Način širenja koronavirusa nije uvek isti. Nisu svi pozitivni slučajevi zaraženi istim brojem ljudi – umesto toga, čini se da je većina zaraze povezana sa određenim događajima i širenjem virusa na njima, piše El Pais. Većinu infekcija uzrokuje nekoliko ljudi, a mnogi pozitivni slučajevi nikada ne prenose bolest. Ovo su i dobre i loše vesti. S jedne strane, to znači ako se ova mesta super-prenošenja virusa mogu kontrolisati, broj slučajeva se može smanjiti bez zaključavanja cele države. Ali s druge strane, potrebno je iscrpno traženje kontakata kako bi se zaraženi ljudi povezali sa mestom gde su zaraženi. U Španiji velika većina slučajeva nije uspela da se poveže sa bilo kojim poznatim mestom širenja.

Tokom prvog talasa pandemije koronavirusa, mnogo se govorilo o R faktoru, odnosno reprodukcijskom broju koji predstavlja prosečan broj ljudi na koje će jedna zaražena osoba preneti virus: ako jedan pozitivan slučaj zarazi tri druga, ova tri će zaraziti još tri, itd, itd. Ovako se, manje ili više, prenosi i grip.

Printscreen El Pais

Ali postoje dokazi da se zaraze koronavirusom ne dašavaju na ovaj način, već ih pre diktira ono što se dešava u grupama ljudi. Istraživanje iz Londonske škole za higijenu i tropsku medicinu i nedavna studija objavljena u časopisu Nature ukazuju na to da su nekoliko događaja (poput probe hora ili sastanka u slabo provetrenoj prostoriji) i nekoliko zaraženih ljudi (koji možda imaju veće virusno opterećenje ili vrlo aktivan društveni život) odgovorni za veliku većinu zaraze. Procenjuje se da je 80 odsto prenosa virusa uzrokovano između 10 i 20 odsto pozitivnih slučajeva. Na primer, ako je pet ljudi imalo koronavirus, dvoje od njih ne bi zarazili nikoga, drugo dvoje bi mogli da ga prošire na po jednu osobu, a peta na osam drugih.

Printscreen El Pais

Da bi utvrdili da li je stopa zaraze jedne ili druge vrste, naučnici koristi drugi parametar: faktor K, meru njegove disperzije. Što je ovaj broj manji, to je veći broj zaraze sa velikih skupova. Prema nekim istraživanjima, faktor K u slučaju COVID-19 mogao bi da bude i 0,1, što je niže od SARS-a (0,16) i MERS-a (0,25), a daleko ispod broja gripa (1).

Printscreen El Pais

Iako se i dalje vode rasprave o prenosu koronavirusa, postoji sve veći broj studija i pokazatelja koji ističu važnost klastera – grupe ljudi koji su izvor zaraza. To ima posledice na način na koji se borimo protiv epidemije: moramo bolje da razumemo epidemije i razmotrimo nove načina praćenja slučajeva.

Moramo bolje da razumemo klastere kako bismo mogli da preduzmemo mere za usporavanje širenja virusa. Ako otkrijemo da postoje mesta i okolnosti u kojima su epidemija verovatne, možemo uvesti mere za njihovo sprečavanje. Japan je jedna od zemalja koja je svoju strategiju usredsredila na pažljivu identifikaciju svakog klastera. Iako je Japan zabeležio uspone i padove u svojoj epidemijskoj krivulji, njegov najgori trenutak, kada je broj slučajeva dostigao maksimum, sličaj je onom najbenignijem u Španiji. Broj umrlih u Japanu na 100.000 stanovnika je 50 puta manji od broja u Španiji.

Tokom prvog talasa, član japanske radne grupe za koronavirus rekao je za Atlantic da su evropske zemlje „gledala u šumu i pokušavale da pronađu klastere, a ne drveće“. U Japanu su se vlasti usredsredile na identifikovanje i izbegavanje klastera, obično zatvorene prostore sa velikim brojem ljudi. Južna Koreja je sledila istu strategiju: 66 odsto slučajeva prijavljenih do juča je bilo povezano sa identifikovanim klasterom, 10 odsto sa kontaktima na osnovu pojedinačnih slučajeva, a 24 odsto je bilo neidentifikovano. U Španiji su brojke obrnute: traženje kontakata uspelo je da poveže samo 12 odsto slučajeva sa određenim događajima.

Problem nedostatka dobrog sistema za traženje kontakata je taj što onemogućava saznanje gde se dešavaju epidemije. Profesor epidemiologije na Univerzitetu Harvard Miguel Hernan veruje da je nedostajalo političkevolje da se podrži traženje kontakata, a vlasti ne razumeju da javno zdravlje i ekonomija idu ruku pod ruku. „Dobar sistem praćenja je najbolja ekonomska investicija, tako da može da znate koje su aktivnosti manje ili više bezbedne i primenite selektivnija zatvaranja“, rekao je on.

Da li bi trebalo da tražimo kontakte „unazad“? Odlazak do izvora epidemije je način da se preseče lanac prenosa. Trenutno praćanje kontakata napreduje: ako se pozitivno testiram, „tragač“ će tražiti ljude među mojim kontaktima koji su se možda zarazilo dok nisam imao simptome. Ali verovatno je – kao što studije pokazuju – da nisam nikoga zarazio. Pa kako treba pratiti bolest koja se širi klasterima? Jedna ideja je da se to uradi unazad: da se pogleda gde sam se mogao da dođem u kontakt sa virus. Jer to je verovatno bilo mesto, događaj super-prenošenja. „Najbolje bi bilo izolovati one koji formiraju klaster kao preventivnu meru i izvrišiti detaljnije praćenje ‘unazad'“, objašanjava Jamir Moreno sa Univerziteta u Saragosi u Španiji.

Uobičajenim traženjem kontakata, zaražena osoba koja je pod nadzorom ima malu verovatnoću da prenese virus. Ali osoba koja ih je zarazila verovatno spada u onih 10 do 20 odsto odgovornih za 80 odsto svih slučajeva. Ta osoba je mogla da izazove više infekcija.

Printscreen El Pais

„U praćenju ‘unazad’ morate da indentifikujete sa kim je potvrđeni slučaj bio u kontaktu do dve nedelje pre nego što se ta osoba testirala pozitivno“, kaže Mirjam Krečmar, profesor dinamike zaraznih bolesti na Univerzitetu u Utrehtu. Problem sa ovim načinom traženje je taj što zahteva brzu akciju. Tim profesorke Krečmar je procenio da ako prođe više do tri dana između pojave simptoma i testa i izolacije, praćenje kontakata daje malo rezultata.

Neki stručnjaci su, s obziroma na sve okolnosti, gotovo isključili traženje kontakata „unazad“ koje, osim što je zahtevnije, ima i manje dokazanih rezultata.

K faktor stoji iza nekih misterija pandemije. Prenošenje virusa u klasterima mogu da objasne zašto su neka mesta pogođena koronavirusom više od drugih. Ovo bi moglo delimično da bude slučajno: gustina naseljenosti, kulturni običaji i klima su faktori koji se obično spominju. Ali nekoliko studija ukazuje na super-prenošenje virusa na nekim događajima. Mnoge zemlje su imale uvezene slučajeve, tj. ljude koji su se virusom zarazili u inostranstvu, ali ove osobe su skoro uvek bile poput iskre koja se brzo ugasi, ali pod uslovom da ta jedna iskra ne zjapali ceo jedna klaster: na sahrani, pijaci, kol centru, staračkom domu ili na nekoj zabavi u zatvorenom prostoru.

Ova dinamika bi mogla da objasni, na primer, zašto su slučajevi koronavirusa u Italiji zabeležili rast pre nego što se to desilo u Nemačkoj ili zašto prvi slučajevi u Španiji i Francuskoj nisu izazvali izbijanje epidemije.

Dobre vesti. Postoji preokret u vezi sa koronavirusom koji se širi klasterima: ako je samo nekoliko događaja odgovorno za mnoge zaraze, epidemija se može kontrolisati određenim merama koje ne utiču na sve, barem u teoriji. Ako postoje situacije u kojima je rizik od zaraze virusom nizak, a mi znamo koje su to, u mogućnosti smo da spasemo delove uobičajenog života bez da se izlažemo opasnosti.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.