Beogradski festival igre doveo je prvi put u Srbiju istinsku svetsku zvezdu flamenka. Izrael Galvan je tokom dve večeri nastupa bukvalno opčinio gledaoce svojim pokretima, energijom, kreativnošću i vrcavošću, i pred našom publikom pokazao zašto se smatra najboljim igračem flamenka današnjice i jednim od najboljih u istoriji. Interesovanje za flamenko-superstara bilo je izuzetno, pa je preko 600 ljudi pratilo izvođenja, dok su u prvim redovima bile i ambasadorke Velike Britanije i Grčke i njihove kolege ambasadori Španije, SAD, Meksika, Delegacije EU…

Izvor: Beogradski festival igre

Apsolutna zvezda svetskih scena i arena, u Beograd je došao nakon zapaženih nastupa u Breši, Monpeljeu, Parizu, Los Anđelesu i pozorištu Mihaila Barišnjikova u Njujorku.

Na Beogradskom festivalu igre izveo je komade „Zlatno doba”, gde je nastupio u pratnji pevačice Marije Marin i gitariste Alfreda Lagosa, i „Solo” koji je izveo sam i bez muzike. U „Zlatnom dobu” je bezmalo dva sata bivao gotovo „zaposednut” ritmom koji je morao da izbaci iz sebe na najneverovatnije načine – pucketao je zubima i prstima, a celo telo pretvorio u čudesan set udaraljki: od đonova i kolena, preko kukova, rebara i grudi do ključnih kostiju, lopatica, ramena, čela i jabučice. Publika je netremice posmatrala Galvanov rad stopalima, toliko brzim i okretnim da je u jednom trenutku lupanje petama počelo da liči na rad „singerice”, sve dok je, s druge strane, gornjim delom tela zadržao eleganciju i fluidnost pokreta.

Marija Marin i Alfredo Lagos bili su, zapravo, samo odjek njegovih pokreta; u jednom trenutku je čak sam Galvan igrao gitaristu u „duelu” sa pevačicom.

Intimniji i ličniji, ali ništa manje upečatljiv komad „Solo” bio je, kako ga je sam Galvan opisao, neka vrsta molitve, njegovog unutrašnjeg razgovora sa samim sobom, gde smo videli još inovativnije načine kreiranja ritmova, zvukova i vabricija dok, na kraju, sasvim bosonog nije pokazao vrhunsko vladanje stopalima i bez zvučnih efekata štiklama.

Tako je, tokom dve magične večeri, Izrael Galvan pokazao beogradskoj publici kako se, doslovce, igra celim telom i zašto za njega kažu da je sam tokom poslednje dve decenije izneo revoluciju igre stare tri veka. „Želim da ljudi kroz flamenko uđu u moj intimni prostor i osete moju samoću. Ne mogu ih privući tipičnim atributima španskog igrača, zgodnog, snažnog i visokog, poput nekog Don Žuana, ali im mogu izmamiti pažnju drugačijim kretnjama tela, izvijanjima i uvijanjima, pozama i držanjem netipičnim za flamenko”, izjavio je jednom prilikom Galvan.

Rođen je u kolevki ove igre, u Sevilji, kao dete vrsnih igrača. Majka je nastupala i u sedmom mesecu trudnoće, a on sam kaže da se ne seća vremena kada nije igrao. Već sa pet godina je počeo da nastupa sa roditeljima, pokazujući neviđenu bravuru, preciznost i majstorstvo, a do 17. je uspeo da osvoji sve što se osvojiti može u svetu „čistog” flamenka. Taman kada je trebalo da zakorači u već ispisanu slavnu budućnost, kao naslednik očevog stila, rešio je da raskrsti sa tradicijom i, na užas roditelja, krene drugim putem. „Jedini način da preživim kao igrač i steknem slobodu, koju kao dete nisam imao, bio je da izmislim sopstveni jezik“, govorio je.

Čistu formu flamenka je transformisao u nešto vrlo intimno i savremeno. Počeo je da igra iz profila i da meša muški i ženski stil igre. Poštovaoci tradicionalnog flamenka zviždali su mu na nastupima, roditelji su ga proklinjali, dobijao je pretnje da je izdajica, da mu treba plomiti noge, ali on je istrajavao. Morao je da ode u svet, održi na stotine rasprodatih koncerata od Njujorka do Moskve, da bi dobio drugu šansu kod kuće. Drznuo se da povratnički nastup 2018. godine izvede, ni manje ni više, nego u areni za borbu bikova u rodnoj Sevilji, na svetom mestu gde niko sem toreadora do tada nije smeo da kroči! No, nakon maestralne izvedbe pred 14.000 prisutnih, bludni sin Izrael vratio se kući, oberučke prihvaćen kao heroj. Nekada najjači kritičari odali su mu priznanje da je nesporni maestro, svi jednoglasni u oceni da je najveći igrač flamenka današnjice, a moguće i svih vremena. Sevilja se ponosi njime, otac kaže da mu skida kapu što je odbio da sledi njegov stil, a majka ga poredi sa Pikasom.

Niste morali biti vrhunski poznavalac flamenka da shvatite kakva je privilegija bila gledati Izraela Galvana na Beogradskom festivalu igre. Bio je ovo nastup koji će publici dugo ostati urezan u sećanju, baš kao što će Galvanova „pikasovska” revolucija zauvek ostati urezana u istoriji ove igre.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.