Kada se braniš, postaneš “budala”, iako je (nekad davno) odbrana bila najveća ljudska dužnost: Tako je pisao Momir Bulatović

Bivši predsednik Crne Gore i savezni premijer, koji je preminuo danas, napisao je pre sedam godina tekst za Nedeljnik o uzrocima i posledicama NATO bombardovanja

0
Ilustracija iz arhive Nedeljnika

Sticajem brojnih okolnosti, ja sam potpisao dokument o uvođenju ratnog stanja u SR Jugoslaviji povodom agresije koju je NATO izvršio u ranim noćnim satima 24. marta 1999. godine. Ratovali smo protiv mnogostruko brojnijeg napadača, koji je tehnološki i ekonomski bio toliko superiorniji da su svaka poređenja nepristojna.

Tema ovog priloga je preciznija i ne dozvoljava da se misao u tako teškom podsjećanju otrgne kontroli. Ipak, čini se nemogućim da se, bar na samom početku, ne prisjetimo najvećih stradalnika tadašnje nasilničke i nezakonite agresije. Sa jednakim poštovanjem, našu zahvalnost i pamćenje treba da imaju civilne žrtve rata, kao i branioci naše ondašnje domovine. Da li se agresija mogla izbjeći? Da li je nešto bitno drugačije i mnogo značajnije moglo biti urađeno od strane ondašnjeg državnog rukovodstva? Da li je postojalo neko zlo koje bi bilo manje od ubijanja i trovanja čitave jedne zemlje i svih koji u njoj žive?

Odgovori na ova pitanja nezadrživo skliznu u politiku. A politika nije uvijek blagonaklona prema činjenicama. U žaru dokazivanja ispravnosti sopstvenih ubjeđenja, prave činjenice se izgube poput djeteta u samoposluzi. Ali to što na ovim prostorima još uvijek ne postoji opšteprihvaćen odgovor na ovo sudbinsko pitanje ne znači da njega nema, niti da se bez njega može. Nebrojeno puta sam sam sebi postavljao takva pitanja. Razmišljao sam, pričao i pisao. Ne znam da li sam pronašao valjan odgovor. Ponekad, možda, nađem opravdanje za samoga sebe, ali se ne zanosim da bi to mogli prihvatiti i svi ostali. Jer, u krajnjem i bez uljepšavanja, ono glasi: „Koja bi to budala mogla da zarati sa protivnikom koji govori u ime čitavog svijeta?”

Vrijeme je majstorsko rešeto. Ono pokazuje da nismo samo mi bili u tako nemogućoj dilemi, u situaciji kada nešto moraš da uradiš, a sve što preduzmeš – ne valja. Kasnije je Imperija napala Avganistan. Irak je bombardovan na naročito surov način (nisu se smjele ponoviti greške iz napada na SRJ zbog kojih je naš otpor trajao nedopustivo dugo). Uslijedilo je slamanje Libije i izvršenje presude po kratkom postupku. Sada je na redu Sirija, a o napadu na jedan veliki Iran, kolijevku civilizacije, dileme se odnose samo na vrijeme. Sve ostalo izgleda izvjesno.

Očigledno, da bi neko dospio u poziciju „budale” iz prethodnog pitanja, nisu presudni njegovi lični kvaliteti ili posebnosti države koju predstavlja. Oni se nađu na putu interesa Imperije koja ih svakojako kinji i napada dok ne počnu da se brane. A kada se braniš, postaneš „budala” iako je (nekad davno) odbrana bila najveća ljudska dužnost i sveto pravo.

Stroub Talbot, zamjenik Državnog sekretara u Klintonovoj administraciji i glavni američki pregovarač tokom rata, objavio je (2005. godine): „Dok su nacije širom regiona težile da reformišu svoju privredu, ublaže etničke tenzije i uspostave građansko društvo, Beograd kao da je uživao u kontinuiranom kretanju u suprotnom pravcu. Najbolje objašnjenje za rat koji je NATO započeo jeste otpor Jugoslavije širim trendovima političkih i ekonomskih reformi – a ne težak položaj kosovskih Albanaca”.

Ne znam da li nekome može biti lakše kad, iako naknadno, konačno sazna da nas nisu ubijali zbog „onog” već zbog „ovog” razloga? Ali znam da je u ovoj izjavi sadržan odgovor na pitanje – kako bi, danas, izgledale Srbija i Crna Gora da nisu bile bombardovane?

Privatizacija bi bila bitno drugačija. Radna mjesta bi bila sačuvana, jer su održavana i pod sankcijama i bombama. Bankarski sektor ne bi prešao u strane ruke i umjesto pljačkaškog, imali bismo domaće razvojno bankarstvo. Socijalna funkcija države ostala bi naglašena. Ne bi bilo javnih kuhinja i toliko beskućnika. Razvijali bismo se na principima solidarnosti i humanizma. Sličnim putem kojim je Muamer Gadafi vodio (i volio) Libiju. To je, očigledno grijeh, koji je morao biti kažnjen. Sva su sredstva dopuštena kako bi multinacionalne korporacije nastavile bjesomučno bogaćenje.