasna urbana legenda? Naš Emir Kusturica je, prema toj priči, poginuo gore na Zlatištu. I mi, njegovi prijatelji, kako kazuje ta legenda, redovno idemo na mjesto pogibije, na granici između entiteta, na poklonjenje. Poginuo je kao komandant diverzantskog odreda Felini. A da ono što se tamo, u Beogradu, pojavilo kao taj naš poginuli Sarajlija, da je to Milošević poslao ljude na teren da pronađu nekoga ko liči na stvarnog Emira K. I oni negdje u Šumadiji našli nekog Panteliju I. Milosavljevića, stvarno isti, kao kloniran. Ideja je bila da se stvori iluzija kako je veliki sarajevski, bosanski i jugoslavenski režiser, stao na stranu Miloševićevog režima. A time se praktično odrekao svoje domovine i svoga naroda. Mnogi ljudi i danas dopuštaju neki procenat mogućnosti da je ta urbana legenda zasnovana na istini. Da onaj Pantelija, tamo, taj dvojnik ne zna onako dobro režirati! Nešta se tu petlja, nečeg ima, nešta se muti. Ali nema duha Sarajeva, što je naš Zlatni ljiljan, stvarni Emir Kusturica, imao. Pišu mu stranci kritike, izdvajaju prva dva filma, pa kažu da nikad poslije nije ‘dosegao sam sebe’.

Ja ništa od toga nisam gledo, pa ne znam.

Bilo je i pored loših odnosa među vama šanse da se snimi i treći deo, ali do toga nije došlo. Gde je zapelo?

Ta je priča zanimljiva za našu filmsku mikroistoriju. U Italiji je bankar Gracijano Mangoni, veliki mecena, poznavalac umjetnosti, obrazovan, finansirao tamo razne pozorišne grupe, festival u Ankoni, svašta. Obožavao naše filmove, Kustu smatrao genijem, a njegova žena čitala moje pjesme na italijanskom, bila oduševljenja, ponešto znala i napamet. Taj je bankar, 15 godina nakon Dejtona, napravio projekat kojim bi ‘pomirio’ i sastavio ‘zavađene’ bivše saradnike i prijatelje – scenaristu Sidrana i režisera Kusturicu. Preveli su moj scenario „Prvi put s ocem na izbore“ eksperti mu rekli da je bolji i od „Doli Bel“ i od „Oca na službenom putu“. Njegovi saradnici dali na ekspertizu, da se proceni vrijednost scenarija, i oni u Rimu procijene na – hej! – 150.000 dolara. To bi dakle bio moj honorar! Ali od toga nema ništa, ako Kusto ne prihvati da radi. Organizuje Gracijano Mangoni na festivalu u Ankoni da se tu, na tom festivalu, vidimo Kusto i ja, nakon tolikih godina. Bio, čini mi se, septembar 2009. godine. Na tom festivalu će biti koncert Emirove rok grupe, a ja ću imati svoje književno veče. Sve je čovjek uredio. I šta se dogodi? Ja ne odem na njegov koncert. Čujem tu urnebesnu muziku, meni je to teško slušati, da me ubiješ. Možda bih i mogao, ako bi se spustilo za nekoliko decibela.

U Sarajevu me optužuju da mi smetaju ezani, a ja kažem da mi smetaju decibeli. Tako i tamo. Ne odem na koncert. On ne dođe na moje književno veče i mi se nikako ne vidimo. Bilo me stid pred divnim čovjekom, Gracijanom Mangonijem. Cio festival zbog nas priredio, a ono – piši propalo.

Ipak ste se nakon toga videli i razgovarali? Kako je to izgledalo?

Valjda su ga Italijani daljinski pritiskali, kad je prošlo neko vrijeme, i Kusto pošalje novinarku Danku Savić, da malo popričamo, prije nego što bi on eventualno došao. Njegov Mećavnik je blizu, dijeli nas Drina, Višegrad na pola puta između mog i njegovog boravišta. Bila Danka, ona je i moj prijatelj, ali sam ja stalno imao osjećaj da ispituje teren, topografiju, da vidi ima li okolo sumnjivih kota, snajperskih pozicija, da ga neko ne bi upucao. Meni to nije bilo nelogično. Poslije svega šta se u nas zbivalo, naša je obaveza biti paranoičan! Sve dakle okej. Šestog aprila dođe on kod mene. Idemo k tom cilju, da zajedno pravimo treći dio moje zamišljene tetralogije. Višestruk je moj interes u tome. Novac jeste užasno važan, ali nije važniji od nekih drugih interesa i aspekata. Moja je težnja da dovršim porodičnu priču veća od svakog novcima iskazivog motiva. Zatim pitanje vlasništva, pripadnosti. Kojoj i čijoj kinematografiji će istorijski pripadati ta remek-djela mladog Kusturice? Ako bismo radili još dva, svaka bi dvojba bila uklonjena. Danas se to – koliko znam – knjiži kao dio istorije srpske kinematografije, što je nonsens, ali nije jedini, imamo ih milion, u našoj zajedničkoj istoriji.

Prirodno je, kako neće biti prirodno, da sam ja sam želio i Boga molio da se projekat toga Gracijana Mangonija ostvari. Strahovita je bila moja potreba da ta moja porodična trilogija ne završi u ostavštini pokojnog pisca AS-a. Međutim, brzo sam vidio da Kusto nije ni pročitao scenario, nego mi kaže, citiram: „Avdo, padom Berlinskog zida te su naše teme postale irelevantne. To više nikoga ne zanima.“ A nije nevažan ni ovaj detalj: on bi se, da je uradio „Prvi put s ocem na izbore“ – oslobodio omraze koja je na njega pala u Sarajevu, u Bosni, u sarajevskoj raji. Njemu sve to nije bilo važno. On je imao svoj svijet, zaklonjen zavjesama iza kojih su samo rijetki mogli zaviriti.

Šta je iza tih zavesa, šta mislite?

Komplikovano, preopširno. Sve što ljudi znaju, sve što zna tzv. domaća kulturna javnost, novinari, mediji – uglavnom nije ni 3% onoga što jeste istina, cjelovita istina. Ljudi, recimo, ne znaju da su i „Doli Bel“ i „Otac na službenom putu“ bili u bunkeru, da nisu imali dozvolu za prikazivanje. Film „Doli Bel“ je iz bunkera izvadio Jure Bilić, predsednik CK Hrvatske. U Sarajevo je dolazio Goran Babić, najveći živući hrvatski pjesnik, da razgovara sa partijskim egzekutorima. „Doli Bel“ je prikazana premijerno u art kinu „Tesla“, a bilo je objašnjenje da taj film daje ‘lažnu sliku naše socijalističke stvarnosti’. Babić ispriča Biliću da je to dobro, Bilić traži da ja donesem kasete i da mi pogledamo film kod njega u stanu, i kad je pogledao, on kaže da tu nema ništa sporno. To bude preneseno partijskim drugovima u Bosni i film krene u distribuciju. „Otac na službenom putu“ je imao još goru sudbinu. Njega je spasao Kusto. Odmah nakon tzv. prve klape snimanje je obustavljeno. Pisanu elaboraciju, ne znam u kojoj fazi, ali sam je imao u rukama, uradio je jedan od najvažnijih političara cijele te epohe, veoma obrazovan čovjek, intelektualac, poliglota, na šest kartica teksta, sa poentom: „Informbirovska tema na informbirovski način.“ Propala stvar. Tri-četiri mjeseca su prošla, dok je Kusto u svojoj knjizi – skolesao Miru Stupicu, čuvenu glumicu i suprugu Cvijetina Mijatovića Maje, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ, da Cvijetin pročita scenarij i pomogne da se posao odblokira. Nakon što je pročitao scenario, Cvijetin je rekao da tu nema ništa sporno. Tako Kusto priča, a mi ne znamo ništa više od toga. Bilo je važno da je blokada skinuta, idemo dalje.

Mnogo godina kasnije, uočavamo jednu neobičnu, veoma neobičnu stvar. U istoriji komunističkih partija, svejedno gdje, ne postoji primjer da je Partija opozvala svoju odluku. Da bi se to dogodilo, morala bi postojati neka jača sila. A to je ona sila čije djelovanje nije vidljivo, ali se protiv njene volje u nas malo šta moglo uraditi. Emirov otac Murat, komunist boljševičkog profila, a hercegovačko ratno siroče i partizan sa 14 godina, imao je veliko iskustvo sa tim zavjesama i znao linije kojima se moglo djelovati i sa jedne i sa druge strane. Vjerujem da je to bila putanja kojom se podigla zabrana sa „Oca na službenom putu“.

Usledile su i vaše uzvratne posete Kusturici?

Jesu, otišao sam na Mećavnik, odmah, 10. aprila, sa svojim goraždanskim stolarom i vozačem Macom. Njemu drago da vidi velikog Kustu. Ja dolazim, a Kusto pripremio TV ekipu. Došla ona sjajna novinarka Antonela Riha da kamera zabilježi naš susret. A on me, dok se pozdravljamo, pita: „Hoćemo li se triput poljubit?“ A ja mu odgovaram: „Mnogo je i dvaput.“ Nije mi bilo ugodno što su oko njega stalno oni nabildani momci, kao čuvaju ga od nečeg. Jednom su stali pred njega, učinilo im se valjda da bi nasrnuo na mene, nešto smo se oko nečeg bili žestoko prepirali.

Dobro. A šta je sa poslom?

Odbacio je, apsolutno, mogućnost da se nastavi sa mojim porodičnim ciklusom, a predlaže da po motivima Dostojevskog, Zločin i kazna, radimo scenarij u kojemu bi Raskoljnikov bio neki siromašni mladi filmski režiser u Parizu, kojemu novac za snimanje filma nudi neki bogati čovjek, a da ovaj zauzvrat ubije njegovu… ne znam koga, babu, ženu… Meni to bilo baš neprihvatljivo. Drugo je bilo, što mi predlaže, film o Emilijanu Zapati, heroju Meksičke revolucije. Njemu je Gordan Mihić napisao scenario, ali se Emiru ne sviđa i kaže mi: „Ja sam Gordanu platio, imaš pravo, radi šta hoćeš.“ A ima genijalna scena na početku. Vojska nekakva napustila neko selo, trijebe žene kuće i sobe kroz koje je prošla vojska i dižu čaršave i na jednu stranu bacaju bijele, a one sa crvenom flekom na drugu. Vojska je, znači, tu silovala djevojčice. Moćno. Ja kažem Emiru da ja ne mogu to da radim tako jer ja suviše poštujem Gordana. Majke mi moje. Ja sam majstor za ove sentimentalne pizdarije, a univerzalno gledano, Gordanu Mihiću nisam ni do koljena. Treća je tema koju mi je Kusto predložio bila donekle prihvatljiva, ali mahnita. On je čuo, iščeprko, da šćer jednog beogradskog glumca ima opsesivnu ideju da ide u Rusiju i da tamo pronađe pouzdanoga krvnoga potomka Fjodora Mihajloviča Dostojevskog i da sa njim zatrudni, pa da u stomaku u Srbiju donese dijete potomka Dostojevskog. Jebote, to je genijalno, mahnito. Neće čovjek da radi dovršen, genijalan scenarij, a ovo mi predlaže.

I kako je konačno puklo između vas?

Kad je počeo graditi ono u Višegradu, zvalo se na početku Kamengrad, poslije je došlo Andrićgrad. Ja mu kazao da bi najprije morao podići spomenik žrtvama – u Višegradu je pobijeno i prognano većinsko bošnjačko stanovništvo – što mu se nije moglo svidjeti. Ali je ipak nešto kao prihvatio. Pamtim rečenicu: Da, ali će to biti spomenik svim žrtvama, iz svih epoha. Da li sam mislio ozbiljno, ili sam ga provociro, to danas ne znam, ali sam mu kazao da sam i ja, i svi mi Bosanci, njemu mnogo zahvalni za to što gradi, jer će taj objekt – danas
Andrićgrad – jednog dana, čim se malo slegnu vremena, biti Muzej genocida u Istočnoj Bosni i Podrinju.

I on me otjera u pičku materinu. Eto tako.

Meni ostao scenarij, kao mlazni avion u garaži, nema pilota koji to zna voziti, ni vlasti koja to hoće servisirati. Kazao sam djeci da im je to nasljeđe, mrtvi kapital, neka ga oni ožive, ako nekad u Bosnu dođu bolja vremena.

***

U drugom delu intervjua koji je objavljen u novom Nedeljniku čitajte šta je Sidran govorio p Radovanu Karadžiću, Aliji Izetbegoviću, Golom otoku, Vuku Draškoviću, tajnoj poseti SANU…

Intervju možete čitati i u digitalnom izdanju na Nstore.rs

2 KOMENTARA

  1. Sidro zna i sad biti i duhovit i lepo kazivati. Ali je sada veliki sovinist, vernik, islamist i mrzi Kustu iz dna duse. I ne samo Kustu. Zaboravlja da je pio ko’ smuk, spavao pijan gde stigne i nikad se nije oglasio kad hriscani prelaze u islam. Onda je to euforija do neba. Cestitke na arapskom, kojem li jeziku, to su sestra ili brat, ma ludilo.

Comments are closed.