Ispred sedišta Vlade Srbije 12. marta 2003. godine ubijen je premijer Srbije i lider Demokratske stranke Zoran Đinđić.

U prvom saopštenju posle ubistva premijera, Vlada Srbije je kao organizatore i počinioce atentata označila kriminalce iz takozvanog zemunskog klana, a kao kolovođe grupe identifikovala nekadašnjeg komandanta raspuštene Jedinice za specijalne operacije (JSO) Milorada Ulemeka Legiju, kao i vođe kriminalnog zemunskog klana Dušana Spasojevića Šiptara i Mileta Lukovića Кuma.

Vlada Srbije je, takođe, saopštila da je tog dana trebalo da bude potpisan nalog za hapšenje članova „najveće organizovane grupe na prostoru bivše Jugoslavije“, kako je označen zemunski klan.

Đinđić je u jednom od poslednjih intervjua pred ubistvo, a nakon neuspelog atentata 24. februara 2003. godine na auto-putu ispred Beogradske arene, demantovao tvrdnje da je sa takozvanim „crvenim beretkama“, pripadnicima JSO, sklopljen dogovor da 5. oktobra 2000. pomognu u zbacivanju Slobodana Miloševića u zamenu za „neko pravo iznad zakona“.

Nekoliko sati nakon ubistva Đinđića proglašeno je vanredno stanje u zemlji, koje je trajalo do 22. aprila, kada je ukinuto na predlog Vlade Srbije.

Đinđić je sahranjen 15. marta u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu, uz prisustvo više od 70 stranih državnih delegacija. U pogrebnoj povorci na ulicama Beograda bilo je više stotina hiljada građana.

Zoran Đinđić je rođen 1. avgusta 1952. godine u Bosanskom Šamcu. Sa suprugom Ružicom, koja je pravnik, ima dvoje dece.

Studije filozofije počeo je u Beogradu, ali je bio uhapšen i osuđen na godinu dana zatvora, zajedno sa grupom studenata iz Zagreba i Ljubljane, koji su se suprotstavljali autoritarnom režimu.

Po završetku studija, nigde u zemlji nije mogao da dobije posao, pa je otišao u Nemačku, gde je doktorirao na Univerzitetu u Кonstancu, a u Jugoslaviju se vraća tek posle 12 godina i pada Berlinskog zida.

U Demokratskoj stranci bio je od 1989. godine, kao jedan od njenih osnivača i njen najuticajniji predsednik.

Posle pobede opozicije na lokalnim izborima, 1997. godine, i posle sukoba sa Miloševićevim režimom, postao je prvi gradonačelnik Beograda koji nije bio član komunističke partije.

Tokom 2000. godine bio je glavni strateg i organizator kampanje opozicije, koja se završila 5. oktobra odlaskom Miloševića sa vlasti.

U januaru 2001. godine, postao je prvi srpski premijer, koji iza sebe nema komunističku prošlost.

U ekspozeu koji je podneo poslanicima Narodne skupštine Srbije naveo je da je Srbija u prethodnih deset godina bila prepuštena „na milost i nemilost brutalnim interesnim grupama unutar zemlje i međunarodnim interesima spolja, ali da je to vreme prošlo 5. oktobra“.

„Srbija je uzela svoju sudbinu u svoje ruke, a današnji dan u simboličnom smislu razumemo kao 6. oktobar, kao početak sprovođenja nacionalnog konsenzusa za korenite promene“, rekao je tada Đinđić.

Za vreme njegovog mandata pokrenut je proces demokratizacije društva i korenitih ekonomskih i socijalnih reformi u Srbiji.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.