Reklo bi se da je Socijalistička Republika Slovenija bila dobitnik jugoslovenske epohe. Neintegrisani narod, lišen nacionalnih ustanova, podeljen među velikim silama i podložan asimilaciji objedinjen je u jednoj banovini, dobio je univerzitet i dao jedinog premijera koji nije bio Srbin u jugoslovenskoj monarhiji. Iako su Slovenci značajnom većinom bili istinski vezani za jugoslovensku državu, njena propast u Drugom svetskom ratu dovela je na političku scenu sasvim nove političke snage. U okviru Osvobodilne fronte, pod dominacijom komunista, predstavljena je velika većina naroda ranije Dravske banovine. Ta organizacija bila je ekskluzivno nacionalna i, mada su među prvim ljudima KP Jugoslavije istaknuto mesto zauzimali Slovenci (Edvard Kardelj, Franc Leskovšek, Miha Marinko i Boris Kidrič), slovenačke partizanske jedinice za vreme rata nisu napuštale teritoriju buduće nacionalne republike. Unitaristi ili lojalisti među Slovencima tretirani su za vreme rata jednako kao i saradnici okupatora. Nakon rata Slovenija je bila jedna od istočnoevropskih država sa najvećim udelom građana ubijenih za vreme posleratnog terora. Delom, to je bila posledica radikalnog i ekstremnog mentaliteta komunista koji su Sloveniju videli kao najzapadnije uporište svoje ideologije i polazište za ekspanziju ka Zapadu. Na drugoj strani, činjenica je da su do naših dana u Sloveniji rehabilitovane vođe kolaboracionista (general Leon Rupnik i biskup Rožman), dok lojalistička opozicija – Plava garda i TIGR nisu imali takav tretman.

CEO TEKST U MAGAZINU ISTORIJA KOJI SE NA POKLON DOBIJA UZ NOVI NEDELJNIK KOJI JE NA KIOSCIMA OD ČETVRTKA 27. OKTOBRA, ILI U DIGITALNOM IZDANJU DOSTUPNOM NA NSTORE.RS

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.