
Postoje ljudi koji nikad ne plaču i oni koji mnogo plaču. Moja mama i ja mnogo plačemo. Od tuge, od lepote, besa, od sreće, sećanja, nedostajanja i od svega između. Kao da nam za neke stvari nisu dovoljne reči. Ili kao da su suze jedina valuta dostojna onoga što osećamo. Kada sam kao dete gledala „Alisu u zemlji čuda“, scenu u kojoj ona plače i suzama puni čitavu prostoriju dok na kraju u staklenoj flašici ne počne da pluta u njima, pitala sam se hoćemo li i moja mama i ja jednom suzama potopiti našu kuću. Nameštaj, stolove, kučiće, krevete i sve njene ukućane.
Kada sam bila mala, kada bi mama zaplakala, njene suze su mi izgledale veliko i strašno, kao da ćemo se svi u njima udaviti. To je zato što nisam mogla da prihvatim da i odrasli plaču, mislila sam da suze pripadaju deci. Sada znam da ljudi ponekad plaču i od sreće, mada češće od tuge, ali me to, iz nekog neobjašnjivog razloga, još više plaši. Kao da smo bušni pa svuda curi i kaplje. Inkontinencija za suze. Je l’ postoji takva dijagnoza? Hronično prokišnjavanje? Moja mama je uvek govorila da je njen problem što su joj suze odmah ispod kože.
Ostatak kolumne pročitajte u štampanom izdanju Nedeljnika.
NASLOVNA STRANA NOVOG BROJA NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 22. MAJA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS