Ne zna se ni da li su se Jovanka i Tito sreli pre njegove smrti u Kliničkom centru u Ljubljani, gde je posle četiri meseca agonije preminuo 4. maja 1980.

Poslednji put za dugo vremena u javnosti je viđena na Titovoj sahrani. Plakala je, iskreno i dugo. Posle toga, prekrio ju je crni zastor poniženja, usamljenosti i zaborava, koji će se tek ponekad micati, kao kad je srpska javnost saznala u kakvim uslovima živi, te da nema ni ličnu kartu ni zdravstvenu knjižicu.

Jovanka je Žarku Jokanoviću ispričala da su Tita jednostavno kidnapovali s prislonjenim pištoljem u čelo i da je laž da je on dobrovoljno otišao da živi u Belom dvoru. To se desilo tri godine pred njegovu smrt.

Ona je ostavljena u Užičkoj 15 (sve dok je posle njegove smrti naoružani ljudi nisu isterali odatle i odveli je u nepoznatom pravcu obučenu samo u spavaćicu, usred noći – tako da je mislila da je vode na streljanje). Igrom sudbine, završila je u kući u Bulevaru Oktobarske revolucije broj 75 (danas Bulevar kneza Aleksandra Karađorđevića), gde je prvi put bila u leto 1945, na raportu kod generala Milana Žeželja. Baš odatle će je on poslati na rad kod Tita.

I kad su Tita nasilno odvojili od nje, šetali su ga iz jedne u drugu rezidenciju, po celoj Jugoslaviji, samo da se nikad više ne sretne s njom. Nisu joj dali ni da ga poseti u Kliničkom centru u Ljubljani kad je bio bolestan i kad mu je noga amputirana.

Ne bi je pustili ni na Titovu sahranu, da nije bilo Indire Gandi, koja je ucenila državno rukovodstvo da će prisustvovati Titovoj sahrani samo ako joj dozvole da vidi Jovanku Broz i ako Jovanka bude prisustvovala sahrani.

Stigla je na Beogradsku železničku stanicu, u svečani salon. Kada su je ugledali, počeli su da joj prilaze, da joj izjave saučešće, vodeće ličnosti zemlje, poput Lazara Koliševskog, prvog predsednika Predsedništva SFRJ. Kako je zabeležio Đuro Zagorac, jedino joj saučešće nije izjavio general Nikola Ljubičić, koji će to učiniti tek u Skupštini.

Preseljenje je obavljeno 30. jula 1980. godine, o čemu svedoči i “Zapisnik o evidentiranju stvari koje se prenose iz Rezidencije Predsednika Republike Užička broj 15 u zgradu broj 75, Bulevara Oktobarske revolucije u Beogradu”. Komisija je – strogo pov. – zasedala u sastavu: dr Gojko Prodanić, Milan Ristić, Jernej Vrhunec, i zapisničar Milija Trifunović, a radu Komisije prisustvovao je i Dragan Ćuslović, potpukovnik u Kabinetu Predsednika Republike.

U zapisniku je bilo ravno 198 predmeta, ne računajući kutiju sa pismima.

Tu su bili, recimo:

– mesingana vaza

– ženska glava od slonove kosti

– fotografija maršala Tita u srebrnom okviru

– ventilator “Dijamond”

– mikser “Gorenje”

– srebrna pepeljara čileanskog porekla

– žardinjera od bakra, poklon iz Nju Delhija

– servis za kafu sa stolnjakom

– šivaća mašina “Bagat”

– novogodišnja ukrašena jelka

– pisaća električna mašina IBM

– bista druga Tita, glava autora Augustinčića

– dvogled marke “LEITZ”

– kasetofon marke “JILO”

– foto-aparat marke “CONTAX”

– frizerska hauba marke “QUIX”

– mala klešta

– ljuljaška

– zlatni broš

– mali rešo “Sloboda”

– frižider marke “IGNIS”

– kofer sa piknik garniturom

***

Odlomak knjige „Život i tajne Titove udovice“ koja se može naručiti preko Nstore.

***

***

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.