Istoričar Dejan Ristić je svojom drugom naučnopopularnom knjigom “Zablude srpske istorije”, kao i prethodnom o istorijskim mitovima, začeprkao po tumačenjima istorije koja su netačna, ali je opšte mišljenje da ih “ne treba dirati jer su se “već ustalila”. O svemu tome Ristić je govorio za novogodišnji broj Nedeljnika.
U slučaju verovatno najpopularnije zablude među Srbima danas, zaista postoje pisani dokazi reči vojvode Živojina Mišića o Hrvatima, samo što su te reči nastale celih deset godina nakon njegove smrti, pa je bilo malo nezgodno da ih u tim uslovima on napiše.
Ne, ni taj njegov „izveštaj o Hrvatima“, kojim je navodno odvraćao kralja Aleksandra od bilo kakvog suživota, nije istina.
Ristić u knjizi „Zablude srpske istorije“ ističe da je istorijskoj nauci već dugi niz godina poznato da su to u stvari reči Mišićevog ličnog sekretara Milorada Pavlovića Krpe, koji mu je te reči pripisao. Prvi put se ta zagonetna beleška pojavila tek 29. septembra 1991. u tekstu „Suze i ruže Nemice Lujze“, koji je objavljen u „Politici“, 70 godina nakon što je Živojin Mišić preminuo.
Mišić je prema toj belešci navodno u martu 1919. poslat u obilazak hrvatskih gradova, tamo je opet navodno razgovarao sa „čak dve hiljade ljudi“ i navodno su svi sa kojima je navodno razgovarao bili za hrvatsku nezavisnost.
Glavni problem za ovu teoriju je to što Mišić nije bio u Hrvatskoj u martu 1919. godine, čak je od kraja Velikog rata do svoje smrti u Hrvatskoj boravio samo tri dana, i to samo u Zagrebu, kako bi prisustvovao svečanoj sahrani naznačajnijih članova nekadašnjih plemićkih porodica Zrinskih i Frankopana. Netačni su, dakle, vreme, mesto, a samim tim i tvrdnja da je razgovarao sa 2.000 ljudi gubi svaki smisao.
Povrh svega, beleška koju je Krpa napisao nastala je posle 1924. Jer u njoj on piše o dolasku Vrhovne komande u Beograd (1. novembar 1918) i o sklapanju Radićevog sporazuma sa sovjetskom Rusijom (1924).
„To je klasična zloupotreba njegovog lika i dela. Jedino ako je Mišić može biti vaskrsao deset godina posle smrti i tada izvestio kralja o svom boravku u Hrvatskoj. Profesori Stanković i Bjelajac su u potpunosti razotkrili da je u pitanju brutalan falsifikat, smišljen da prezentuje da ta država ne može da opstane. To je period tridesetih godina kada su država i čitava jugoslovenska ideja u dubokoj krizi. Svaka nacija u to doba pokušava da nađe opravdanje za to što su se našli u Jugoslaviji. Srbi tako kažu da su ginuli za Jugoslaviju, a Hrvati kažu – pa mi nismo ni bili za Jugoslaviju. Da bi se akcentovala ta istorijska zakonomernost da ta dva naroda ne mogu da žive zajedno, uzima se jedan autoritet kakav je bio Živojin Mišić. I uzima se mrtav“, misli Ristić i dodaje da je samo potrebno baciti takvu jednu zlonamernu tvrdnju na plodno tlo.
Veliku priču o večnim zabludama srpske istorije koje se u vreme postznanja zloupotrebljavaju pročitajte u novogodišnjem dvobroju Nedeljnika koji je od 30. decembra na svim kioscima.
SPECIJALNA NOVOGODIŠNJA AKCIJA
104 NEDELJNIKA i 12 poklon knjiga po neverovatnoj ceni od samo 11.999 dinara!
52 NEDELJNIKA i poklon knjiga „ISTORIJA 21. VEKA“ za samo 7.999 dinara!
Tagovi
GENERAL LEE
Budući da si tako lukavo sakrio transkript kao neki austro-ugarski seljak, evo ga Proročke reči vojvode Živojina Mišića o Hrvatima odjekuju i danas! Kako se približavao Prvi svjetski rat, bilo je sve češćih razmišljanja o tome gdje uspostaviti granice nove države. Bilo je proturječnih mišljenja, a nije bilo ni malog broja onih koji su se protivili stvaranju Jugoslavije i zajedničke domovine s Hrvatskom. Regent Aleksandar je pitao za savjet i slavnog vojskovođu, a njegov odgovor je bio više nego upečatljiv. S obzirom na trenutnu situaciju i odgovarajući na pitanje budućeg kralja, vojvoda je objasnio svoje mišljenje: Iz svega što sam čuo i vidio, duboko sam žalio što smo se prevarili nekom vrstom ideje bratstva i zajednice snagom Božjom snagom. Svi oni misle jednu stvar, to je svijet za sebe, bez obzira na prijedlog s kojim se javite, stvar je nestala. Ništa se neće učiniti. To nisu ljudi na čiju se riječ možete osloniti. Ja sam jasan. Dvojica od nas neizbježno leže pred nama: potpuno se odvojite od njih, dajte im državu, neovisnu samoupravu i pustite ih da lome glavu kao što znaju, i drugo, prvo, da uvedu vojnu upravu u zemlji za dvadeset godina i da zemlju sve baci na ekonomsko uzdizanje, daleko od svih političkih utjecaja. Ako to ne mogu učiniti, odcijepiti se i dati im svoju državu. Na pitanje regenta kako odrediti granice nove države, Mišić predlaže da to budu običaji, povijest, tradicija, konačno određivanje naroda. Na prigovor Aleksandra da će to gurnuti Hrvate u naručje Talijana, Mišić odgovara: "Sretno za njih. Neka ti ljudi budu zadovoljni Hrvatima. Duboko sam uvjeren da nećemo biti sretni s njima. To su ljudi, svi odredi, prozirni kao čaša. Nesavo i donekle lažno i dvolično da sumnjam da na svijetu postoje veći nitkovi, obmanjujući i samozatapan ljudi. Ne zaboravi, moja evist. Ako to ne učinite, siguran sam da ćete požaliti.