Vladimir Trbović već skoro 30 godina živi u inostranstvu, prvo u Moskvi, a poslednjih 19 u Rimu. Rođen je u Šapcu, oženio se Nišlijkom, a kada god dođe u Srbiju ima ustaljenu maršutu. Kaže da pri obilasku rodbine nikada ne propušta dve stvari: da ode u kafanu i – na kontrolu kod stomatologa.
„Stomatolozi u Srbiji su bolji nego u Italiji. Bolji, jer su naši zubari školovaniji nego što su Italijani. Mi imamo koju godinu više i koju godinu prakse više, i ako zubari koriste najnovije materijale iz Švajcarske i Italije, onda tu nema nikakvih problema“, tvrdi Vladimir koji nakon ovog razgovora ide na još jednu kontrolu pred polazak za Rim.
Osim poverenja u stručnost lekara u Srbiji koje ističe, dodaje i ogromnu razliku u ceni kao činjenicu. „Razlika u ceni je ono što nas tera da svako ko dođe, čak i onaj ko ne voli zubare ode na kontrolu. A razlika je i po 10, i po 15 puta veća. Ako ja ovde mogu zub da popravim za 20 evra, u Italiji čim zinem kažu 100 evra, i to samo za pregled. Znači, tamo plate i 200, i 300 i 400 evra kod komplikovanijih zahvata, tako da je razlika ogromna“, kaže on.
Međutim, šta kada ga zaboli zub u Italiji? Vladimir kaže da u tom slučaju ima stomatologa od poverenja i u Rimu, i to nekadašnjeg stomatologa sa Vojno medicinske akademije u Beogradu, ali da tamo ide „baš kad mora“.
„Popravila sam zub u Nemačkoj, ali nije mi to-to“
Do sličnog saznanja je došla i dr Aleksandra Đorđević Mladenović koja ima stomatološku ordinaciju. Tokom avgusta kod nje dolazi znatno veći broj pacijenata, mada ih sve češće, kako kaže, ima i tokom godine. Uglavnom su to ljudi iz Nemačke, Švajcarske, Austrije, Švedske. Objašnjava kako poverenje zaista ima značajnu ulogu za čekanje godišnjeg odmora i odlazak kod zubara.
„Oni uglavnom to rade ovde. Međutim, nekad se desi neko akutno stanje, jaki bolovi, pa tada i oni moraju da odu tamo. Eto, skoro je bila pacijentkinja iz Nemačke – oni prvo ne znaju kod koga da odu, nemaju preporuke, lutaju i onda odu kod nekog najbližeg stomatologa u kraju. A oni su uglavnom hladni, pogotovo Nemci, nemaju tu srdačnost, nemaju to poverenje, i onda bude ’Popravila sam zub u Nemačkoj, ali ne bih više da idem tamo, nije mi to-to’. Ipak, oni više imaju poverenja u naše stomatologe, bez obzira na cenu“.
A cena nije zanemarljiva, pa igra još značajniju ulogu. I dr Aleksandra potvrđuje da je čak deset puta veća cena u Evropi za ono što ona kao specijalista ortopedije vilica radi, a to su mobilne i fiksne proteze. „Tako da se pacijentima apsolutno isplati da dođu do Niša, plate avionsku kartu, stave fiksnu protezu i da dolaze jednom u dva meseca na kontrole, nego da to rade tamo. Posebno, što njihova osiguranja uglavnom ne pokrivaju stomatološke usluge“.
Dodatno, objašnjava ona, je to što razlike u materijalu u Srbiji i recimo Nemačkoj ne postoje. „Mi uvozimo i koristimo te njihove materijale. Uglavnom su to materijali iz Nemačke, Švajcarske, Amerike, zato što u Srbiji ne postoji fabrika koja proizvodi stomatološki materijal“, kaže dr Đorđević Mladenović.
U Niš po tetovažu
Međutim, stomatološke ordinacije nisu jedina adresa koju gastarbajteri posećuju kada dođu u Srbiju. Nikola koji 3 godine živi u Malmeu u Švedskoj, došao je u svoj rodni Niš ovog leta iz još jednog razloga osim da obiđe porodicu. Došao je po svoju prvu tetovažu. Po preporuci.
„Dve preporuke sam dobio za ovaj tattoo-studio, a verujem tim osobama. A meni je ova tetovaža izuzetno bitna, podseća me na mog oca koji je bio automehaničar. Ova mašina je radilica bez koje ne može da radi ni jedan automobil, a on je radio sa njima. A i svi smo mi pomalo mašine“, kaže Nikola.
Gastarbajteri iz mog mesta dolaze da krste ovde decu,slave rođendane… A, zubari su posebna priča; naši zubari za vreme prvomajskih, Božićnih, Uskršnjih praznika na ulaznim vratima istaknu natpis da zakazuju termine samo strancima. O hrani da govorim – kao da tamo žive na hlebu i vodi. Ovde jedu meso za doručak,ručak i večeru. Kineske radnje? Opustoše ih. Kupuju i nose tamo neke tacne za kojima se ja ovde i ne okrenem. Nekad mi ih je prosto žao kad ih gledam ovde, al’ češće im se krišom smejem.
Zašto se onda niko ne vraća u Srbiju kad je tamo loše!?
P.Sajdzo Bgd
Zato sto je vecini nemoguce da u Srbiji cisti klozete i pisarne, kuce bogatasa jer ih komsije gledaju a tamo ih niko ne poznaje.
Oni skolovani nemaju ambicije jer ne mogu da dobiju adekvatan posao.
Ne brini, vracacemo se mi brze nego sto mislimo.
Comments are closed.