Grumen zemlje i nekoliko vlasi trave. Deo prečke sa gola ispred severne tribine. Izgužvana karta. Omiljena majica neobučena, iz poštovanja, od 24. aprila 1991. godine. Sve su to uspomene koje će navijače Crvene zvezde danas, 30 godina kasnije, podsetiti na noć koja je život podelila na pre i posle.

Politika i istorija učinili su sve da životi ljudi sa ovih prostora zaista budu podeljeni 1991, godine koja je mogla da bude najbolja, a završila se najgore od svih zajedničkih, jugoslovenskih.

Crveno-beli su pre tačno tri decenije odigrali 2:2 sa Bajernom, nakon pobede u Minhenu i izbacili nemačkog prvaka u polufinalu Kupa evropskih šampiona.

Delovalo je da će ta predstava, posle svih preokreta, golova kroz noge, sreće i malera, biti početak jugoslovenske tragedije, ali ono što se dogodilo na kraju drugog čina, tik pred spuštanje zavese, donelo je (neopravdani) optimizam da bi budućnost ipak mogla da bude svetla.

I bila je, ali je to bio samo bljesak..

Ostao je komentar o tome da se „nebo otvorilo i da je stadion eksplodirao“, a u tu nebesku rupu, uvučeni su Auman, Augentaler i lopta koja ih je prevarila. Sudbina, ne lopta.

***

Kada su izvučeni parovi, nemački šampioni su bili favoriti za prolazak u finale. Jup Hajnkes je obećao navijačima da će gledati kako njihov tim podiže pehar, nakon što su sezonu ranije izgubili u polufinalu od Milana.

Novinari u Nemačkoj tada nisu sumnjali da će se „beogradska ekipa umetnika“ izgubiti u nervozi kada se suoči sa mentalitetom velikih igrača, pobednika Mundijala 1990. godine Klausa Augentalera, Jirgena Kolera i Štefana Reutera. Pisalo se da su gosti previše svileni.

Vilfrid Moren, nemački TV komentator sa prve utakmice, bio je iznenađen što mu je dozvoljeno da uđe u svlačionicu gostiju 30 minuta pred početak meča.

“Bila je opuštena atmosfera, sa puno nasmejanih lica”, rekao je gledaocima tada.

„Beogradska ekipa umetnika“ nije bila prepadnuta.

Plan je bio da se Bavarci namame napred, da im se oduzme lopta i da se napadnu široki prostori iza krila Rojtera i Bendera. Bajern je tada još uvek igrao sa liberom, Augentalerom.

Atmosfera na Olimpijskom stadionu bila je neobično napeta. Na tribinama je bilo oko 65.000 ljudi, a među njima je bilo i mnogo navijača Crvene zvezde koji su živeli u Nemačkoj. Minhen je bio ulazna tačka za preko 700.000 Jugoslovena koji su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih dolazili da nadoknade pad na nemačkom tržištu rada.

„Značajan broj gastarbajtera iz Srbije je pomogao i da se izgradi stadion na kojem je Zvezda trebalo da zaigra“, pisali su nemački novinari. „A onda su doseljenici napravili domaćinsku atmosferu za crveno-bele“.

Umetnici nisu strahovali ni kada su gubili.

Prosinečki prolazi po levom boku, izbacuje ceo vezni red Bajerna pasom ka Dragiši Biniću, koji prebacuje loptu za Pančeva koji se baca na drugu stativu. Gol.

Od tog šoka se domaći nisu oporavili i trudili su se bez ikakvog rezultata pre nego što Savićević nije zabio nož u srce tima iz Minhena, završivši uspešno još jedan oštar kontranapad.

„Dejan Savićević u stopostotnoj šansi i to je 2:1 za Crvenu zvezdu!“

***

Pred revanš meč, Augentaler je pozvao ekipu na pivo u podrum svoje kuće. Želeo je da okupi tim, da podigne atmosferu, nije to bio tajni sastanak.

“Kolektivno smo odlučili da će Rojter igrati kao libero, a da ću ja igrati protiv Prosinečkog u sredini”, prisetio se Augentaler dve decenije kasnije. Međutim, Hajnkes se osećao loše kada je za to saznao.

Pred 100.000 ljudi na Marakani, otporni Bajern je ipak uspeo da pretvori deficit od 1:0 na poluvremenu, posle Mihajlovićeve bombe, u prednost od 2:1, zahvaljujući golovima Augentalera i Bendera. Volfraht je zamalo pogodio za 3:1. Bila je to prilika da nokautira Beograd.

A onda se dogodilo TO.

U 91. minutu Augentaler je loptu ispucao visoko u vazduh. Auman je bio siguran će ona otići u korner.

“Potpuno sam pogrešno procenio let i kada sam reagovao, lopta je već preko moje glave ušla u gol”, priznaje Auman.

“Za sto godina nećete videti tragičniji autogol. Ali to je bilo tako. Uvek sam priznavao krivicu. Svi smo bili potpuno uništeni. Tih dana ste Kup šampiona mogli da igrate samo ako ste šampioni u domaćem prvenstvu, pa je postojala bojazan da nećemo tako brzo imati priliku da ponovo igramo polufinale”.

Uli Henes, direktor Bajerna, osetio je sličnu oštrinu poraza na Marakani, promašivši penal za Zapadnu nemačku u finalu Evropskog prvenstva 1976. godine. Šutnuo je loptu visoko preko prečke istog gola.

Taj remi od 2:2 doveo je Crvenu zvezdu do finala u kojem je pobedom protiv Marseja na penale dostigla sportsku besmrtnost.

Međutim, kombinacija odnosa snaga na tržištu i pogoršanja političke situacije značili su da će najuspešnija i „očaravajuća strana Jugoslavije“, „ekipa beogradskih umetnika“, momentalno da se raspadne.

I Bajern je doživeo dramatičan pad, koji je dobio još bolnije obrise nakon nezamislivog preokreta u Barseloni 1999. godine.

Bavarci su imali tim pun istrošenih igrača. Nakon što su Koler i Rojter prodati u Italiju, niz povreda i sramotnih poraza doveli su do toga da Henes otpusti Hajnkesa. Kasnije je tvrdio da mu je to bila najveća greška u karijeri.

S nesrećnim Sorenom Lerbijem na klupi, Bajern je koketirao i sa ispadanjem, a na kraju je vođen Erikom Ribekom završio kao deseti. To je dovelo do autokratskog ponašanja Henesa, iza kojeg je usledio dolazak Rumenigea i Bekenbauera u klub i procvat tima iz Minhena.

Za Crvenu zvezdu, nažalost, kraj nije bio tako srećan.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.