Od trenutka kada je Hašim Kučuk Hoki pustio kosu poput Bitlsa i natukao na nos naočare za sunce, „narodnjaci“ su pokazali da će praćenje trendova biti konstanta. Raspad, puknuće koje se dogodilo posle devedesete ključni je uzrok degeneracije. I u zvuku i u percepciji naročito: neznalice će uvek da potegnu Brenino jahanje harmonikaša, a ne pamte, ili ne žele, ili ne znaju, da je to posmatrano kao karikatura, s podsmehom od jugoslovenskog mejnstrima i građanske klase, kakva god ona bila. Devedesetih, naprotiv, groteskno, ružno, primitivno doživljavano je kao ozbiljno, bez odmaka, bez kritike, kao standard.

„Lepa Lukić, Silvana, Tozovac, ingeniozni Toma Zdravković, blag i naivan zvuk Miroslava Ilića – ni u jednoj liniji ne mogu da stoje s istinski grubim pojavama devedesetih. O moralu da se i ne govori. Opet, da ne budemo puritanci, čak i ovi najgrublji a najpopularniji devedesetih uspeli su, gotovo neshvatljivo, da naprave neke pesme koje fasciniraju – možda najmanje zbog muzike, ali koje su fascinantni primeri zvuka i stanja jednog užasnog vremena. Znalo je tu da bude dosta ‘erosa’ i uzbudljivosti, koliko god bili nihilistički ili delom vulgarni“, rekao je za Nedeljnik jednom prilikom Đorđe Matić.

Ceo tekst u knjizi „Stvari koje Srbi vole“

Uz svaki primerak novog Nedeljnika, koji je na kioscima od četvrtka 19. decembra, čitaoci na poklon dobijaju knjigu „Stvari koje Srbi vole“, kao i Mond diplomatik na srpskom jeziku



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.