„Nisam više mogla izdržati, molila sam lekare i medicinske sestre da isključe aparate na koje sam bila priključena kako bi me održavali na životu. Proživljavala sam nešto nestvarno, nešto što je teško shvatiti onome koji nešto takvo nikada nije doživeo“, iznela je svoja iskustva sa koronaviruso za Slobodnu Dalmaciju Gorana Tabak, supruga nekadašnjeg hrvatskog košarkaša Žana Tabaka i ćerka nekadašnjeg jugoslovenskog reprezentativca  Rate Tvrdića.

„Nisam znala da je moguće ostati živ nakon drame, horora, kako god hoćete, koju sam proživljavala 32 dana u privatnoj bolnici Zarzuela u Madridu. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bih se ja mogla zaraziti koronavirusom i da bih zbog njega zamalo mogla umreti“, poručila je Gorana.

https://www.instagram.com/p/BvNUS64HNo1/?utm_source=ig_web_copy_link
Gorana Tabak sa ocem

Ona je 16 dana provela u indukovanoj komi. Goranu je koronavirus napao u Madridu, gde žive poslednjih dvadesetak godina. A sve je započelo 11. marta. je 11. ožujka. Veći deo vremena nije bila svesna, a ovu priču koju integralno prenosimo, njoj su do detalja ispričali zaposleni u bolnici u kojoj se nalazila, kao i njen suprug Žan Tabak.

***

Dobila sam temperaturu, što mi je bilo čudno jer ne znam jesam li je u životu imala tri puta. Dva dana bila mi je oko 37,5 stupnjeva, a zatim je naglo skočila na 39,6 i 41 stupanj i tada sam uzela paracetamol. Ali kako nije padala, zvala sam bolnicu i rekli su mi da ne dolazim tamo te su mi objasnili kako da je snizim. No, nije se spuštala pa me je 18. ožujka Žan, koji se vratio iz Poljske, gdje radi kao trener, odveo na Hitnu pomoć.

Na Hitnoj pomoći bila sam jedno šest sati i nakon toga mi je bilo malo bolje, fibra mi je počela padati. Otišli smo natrag kući, nisu me zadržali u bolnici i rekli su mi da se vratim ako se fibra ne bude još spuštala, ali da im se prije javim kako bi mi mogli osigurati krevet. Od tog 18. ožujka do 20. ponovno mi je fibra počela skakati, a nakon 20. počela sam imati problema s disanjem. Sve sam teže disala i tada smo odlučili da moram ići u bolnicu.

Znala sam da će me ostaviti u bolnici jer sam se loše osjećala, ali nije mi bilo ni na kraj pameti da ću proživjeti i preživjeti ono što je uslijedilo. U bolnicu sam otišla 22. ožujka. Nakon prespavane noći u bolnici, sutradan, 23., bilo mi je puno bolje. No, to je kratko trajalo. Istog dana, tri-četiri sata nakon tog „puno boljeg stanja“ opet nisam mogla disati, nisam mogla udahnuti, kao da mi zrak nije ulazio u pluća, i onda su me odlučili intubirati.

Ja sam svima njima, a da to nisam ni znala, onako nesvjesno napisala SMS: „Ja ne virujen da ću se iz ovog izvući živa.“ To je bilo zadnje što sam napisala na mobitel, a da sam to napisala, doznala sam tek kad sam izišla iz bolnice, oni su mi to rekli i pokazali su mi poruku na mobitelu. Uopće nisam znala da sam im to napisala – kaže Gorana.

Pluća su mi bila sasvim bijela, na RTG snimci uopće se nisu vidjela, i zbog toga liječnici nisu vidjeli u njima krvni ugrušak od šest centimetara. Moja najgora noćna mora bila su buđenja. To je bilo jako teško i izuzetno dramatično. Moram napomenuti da sam u vratu imala jednu centralnu injekciju u koju ih je ulazilo još pet. Istu takvu imala sam i na ruci, na dva mjesta. Imala sam bezbroj cjevčica po tijelu, kroz koje su me hranili, davali mi kisik i takvu su me pokušavali buditi. To je grozno, vjerujte mi.

No, najgore dolazi 28. marta.

Do tada sam se još nekako držala, a tog 28. masrta nazvali su Žana i rekli mu kako sumnjaju da ću se izvući jer da je moje stanje izuzetno teško. Kako sam bila u induciranoj komi, nisam ni znala da mi se stanje pogoršalo. Kako bih mogla bolje disati, okrenuli su me na prsa i tada sam malo bolje disala, ali u tom sam položaju počela oticati zbog svih lijekova koje sam dobivala. Tako bih neko vrijeme ležala na prsima, pa bi me onda okrenuli na leđa ili na bok, pa opet na prsa i tako unedogled.

Znam da sam gubila svijest, toga se sjećam, i znam da su me reanimirali. Bila sam u stanju nekog polusna i sjećam se da sam vidjela desetak osoba oko mojega kreveta koje me reanimiraju. Čula sam ih kako viču „gubimo je“, „kako se bori za život“, „ona je lav“… Svih se njih sjećam u magli i poslije, kad mi je bilo bolje, rekla sam im sve što sam čula i vidjela. Ti su ljudi moji anđeli, oni su me vratili iz mrtvih i dali mi novi život. Kad više nisu znali što bi sa mnom, otvorili su mi traheostomu na vratu. Čim su napravili tu rupu, unutra su ušli mikrokamericom i našli su mi krvni ugrušak, koji nisu mogli vidjeti na RTG snimci. Odmah su me operirali i izvadili ugrušak. Kad je bila ta operacija, ja to ne znam. Samo znam da mi je odmah bilo bolje.

Ni dandanas ne znam gdje sam se zarazila. Idem u teretanu, trčim, bavim se sportom, ne pijem tablete, nikada u životu nisam bila bolesna i sada ovo. Od svih tih tableta i čuda farmaceutske industrije imala sam halucinacije, ništa mi nije bilo jasno. Jedino mi je bilo jasno da se moram boriti i pobijediti.

Kad su me probudili, bila sam potpuno nepokretna. Mogla sam pomicati samo dva prsta desne ruke i oči. Nisam mogla govoriti, tijelo mi je bilo potpuno mrtvo. U tom sam trenutku poželjela da me isključe s aparata i da umrem, jer nisam mogla prihvatiti mogućnost da ću cijeli život ostati u tom vegetativnom stanju – prisjeća se Gorana.

Bila sam uvjerena da je Žan mrtav i stalno sam pitala tko će se brinuti o mojoj djeci. No, onda mi je liječnik rekao da je Žan živ, da moram biti strpljiva i da ću se malo-pomalo vratiti normalnom životu. Rekao mi je da ja ne vidim izlaz, ali da izlaza ima. Desetak dana nakon buđenja bilo me je strah zaspati, čim bih zatvorila oči, bilo me je strah da ne prestanem disati. Deset dana pokušavali su mi isključiti kisik kako bih mogla nastaviti samostalno disati, ali ja nisam u tome uspijevala.

Pokušavali su mi također zatvoriti otvor na grlu, ali nisam mogla samostalno disati. Kako je nedostajalo medicinskog osoblja, mijenjali su se liječnici raznih specijalizacija, kao na tvorničkoj traci. I lako je kad ti oko grla radi otorinolaringolog, kojemu je to posao, ali kad to radi ortoped, koji to nikada prije nije radio, to je jako bolno. Kako su mi se puno skupljali krvni ugrušci, stalno su mi ih vadili kroz grlo. I to je jako bolno, pogotovo kad ti to, kao meni, radi ortoped.

Dali su mi bočicu tekućine od 100 ml i s njom sam vježbala. Cijeli dan sam je podizala rukama i tako ih jačala, pa sam vježbala noge, stopala, pomjerala sam prste na nogama, ma radila sam sve samo kako bih što prije izišla iz šok-sobe i iz bolnice.

Rekli su mi da će mi skinuti sve aparate kako bi vidjeli mogu li samostalno disati. U toj šok-sobi ostali smo samo moj liječnik, dvije medicinske sestre i ja. U rupu u grlu stavio mi je čep i ja sam počela disati kao riba. Tada su me digli iz kreveta i posjeli me u sjedalicu. Rekli su mi da moram pojesti kompot i popiti sok, te da moram popiti tabletu. Sva sam se tresla i ubrzano sam disala. Taj moj doručak trajao je 40 minuta. Nikako nisam mogla početi normalno disati i onda su mi pokazali neke vježbe rukama koje su mi pomogle da udahnem malo više zraka.

Bio je 17. aprila i taj sam dan izišla iz te šok-sobe te su me premjestili u neku „polušok-sobu“. Tamo su me također kontrolirali 24 sata dnevno, medicinske sestre su me češljale, prale, radile mi pedikuru, manikuru, mazale mi tijelo nekim kremama kako mi se koža ne bi osušila… Dobila sam najbolju moguću medicinsku skrb. Iz dana u dan stanje mi se poboljšavalo i iz bolnice sam izišla 24. aprila. To mi je najsretniji dan u životu. To je moj drugi rođendan.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.