Ratova je bilo i biće. I pravednih i nepravednih. U Evropi ih je naročito bilo a na njenim obodima ih ima i sada. Ona je uprkos tome, a zahvaljujući Evropskoj uniji, danas ipak nešto sasvim drugo i između njenih članica više nije moguće zamisliti rat. Države osnivači Evropske unije ali i one koje su im se kasnije pridruživale, ujedinile su snage i resurse dobrovoljno i izgradile su uniju država (ne savez, ne imperiju) bez presedana u istoriji civilizacija.

Realan nacionalni interes svake od njih je zaštićen ovakvom unijom, koju čine države po snazi srednje i male i koje van nje ne bi imale nikakve šanse na globalnom planu ni politički, ni ekonomski, ni bezbednosno. Zato su na okupu. Zato se Evropska unija neće raspasti, uprkos slabostima i nesavršenostima koje njene institucije lako identifikuju, definišu i rade na njihovom otklanjanju. Naravno, pod uslovom da je obezbeđen mir.

Zajedničko istorijsko iskustvo mnogih prethodnih međusobnih ratova evropskih država, ali pre svega dva svetska rata, oblikovalo je stratešku kulturu i strateške izbore Evropske unije kao celine. Ona je od „ekonomskog džina, političkog patuljka i vojnog mrava“, postala transformativna, civilna sila, koja ima Zajedničku spoljnu i odbrambenu politiku. Priroda te i takve sile limitira strateške izbore Unije kao celine u korist defanzivnih, diplomatskih mera meke moći pre nego vojnih i ofanzivnih sredstava moći u međunarodnim odnosima.

U moru dokumenata, rezolucija i odluka svih institucija Evropske unije kristalno su jasni sledeći stavovi Evropske unije po pitanju izraelsko-palestinskog sukoba: Gaza ne može ostati okupirana od Izraela, niti vođena od Hamasa, niti može biti razmene teritorija i preseljenja stanovništva

Ako se pak imaju u vidu njeni realni parametri tvrde moći: teritorija, stanovništvo, ekonomska i vojna snaga njenih država članica, pitanje koje se još od prvih pokušaja da se uspostavi Evropska odbrambena zajednica stalno postavlja jeste: šta je sprečava da ofanzivnije reaguje i vojno interveniše? Za Evropsku uniju kao aktera u međunarodnim odnosima, vrednosti zauzimaju onaj prostor koji u strategijama nacionalnih država imaju interesi. A centralno mesto među tim vrednostima jesu multilateralizam i evropeizacija, tvrdi Asle Toje, zamenik direktora Nobelovog komiteta. Evropeizacija, po njemu, znači „postizanje takvog stepena međuzavisnosti između država članica, da se oružana sila isključuje kao opcija“.

Robert Kagan u svojoj knjizi Moć i slabost kaže da „kada su evropske velike sile bile moćne, verovale su u silu i ratničku slavu. One sada vide svet kroz oči slabih sila“. Ja bih rekla – kroz oči civilizovanih naroda. Te vrednosti, na koje se i mi u Srbiji često pozivamo, nalaze se pobrojane u Evropskim strategijama bezbednosti iz 2003. i 2016. godine: mir i bezbednost za njene građane i teritoriju, kao i mir i bezbednost u svetu, prosperitet, demokratija, na pravilima zasnovan svetski poredak. I zato su osnovni principi njenog spoljnopolitičkog delovanja: jedinstvo, angažovanost, odgovornost, partnerstvo, a prioriteti spoljne politike: bezbednost Unije, odbrana od spoljnog ugrožavanja, borba protiv terorizma, sajber bezbednost, energetska bezbednost i zaštita strateških komunikacija.

Godine 2021. predstavljen je Strateški kompas EU, dokument koji nije nova strategija već konkretan plan oročen na deset godina i strukturiran kroz četiri stuba akcije, sa ciljem, kako to navodi Žozep Borelj, da „EU progovori jezikom sile“ i da u radikalno izmenjenim međunarodnim okolnostima zaštiti evropski i globalni poredak. Ideja je da se ojača njena odbrambena komponenta tako što će razvijati sposobnost da zajednički planira, vežba i upotrebi snage i resurse u borbi protiv hibridnih pretnji, sajber napada, prirodnih katastrofa i pandemija uz koordinirano i fokusirano zajedničko investiranje, kao i uz održavanje partnerstava, pre svega sa NATO-om a zatim i sa bilateralnim partnerima, uključujući i Zapadni Balkan ali i države Istočnog i Mediteranskog partnerstva.

Predstavljajući ovaj dokument, visoki predstavnik za spoljnu i bezbednosnu politiku EU je rekao: Evropa je u opasnosti! U svom blogu „Evropa između dva rata“ on piše o tome koliko je bio obeshrabren od brojnih partnera na zapadu i u NATO-u, kada je upozoravao na posledice eventualne Putinove pobede u Ukrajini ili na opasnost koja može nastati po čitav svet ukoliko situacija na Bliskom istoku izmakne kontroli. Ovo prvo se još uvek nije dogodilo, ali ovo drugo jeste.

Evropska unija imala je Strategiju zajedničke podrške Palestini za period 2021–2024. godine. Pored imena Palestina stoji zvezdica i disklejmer, kao kod Kosova, da to ime „ne treba da bude shvaćeno kao priznanje države Palestine, niti prejudicira pojedinačne stavove država članica o ovom pitanju“. Palestinsku državu priznaje osam država članica EU ali su prilikom glasanja za članstvo Palestine u UNESCO-u ili u Generalnoj skupštini UN kao ne-države posmatrača, glasale različito: 14 za, 13 je bilo uzdržano a Češka je bila protiv. Tada je Velika Britanija još uvek bila članica EU.

Prema izveštaju ISAK fonda, ukupna usklađenost Srbije sa spoljnom i bezbednosnom politikom EU u prošloj godini bila je svega 53% ali o tome šta jeste a šta nije prihvatila i zašto, neki drugi put

Ako ovo imamo u vidu, onda je jasno koliko je teško bilo doći do zajedničke strategije za Palestinu i uobličiti zajedničke politike i akcije, kako bi Evropska unija mogla da deluje i na području Bliskog istoka. Ona je kao celina, dakle kao Unija, članica takozvanog Bliskoistočnog kvarteta, koji čine još i Ujedinjene nacije, SAD i Ruska Federacija. Inicijativa je formirana kao odgovor na Drugu intifadu, koja je započela 2000. godine, i pružila je u narednom periodu značajnu podršku Jaseru Arafatu i njegovim mirovnim naporima.

Specijalni predstavnik je Džon Klark, a članovi su još i Žozep Borelj, Entoni Blinken, Sergej Lavrov, a u ime UN Tor Venesland, specijalni koordinator za mirovni proces na Bliskom istoku. Godine 2002. otvorena je i kancelarija ove inicijative u Istočnom Jerusalimu. Poslednji put su se sastali 23. marta 2021. godine, kako bi ponovo pozvali na pregovore, na uzdržavanje od jednostranih akata koji bi mogli da ugroze realizaciju rešenja koje podrazumeva formiranje dveju država, Izraela i Palestine (two-state solution).

Evropska unija ima dugu istoriju odnosa sa Palestinom, čiju državnost prvi put pominje 1999. godine i u ovom strateškom dokumentu, dat je pregled brojnih inicijativa, zaključaka i odluka Saveta ministara spoljnih poslova EU, rezolucija Evropskog parlamenta kojima se i one države koje priznaju i one koje ne priznaju palestinsku državu, zalažu za mirno i održivo rešenje, osuđuju jednostrane akcije bilo koje strane, traže povlačenje Hamasa, pružaju podršku Palestinskoj upravi, osuđuju i traže da se Izrael povuče sa okupiranih teritorija i omogući da Jerusalim bude palestinska prestonica.

Zbog već pomenute prirode moći Evropske unije i podeljenih gledišta njenih članica o rešenju izraelsko-palestinskog sukoba, ova strategija se fokusirala na ono što EU kao celina može da pruži u ovom procesu za četiri godine: da promoviše izglede za palestinsku državnost, da doprinese održivom palestinskom ekonomskom i socijalnom razvoju, promoviše ljudska prava, demokratizaciju i ojača efektivnu i odgovornu upravu i institucije palestinske države, koje će biti sposobne da preuzmu obaveze koje predviđa koncept dve države. „Ali“, pitao je palestinski predstavnik Žozepa Borelja, na sastanku Generalne skupštine UN, „osim što se zalažete za koncept dve države, šta ste tačno učinili da se to i ostvari?“

Deo odgovora leži u činjenici da je Evropska unija u skladu sa ovom strategijom pomoći Palestini za četiri godine izdvojila 1,2 milijarde evra pomoći i predstavlja najvećeg pružaoca spoljne pomoći Palestincima, sa dodatnih 118 miliona koje je uputila krajem prošle godine. Strategija upravo ističe i potrebno je da se 27 država članica ponovo složi oko novih koraka u bitno drugačijem kontekstu, sa dramatičnim razvojem događaja na terenu, sa stravičnim zločinima i razaranjima koje svi vide isto ali različito tumače. A idu i izbori za Evropski parlament, izbori u SAD, ratu u Ukrajini se ne nazire kraj a evropsko jedinstvo i resursi nisu neiscrpni.

Evropska unija ipak želi da ostane globalni igrač, i od angažovanja u ova dva sukoba zavisi njen budući kredibilitet na globalnoj sceni. Da ne zaboravim, EU sebe vidi i među pomorskim silama u angažovanju na Pacifiku, a razvija i kapacitete za osvajanje kosmosa. Nije pitanje malo li je, nego realno li je to sve, dok analiziramo njenu ulogu i pozicije sada i ovde.

A sada i ovde je bilo prošlog ponedeljka, kada je održan veoma značajan sastanak Saveta za spoljne poslove EU (Foreign Affairs Council – FAC) na koji su bili pozvani ministri spoljnih poslova Izraela, Palestine, Saudijske Arabije, Egipta, Jordana, kao i generalni sekretar Arapske lige, kako bi razgovarali o dramatičnoj humanitarnoj situaciji u Gazi, oslobađanju talaca i primeni rešenja o dve države. Prema izveštaju generalnog sekretara UN Savetu bezbednosti, u Gazi je do sada stradalo preko 25.000 ljudi a oko 60.000 njih je zarobljeno u enklavama, i to mahom žena i dece.

Nivo fizičkog razaranja nije ni moguće opisati. Oni koji su još uvek živi, a ima ih oko dva miliona, nemaju pristup ni hrani, ni vodi, zdravstvenom sistemu, niti uslugama. Ljudi stradaju i u bolnicama koje se besomučno bombarduju, a ove nedelje je 25 ljudi pobijeno i ko zna koliko ranjeno u redu za hranu. Za to nema nikakvog opravdanja, tim slikama je ceo svet zgrožen. Nikakva borba protiv Hamasa, za koji nema sumnje šta je, nije opravdanje za ovakva zverstva, niti zaustavljanje humanitarne pomoći sme biti predmet pregovora. Zato su ministri spoljnih poslova članica Evropske unije apelovali na izraelskog kolegu da hitno preduzme mere kako bi se zaštitili civili, humanitarno osoblje i infrastruktura, da se otvore novi koridori za prolaz humanitarne pomoći i omogući brži prolazak konvojima.

Pre rata je ulazilo i po 500 kamiona dnevno, sada u ovakvoj situaciji jedva 100. Isti apeli upućeni su i kada je reč o razaranjima na Zapadnoj obali, gde se neprestano krši humanitarno pravo od strane Izraela. Potpuno je jasno da još više civilnih žrtava i razaranja neće doneti više bezbednosti Izraelu, niti će poraziti Hamas, od kog se zahteva momentalno oslobađanje još 136 talaca. Na sastanku je takođe ukazano na prelivanje (spill-over efect) sukoba na čitav region Crvenog mora, što je takođe podvučeno ranije na sastanku u Libanu sa liderom parlamentarne grupe Hezbolaha, kao i sa iranskim rukovodstvom. Evropska unija je podržala u celini i Rezoluciju Saveta bezbednosti UN o napadima Huta i spremna je da pošalje svoju misiju u cilju zaštite trgovačkih brodova koji su meta napada, po ugledu na već uspostavljenu pomorsku EU misiju ATALANTA (čiji je, uzgred budi rečeno, i Srbija bila deo, tj. predstavnici naše vojske).

A kad smo kod naše vojske, u Libanu je pod zastavom UN (UNFIL) od kraja juna prošle godine bila angažovana i pešadijska četa iz sastava Prve brigade kopnene vojske i štabni oficiri. Rotacija je izvršena poslednjeg dana prošle godine i upućen je novi kontingent u veoma složene uslove. Srbija učestvuje u ovoj misiji od 2010. godine. Juče je stigla vest da su Izraelske odbrambene snage (IDF) izvele napade na ciljeve Hezbolaha u južnom Libanu kao odgovor na nedavne napade na severni Izrael. Istog dana je nekoliko raketa Hezbolaha, prema tvrdnjama, ispaljeno iz Libana na oblast planine Hermon. Potencijal eskalacije u regionu raste.

Evropska unija je prošle godine kroz tri izjave Visokog predstavnika za spoljnu i bezbednosnu politiku saopštila svoje zajedničke stavove po pitanju izraelsko- palestinskog sukoba. Prva je doneta 8. marta i u njoj se izražava zabrinutost Unije i država članica zbog porasta nasilja i ekstremizma u Izraelu i na okupiranoj palestinskoj teritoriji, koji proizvode brojne žrtve na jednoj i drugoj strani. Apel na deeskalaciju nije pomogao.

Sledeća izjava dolazi 7. oktobra, kada je izvršen napad Hamasa, koji EU osuđuje i priznaje pravo Izraela da se brani u skladu sa međunarodnim pravom, traži da napad Hamasa momentalno prestane, a da se taoci oslobode. Treća je doneta 12. novembra i tiče se humanitarne krize u Gazi, uspostavljanja humanitarnih koridora i osuđuje upotrebu civila kao živog štita od strane Hamasa. Traži se takođe da se dopusti civilima da napuste zone borbenih dejstava.

Srbija se usaglasila sa sve tri u skladu sa obavezama koje ima u poglavlju 31 kao država kandidat za članstvo i pridružena članica EU. Uzgred, prema izveštaju ISAK fonda, ukupna usklađenost Srbije sa spoljnom i bezbednosnom politikom EU u prošloj godini bila je svega 53% ali o tome šta jeste a šta nije prihvatila i zašto, neki drugi put.

U moru dokumenata, rezolucija i odluka svih institucija Evropske unije kristalno su jasni sledeći stavovi Evropske unije po pitanju izraelsko-palestinskog sukoba: Gaza ne može ostati okupirana od Izraela, niti vođena od Hamasa, niti može biti razmene teritorija i preseljenja stanovništva. To je ponovljeno i u ponedeljak.

Evropska unija vidi rešenje u uspostavljanju dveju država, sa suverenom palestinskom državom u Gazi, na Zapadnoj obali i sa Istočnim Jerusalimom kao prestonicom, koja živi u miru pored suverene države Izrael. Nažalost ovo nema nikakve, ama baš nikakve veze sa obećanjem i delovanjem izraelskog premijera Netanjahua, koji je rekao da „takva palestinska država nikad neće ugledati svetlost dana“. To samo znači da strane u sukobu ovaj sukob neće okončati takvim dogovorom, niti će se on rešiti sam od sebe, te da rešenje mora biti nametnuto od međunarodne zajednice.

Evropska unija predlaže svojim partnerima održavanje mirovne konferencije u narednim mesecima. Nemačka pak zbog Holokausta, u kome je pobijeno preko šest miliona Jevreja, uporno zastupa stav da Izrael ima pravo da se brani. Dan sećanja na žrtve Holokausta bio je juče i svako normalan se tim povodom pitao kako je moguće da Izrael čeka početak izricanja stava Međunarodnog suda pravde po tužbi Južne Afrike za ni manje ni više, nego – genocid. Ali eto desilo se i to.

Veće od 17 sudija usvojilo je tužbu i odredilo šest privremenih mera za zaštitu Palestinaca u Gazi. Vrlo je dobro ostalo upamćeno kako je ko glasao. Čak je i izraelski sudija glasao za dve, iako je vlada njegove države zahtevala od suda da optužbe u celosti odbaci i negirala bilo kakav genocid. „Sud je akutno svestan obima ljudske tragedije koja se odvija u regionu i duboko je zabrinut zbog kontinuiranog gubitka života i ljudske patnje“, izjavila je Džoan Donahju, predsednica Suda, koji je naložio Izraelu da spreči dela genocida nad Palestincima i da učini više da pomogne civilima, ali nije naredio prekid vatre.

Sud je pozvao Hamas i druge oružane grupe u Gazi da odmah oslobode sve taoce koje drže. Evropska unija očekuje od Izraela i Hamasa da poštuju ove odluke.

Palestinski premijer Muhamed Štajeh izjavio je da presuda Međunarodnog suda pravde „predstavlja kraj ere nekažnjivosti Izraela“. Netanjahu je optužbe za genocid nazvao „nečuvenim“ i sramotom koja „neće biti izbrisana generacijama“. I neće, u pravu je, kao što nije izbrisan ni Holokaust. Kao što neće biti izbrisani zločini u Ukrajini ili bilo gde na Balkanu i po svetu.

On je istakao da, uprkos poštovanju međunarodnog prava, Izrael ima pravo na samoodbranu. Oglasile su se i države članice EU: Slovenija je pozdravila odluku suda; Mađarska i dalje stoji uz Izrael, a njen ministar spoljnih poslova kaže da je „prošlo dosta vremena od 7. oktobra ali ne toliko da se zaboravi kako je sve počelo“. Pa ko bi to mogao da zaboravi? Taj napad Hamasa 7. oktobra spada u one događaje koji su toliko upečatljivi i šokantni da tačno znate da kažete gde ste tada bili. Žozep Borelj bio je u Kijevu na sastanku ministara spoljnih poslova EU sa predstavnicima Ukrajine.

Kaže da je samo vratio film unazad i setio se kako nije bilo razumevanja za njegova ranija upozorenja i predloge da sve svi više angažuju na rešavanju izraelsko-palestinskog sukoba i porasta nasilja, naročito američki partneri. Setimo se i mi samo da je Donald Tramp naterao našeg predsednika da u Vašingtonu, između ostalog, potpiše i da će ambasadu Srbije prebaciti iz Tel Aviva u Jerusalim, ali to se nije desilo. Donald Tramp je ponovo u trci za predsednika najmoćnije zemlje sveta.

I da, ni ja nikad neću zaboraviti gde sam bila tog 7. oktobra. Bio je to četvrti dan mog odmora u Jordanu. Bili smo već završili posetu Amanu i Petri. Veče pre toga u Akabi na Crvenom moru, na kom Jordan ima svega 23 km obale. U suton se sa plaže u Akabi vide svetla Egipta, Izraela i Saudijske Arabije, koja je samo 30 km udaljena.

Na tako malom prostoru oko Akabskog zaliva sve deluje mirno dok ne počnete da izgovarate imena tih država. Pomislila sam kako je ovde, na puškomet od granice do granice lako izazvati rat a teško održati mir. Tog dana smo otišli na reku Jordan. Na sredini reke u kojoj je sa jordanske strane kršten Isus, zategnut je kanap. To je granična linija sa Izraelom koju niko ne pokušava da pređe. Prekoputa do zuba naoružani izraelski vojnici. Sa jordanske strane ih nema. Hodočasnici iz celog sveta sa jedne i druge strane u belim tunikama ulaze u Jordan. Ko se tri puta potopi, kao da je ponovo kršten, kaže vodič. Ja ću to za Uskrs, tada planiram put u Izrael, mislim u tom trenutku. Odatle odlazimo na planinu Nebo, odakle je, prema Starom zavetu, Mojsije video Izrael, Obećanu zemlju, ali prema Božjoj zapovesti u nju nikad nije kročio, već je na toj planini umro u 120. godini života.

Vodič nam čita Stari zavet: „I svu zemlju Neftalimovu i zemlju Jefremovu, i Manasijinu i svu zemlju Judinu do mora zapadnoga; i južnu stranu i ravnicu, dolinu pod Jerihonom, mestom gde ima mnogo palminih drveta, do Sigora. I reče mu Gospod: Ovo je zemlja za koju sam se zakleo Avramu, Isaku i Jakovu govoreći: sjemenu tvojemu daću je. Pokazah ti je da je vidiš očima svojim, ali u nju ući nećeš. I umrije onde Mojsije…“ (Peta knjiga po Mojsiju, gl. 33 i 34). I zaista se vidi sve to kad je vedro, iza tih dolina čak i Jerusalim, a bilo je vedro tog dana.

Tog 7. oktobra vozimo se dalje uz obalu Mrtvog mora. Sa druge strane je opet Izrael. Neko čita vesti i kaže: počeo je rat, čita naglas, Hamas je napao Izrael, gledamo snimak… jasno je da će odmazda biti jeziva. Stižemo do onog dela Mrtvog mora, gde su se prema Bibliji nalazile Sodoma i Gomora. To je sa leve, a sa desne strane, u steni, statua Lotove žene, kojoj su i Bog i pravedni Lot rekli da se ne okreće za sobom dok se spasavaju od pomora sumporom. Okrenula se i okamenila od prizora. Tako kaže priča stara više od dva milenijuma…

Skamenila sam se i ja od prizora napada Hamasa. I od svega što je potom usledilo. Za Uskrs neću biti u Jerusalimu. Bio je pust i za Božić. Trebalo je da to bude najmirniji grad na svetu. Jerusalim pripada ovom čovečanstvu i niko na njega ne bi trebalo da polaže ekskluzivno pravo, niti da u ime toga ubija. Niko. Nikada više.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.