Do kraja života, mada mu od toga nije bilo lakše – nekada ima smisla i ne biti u pravu – istaknutog profesora i akademika Mihaila Đurića pratiće rečenica da je „1971. video sve što će se dogoditi 1991“.

Briljantni um rođenog Šapčanina (njegov otac, Stevan, bio je sudija, majka Milica učiteljica), koji se često selio još u mladosti, oterao ga je u zatvor pravo sa mesta profesora Beogradskog univerziteta, u doba kada su neki Jugoslaviju smatrali svetlim primerom u komunističkom svetu.

Sudbina Jugoslavije bila je i povod za njegovo hapšenje: u martu 1971. na beogradskom Pravnom fakultetu održana je javna rasprava o ustavnim amandmanima. Učešće su uzeli, kako se govorilo tada, predstavnici Ustavne komisije, Vrhovnog i Ustavnog suda SR Srbije, predstavnici studenata i Saveza komunista…

Profesor Đurić javio se za reč i kazao nešto što su i drugi osećali, ali nisu smeli da izgovore.

„Treba odmah reći da predložena ustavna promena iz osnova menja karakter dosadašnje državne zajednice jugoslovenskih naroda. Ili tačnije: tom promenom se, u stvari, odbacuje sama ideja jedne takve državne zajednice. Ukoliko nešto još i ostaje od nje, to je samo zato da bismo u sledećoj, takozvanoj drugoj fazi promene imali još šta da privedemo kraju. Treba biti načisto sa tim da je Jugoslavija već danas gotovo samo geografski pojam, budući da se na njenom tlu ili, tačnije, na njenim razvalinama, i to pod maskom doslednog razvijanja ravnopravnosti između naroda koji u njoj žive, uspostavlja nekoliko samostalnih, nezavisnih, čak međusobno suprotstavljenih nacionalnih država. To je činjenica kojoj treba smelo pogledati u oči…“, počeo je izlaganje Đurić.

Drugi deo posebno je zaboleo kritičare, i spočitavaće mu se, u godinama koje su dolazile, srpski nacionalizam.

Sudbina Jugoslavije bila je i povod za njegovo hapšenje: u martu 1971. na beogradskom Pravnom fakultetu održana je javna rasprava o ustavnim amandmanima. Učešće su uzeli, kako se govorilo tada, predstavnici Ustavne komisije, Vrhovnog i Ustavnog suda SR Srbije, predstavnici studenata i Saveza komunista… Profesor Đurić javio se za reč i kazao nešto što su i drugi osećali, ali nisu smeli da izgovore

„Očigledno je da granice današnje SR Srbije nisu nikakve, ni nacionalne ni istorijske, granice srpskog naroda. Uopšte uzev, granice svih sadašnjih republika u Jugoslaviji imaju uslovno značenje, one su više administrativnog nego političkog karaktera. Neprikladnost, proizvoljnost i neodrživost tih granica postaje očigledna onda kad se one shvate kao granice nacionalnih država. Ni za jednu republiku u Jugoslaviji, izuzev, možda, Sloveniju, postojeće granice nisu adekvatne, a pogotovo ne za Srbiju. Treba li uopšte da vas podsećam na to da izvan uže Srbije živi oko 40 odsto Srba, ili gotovo koliko i Hrvata u SR Hrvatskoj, odnosno koliko ima Slovenaca, Makedonaca i Muslimana zajedno…“

Veće Okružnog suda u Beogradu je 17. jula 1972. profesora Mihaila Đurića osudilo na kaznu strogog zatvora u trajanju od dve godine („neprijateljsko delovanje protiv društvenog i državnog uređenja“, „podsticanje i pozivanje na razbijanje bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije“, „zlonamerno i neistinito prikazivanje društveno-političkih prilika“). Vrhovni sud Srbije je 4. januara 1973. zatvorsku kaznu profesoru Đuriću smanjio sa dve godine na devet meseci, koje je profesor odležao u Zabeli. Svejedno mu nije bilo povratka na fakultet, pa se, po izlasku sa robije, zaposlio u Institutu društvenih nauka u Beogradu, od 1974. do 1990, kao naučni savetnik.

Tek 1990. vratiće se na Pravni fakultet, ali više simbolično, pošto je 1991 – baš onda kada su njegova upozorenja uveliko postala jugoslovenska i srpska svakodnevica – penzionisan.

Mihailo Đurić studirao je pravo, filozofiju i klasičnu filologiju u Beogradu. Doktorirao je 1954. na Pravnom fakultetu s tezom „Ideja prirodnog prava kod grčkih sofista“. Iste godine je izabran za asistenta na Pravnom fakultetu, na kome je prošao kroz sva univerzitetska zvanja (docent 1957, vanredni profesor 1964, redovni profesor 1969). Predavao je Istoriju političkih teorija, Opštu sociologiju i Metodologiju društvenih nauka. Objavio je 12 knjiga, priredio sedam zbornika, bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu i Evropske akademije nauka i umetnosti u Salcburgu.

Na Malom Tašu, gde je sada retko korišćeni amfiteatar Pravnog fakulteta, nalazi se njegova bista, a i rodni Šabac čuva uspomenu na jednog od najvećih srpskih filozofa i sociologa 20. veka, velikog poznavaoca Ničea i Hajdegera.

*Projekat „Najveći Šapčani“ sufinansiran je iz budžeta Grada Šapca. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.