„Koreni”, Beldocs Festival, 9-16. septembar

Film „Koreni” rediteljke Tee Lukač biće prikazan 12. septembra u 20 časova u Amfiteatru ispred Muzeja Jugoslavije, u Srpskom takmičarskom programu na predstojećem 14. Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Beldocs, koji se od 9. do 16. septembra održava na nekoliko lokacija u Beogradu i onlajn. Ovaj intiman film sniman je u Dvoru na Uni, rodnom mestu rediteljke, koja ga je napustila sa šest godina usled rata. U filmu “Koreni” različiti putnici voze se putem po obodu prostrane šume, i sa sobom nose priče o gnezdima stršljena, peticijama protiv nuklearnog otpada, samoći, vašarskim poslasticama, folklornim tradicijama, posetama grobljima i putevima koji vode ka domu. Šuma i divlja priroda pružaju okvir za sedam priča koje prolaze pored nje.

Kako sama autorka naglašava, „Koreni” nisu film o ratu već o pričama koje se bore da ne budu zaboravljene. Povodom predstojeće srpske premijere filma (nedavno je imao svetsku premijeru na festivalu u Karlovim Varima), razgovaramo sa Teom Lukač.

Kada ste prvi put počeli da razmišljate o ovom filmu i kako se ta ideja razvijala tokom razmišljanja o filmu, a potom i tokom samog procesa snimanja?

Koreni su postali opipljiva zamisao sada već davne 2015 godine, kao ideja o istraživanju filmskog jezika i rediteljskog pristupa o kom nisam ranije razmišljala. Priča mog dede, koja se i nalazi u filmu,  bila je svojevrsna iskra iz koje su se rodile ostale sekvence Korena. Sa predlogom projekta za ovaj film upisala sam doktorske umetničke studije na FDU tokom kojih sam definisala tezu i od tada se koncept filma nije mnogo menjao. Doživljavala sam Korene kao mali, intiman film, interesantan možda pre akademskoj nego široj publici. Međutim, rekla bih da pravi život ovog filma počinje sa producentkinjom, Andrijanom Sofranić Šućur, koja je nakon čitanja projekta ubedljivo stala iza njega, rešila da nađe budžet za film i pobrine se za to da on ugleda svetlost dana. Neizmerno sam joj zahvalna i da nije bilo nje pitanje je da li bi ovaj film ikada bio i snimljen.

Šta je to što Dvor čini „filmskim“ za vas? Sa druge strane, da li se o bilo kom mestu može razmišljati na taj način, ili je možda svako mesto dovoljno „filmsko“ uz odgovarajuću rediteljsku razradu?

Jedan od pristupa ovom filmu je etnografski. Međutim, isuviše često kada govorimo o filmovima koji imaju etnografski karakter zamišljamo daleke kulture i predele, nekog i nešto Drugo, time zapravo nesvesno zauzimajući pogled kroz oči kolonizatora. S druge strane, u istom kontekstu ređe se osvrćemo da pogledamo i zabeležimo svoju kulturu i nasleđe. Dvor sam po sebi, u zavisnosti od načina na koji se tretira, nije ništa više ili manje filmičan od nekog drugog mesta, međutim ja nisam polazila od filmičnosti već od neophodnosti. Forma i koncept koji sam imala na umu su bili čvrsti i mogli su da se snime bilo gde, međutim smatrala sam logičnim da izaberem mesto i priče za koje sam i sama imala osećaj da im ističe vreme da se sačuvaju. U nekom smislu je to bila čak i moralna obaveza, poći od sebe i dokumentovati svoju kulturu.

U jednoj od priča iz auta ste i vi. Zašto ste se odlučili da i sami učestvujete i zašto baš u toj konkretnoj priči, odnosno vožnji?

Iako nisam neko ko voli da bude ispred kamere, u slučaju Korena je to postojalo kao opcija. Kao neko ko je iz tog mesta, delovalo je jedino fer da, ako se pojavi potreba, i ja zauzmem mesto putnika. Pomenuta priča uključuje komšinicu i jako dobru prijateljicu moje bake, meni jako blisku osobu, ženu koju volim, cenim i poštujem i koju na mnogo načina i doživljavam kao svoju drugu baku. Njena lagodnost i otvorenost pred kamerom su uveliko zavisili od toga ko će joj biti saputnik i upravo zbog naše bliskosti je bilo logično da to budem ja. Tokom snimanja smo se trudili da sve ljude vozimo putevima koji, iako to ne vidimo u filmu, vode na mesta na koja bi oni inače išli i koja su logična za njih. Konkretno za nas dve, to je značilo da idemo da obiđemo grob moje bake, što smo i uradile. Zato se u kadru vide korpe sa veštačkim cvećem – izabrali smo ih za nju, i nakon što se snimanje vožnje završilo, zajedno smo ih položile na njen grob.

Šta nam govori kontrast ljudskih priča iz vožnje i hladnih, surovih pejzaža?

Priroda je neizostavni element prostora u kom se odvija film. Odrasla sam pored nje i uvek sam je posmatrala kao monumentalnu, drevnu i večnu. To drveće je bilo tu daleko pre nego što sam se ja rodila i ako bude sreće, biće i dalje nakon što mene uveliko ne bude. Osećanje krhkosti i prolaznosti ljudskog života i sećanja su još jedan od razloga zašto se film većim delom odigrava u kolima u vožnji – ona se nikad ne zasutavljaju, samo se fragmenti nečijih života smenjuju na zadnjem sedištu vozila. Ništavni, poput davnog sećanja u kom su neke slike i zvuci  jasniji i opipljiviji od drugih, dok su sve ostalo samo utisci – slika reke u magli, vetra u krošnjama, inja na šipražju. Namerno nisam htela da romantizujem prirodu, već da je predstavim kao jaku, moćnu, pomalo čak i zastrašujuću. Ona je sila, iz nje smo postali u nju ćemo se vratiti.

Zašto ste se odlučili da prepustite naraciju isključivo onima koji se voze, uzevši u obzir da taksiste i šofere obično smatramo za one koji non-stop govore i učestvuju u razgovoru?

Mislim da je iskustvo duge vožnje, koja nas opusti, uljuljka i raskravi univerzalno. Tu smo u nekoj kapsuli, zaštićeni od sveta i slobodni da podelimo misli i osećanja sa nekim ko je za nas stranac, koga nećemo ponovo sresti i na taj način se osećamo sigurno, delimo priču zato što osećamo da ima ko da je čuje. Takve vožnje umeju da budu vrlo intimne, udubljeni smo u svoj svet kao da nas je sam put omađijao i čija magija će prestati kada se kola zaustave i vrata otvore. Upravo takav svet sam težila da zabeležim. U tom kontekstu sam vozač nije bitan, bitni smo mi koji se vozimo na tom sedištu i publika kojoj se daje uvid u retku intimu koja zatim, u zavisnosti od karaktera putnika, varira od razigrane do strastvene, setne i raspevane.

U jednoj od vožnji vidimo samo kesu sa namirnicama na zadnjem sedištu. Koja je simbolika te „praznine“?

Za različite ljude taj kadar ima različitu simboliku. Za nekog je to odlazak i napuštanje, za nekog povratak toplom domu nakon napornog dana, a za nekog drugog prikaz odsustva i smrti. Dopadaju mi se sva tumačenja. Mi smo hteli da slikamo put i vožnju kao takvu, a izabrane su osnovne životne namirnice kao trag ljudskog postojanja. U radu na zvučnoj slici smo polako preplitali zvukove enterijera i eksterijera, sve dok se ne izgubi pojam o tome šta dolazi spolja a šta iznutra i samo vozilo ne postane deo prirode kojom prolazi. Nekom to sjedinjenje donosi utehu i toplinu, nekom drugom setu i tugu i zanimljivo mi je da pričam sa ljudima o njihovim reakcijama.

Koliko se ovaj film nadovezuje na vaša prethodna ostvarenja, i na koji način razmišljate o vašem filmskom opusu? Da li se trudite da držite neku zajedničku nit između svih filmova ili uvek krećete „ispočetka“?

Rečima Mike Antića – sve prave ljubavi su prve. Slično i sa filmovima koje pravimo iz srca, svaki novi je drugačiji i samim tim prvi. Trudim se da pravim filmove o stvarima koje me interesuju, na način koji mi je zanimljiv i koje bih i sama volela da gledam. Od toga, Koreni su svakako moj najintimnijii i najkonceptualniji rad do sada, ali to ne znaži nužno da će takvi biti i sledeći. Na primer, dokumentrani film Jedna umiruća zvezda sa kojim upravo ulazimo u produkciju ima potpuno drugačiji pristup – bavi se se naučno fantastičnim filmovima snimljenim u Jugoslaviji i razmišljajući o njemu, razmišljam o komercijalnim, blokbaster filmovima, kakvi se gledaju uz kokice.

Vaši filmovi bili su prikazivani i nagrađivani na nekoliko izdanja Beldocsa. Šta za vas znači ovaj festival i kakav odnos imate prema njemu tokom poslednjih godina?

Beldocs je za mene sada već kao druga kuća. Prvu veliku nacionalnu premijeru u takmičarskom programu  imala sam na Beldocsu 2016. godine. Sledeće godine sam bila u žiriju, prošle godine smo dobili nagradu za najbolju kameru i ove godine se vraćam sa još jednom nacionalnom premijerom. Na Beldcosu sam prvi put gledala neke filmove koji su proširili moje shvatanje dokumentarnog filma, i otkrila autore koje i dan danas volim i cenim. Raduje me što festival neguje domaće autore i kulturu dokumentarnog filma – pasionirano i kontinuirano.   

Intervju uradio Nikola Marković, dozvoljeno za objavljivanje

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.