Splitski novinar i književnik Ante Tomić je u svojoj redovnoj kolumni za Jutarnji list, ovog puta odlučio čitaoce da podseti na jednu stvar na koju se uoči svakog obeležavanja godišnjice „Oluje“ – kada se istovremeno slave „herojski“ podvizi hrvatskih generala i iza margine sećanja ostavlja sudbina proteranih Srba – uglavnom zaboravlja.

U Tomićevoj interpretaciji stvar koja se zaboravlja je sledeće: „I da su naši podbacili, Tuđman se mogao pouzdati da će Martić u Kninu zasrati“.

Pročitajte njegovu kolumnu:

Vozite li se starom cestom od Splita do Zagreba, nekadašnja vam se Srpska Krajina čini beskrajna. Razvukla se od Vrlike, preko Kijeva, Polače do Knina, pa uzbrdo na Pađene, Vučipolje, Gračac i Udbinu. U Jošanima pomislite kako se jednom svakako morate zaustaviti pogledati partizanski spomenik Dušana Džamonje, ali put vas nosi dalje, kroz Korenicu, Plitvička jezera, Rakovicu i Slunj. Sve do pred Karlovac, dobra četiri i po sata vožnje, jednom je bila vlast Mile Martića. Uvijek se začudite, za početak Srbima, kakva su oni sila bili da su tako mnogo vremena, od jeseni devedeset prve do ljeta devedeset pete držali taj ogromni teritorij, a onda i Hrvatima, koje su to momčine da su u tako malo vremena, u jedva tri dana, sve uzeli natrag.

Protrnete kakav je to bio herojski podvig i nadmoćna vojnička vještina i pomislite kako zaslužuje da se i danas, skoro četvrt stoljeća kasnije slavi, da se iz jurećih auta vijore barjaci, rumeni se janjci i odojci vrte nad žeravom, prodaju majice s domoljubnim motivima i bezbrojne plastične čaše od točenog piva ostanu razgažene u blatu nakon Tompsonovog koncerta. No, vozeći se vijugavom cestom kroz rijetko naseljeni lički kraj, pored čađavih ruševina iz kojih raste topola i brijest, kao da vam se na trenutak nekakav dim uvuče u nosnice. U mislima se vratite u ono doba kad su napuštene krave teških nabreklih vimena lutale praznim selima, dok ih koji vojnik u prolazu ne bi srušio rafalom iz kalašnjikova i ostavio da trunu u vrelim ljetnim danima. I ispuni vas jad.

O poraženima ne razmišljamo mnogo, nemamo milosti za Srbe otjerane devedeset pete, kao što ni Srba, napokon, nije mnogo plakalo kad su četiri godine ranije iz Krajine tjerali Hrvate. To nam je jedna od bezbrojnih zajedničkih osobina, da smo bezdušna gamad, ravnodušni na tuđe patnje, ali mogli biste se kojiput, na jednu od mnogih obljetnica slavne vojno-redarstvene akcije, za promjenu, umjesto slavlja uz studeno pivo, vruću prasetinu, Thompsonove pjesme i selfieje s Ljubom Ćesićem Rojsom, pokušati staviti na mjesto onoga drugoga.

Zamislite, prvi su sati četvrtog kolovoza devedeset pete, a vi sjedite u noćnoj svježini pod lozom, pred svojom kućom u Kninu. Besani i nespokojni čekate da se razdani, znajući da bi vaš život svakog trenutka mogao završiti. Trud međunarodne zajednice za mirnim okončanjem sukoba s Hrvatima definitivno je propao, Mile Martić otresito je odbio plan Z4, nije se želio čak ni sastati s američkim ambasadorom, strpljivim, dobronamjernim Piterom Galbrajtom, a Franjo Tuđman, s druge strane, to je jedva dočekao. Njegova je vojska već nekoliko mjeseci na planini iznad grada i kad otamo, umjesto prvih zraka sunca, u pet sati sa zviždukom dolete granate od sto pedeset pet milimetara, to vas skoro i neće iznenaditi. Čudit ćete se zapravo da je sve to s Krajinom tako dugo trajalo.

Drugačije nije ni moglo biti, pomislit ćete slušajući sad bliže, sad dalje eksplozije. Napunit ćete zatim traktorski rezervoar dizelom, koji ste upravo za ovu priliku prije nekog vremena nabavili na crnom tržištu. Ukrcat ćete u prikolicu nekoliko kovčega, suprugu, djecu i nepokretnog oca i uputiti se u nepreglednoj koloni u nepoznato, negdje u Banat, u nekih rođaka koje jedva poznajete, gdje ćete idućih nekoliko godina životariti, vazda u krivnji da ste nekome na teret i smetate, dok ne obolite i prerano ne umrete u tuđim smeđim hlačama iz humanitarne pomoći…

Da se uživite u takvog nekoga s druge strane, promotrite rat očima neprijatelja, vjerojatno bi vam pokvarilo proslavu Oluje. Jer, propast Srpske Krajne bila je sigurna, njezin je tragični usud bio otpočetka upisan u njezin DNK, još prije nego su kninski odmetnici prvo stablo oborili preko ceste. Za početak, tu nije bilo stanovništva da bi bila država. Ni prije rata oko Knina, Gospića i Petrinje nije bilo mnogo ljudi, desetljećima unatrag su se iseljavali, tražili bolji život drugdje, u Beogradu, Novom Sadu, Zagrebu ili Rijeci, a kad je zapucalo, demografske prilike, razumljivo, nisu postale bolje.

Naprotiv, kad je Hrvatska vojska dužinom cijelog fronta, stotinama kilometara od Sunje do Vrlike, napokon pokrenula svoj teški vojnički stroj od sto trideset hiljada uglavnom mlađih, uspaljenih i motiviranih vojnika, dočekalo ih je gotovo pet puta manje Srba, čija je prosječna starost bila pedesetak godina. O borbenom moralu pedesetogodišnjaka ne treba, vjerujem, ništa reći. Da je potištenih, prepadnutih, ćelavih trbonja, osjetljivih plačipički u krizi srednjih godina u Kninu bilo pola milijuna, oni bi svejedno izgubili.

Osim toga je Krajina živjela u teškom siromaštvu, iscrpljena međunarodnim sankcijama. Gorivo se tu godinama kupovalo u dvolitrenkama Fante. Povrh svega je državu, da je u nedostatku boljeg izraza tako nazovemo, vodio jedan notorni glupan, brkati milicioner kao iz viceva, koji je ustrajno, kao za inat, odbacivao svaku priliku da stvar sretno završi. Ovo je posljednje bilo možda presudno. Da Hrvate upitate što je najzaslužnije za blistavi uspjeh Oluje, većina bi njih istakla vojnički genij Ante Gotovine, ili hrabrost Damira Krstičevića, ili razboritost Petra Stipetića, ili čak neukrotivu prirodu Ivana Koradea.

Jedno se, međutim, u pravilu zaboravlja – glupost Mile Martića. Zaključno s odbijanjem plana Z4, taj nevjerojatni tudum baš ništa dobro nije napravio. Da nisu imale krvave posljedice, njegove bi greške bile komične. Predsjednik Srpske Krajne činio se kao neki lik kojega igra Piter Selers. On je bio naš najodaniji saveznik. I ako bi Gotovina, Krstičević, Stipetić i Korade podbacili, Franjo Tuđman u svakom se trenutku mogao pouzdati da će Martić u Kninu zasrati.

Zaista, da su naši ljudi pošteni, Mile Martić bio bi odlikovan najmanje Redom kneza Domagoja s ogrlicom. Hrvati su pobijedili većim dijelom zahvaljujući činjenici da su Srbi bili temeljito uništeni od idiota. Već i zbog toga bi se trebalo staviti na mjesto poraženih, promotriti Oluju s druge strane, očima neprijatelja, jer i to nam je jedna od bezbrojnih zajedničkih osobina. Uvijek nam neki idioti rade o glavi.

Komentara

  1. Branko
    4. avgusta 2019. 14:00

    01.12.1918g, dan kad je Srbija odlučila da od vatikanskih dželata napravi brata, dan kad smo im oprostili zločine koje su počinili širom Srbije u austrougarskoj uniformi, dan kada smo im dali "legitimitet" za pokolj i genocid u Jasenovcu, Jadovnu, Prebilovcima, pa u bljesku, oluji... Dan koji ni jedan normalan narod ne bi sebi dozvolio. I dok su Srbi 1945g igrali kozaračko kolo sa ubicama 700 000 civila iz Jasenovca, šta te iste godine uradiše najveći poštovaoci ljudskih prava, amerikanci, ubicama 2000 vojnika iz Perl Harbura, da im nešto slično nikad više ne padne na pamet.... Ne sećam se dobro, jesu i oni sa Japancima igrali Hirošimsko kolo, ili....

    1. Aleksandar
      4. avgusta 2019. 17:49

      Pa odličan komentar koji ide u prilog kolumni. Srbi nisu i neće nikada ništa naučiti. Samo daj vodju i onda na oruk. Šteta.

    2. Petar
      4. avgusta 2019. 19:43

      Japan i Amerika su danas najveci saveznici na Pacifiku, a Francuska i Nemacka u Evropi. Vec preko 70 godina Velika Britanija i Italija trguju i saradjuju vojno, politicki i ekonomski. Sporazumi medju silama koje su na razlicitim stranama tokom II Svetskog rata nesrazmerno pretrpele razaranja u odnosu na ceo Balkan su temelj savremenog sveta. A ne bombardovana Hirosima, Perl Harbor, Drezden, Koventri, Berlin, London, Rim...

    3. Joni
      4. avgusta 2019. 21:53

      I opet bismo im sa suzama radosnicama poleteli u zagrljaj, samo da se pruži prilika. Baš ovaj list je nedavno objavio anketu u kojoj Srbi biraju Tita za predsednika. I to oni malobrojni koje to uopšte i zanima. Agonija naroda u nestajanju.

    4. Ljubica
      5. avgusta 2019. 01:08

      @Branko. I na to pitanje postoji odgovor, a glasi: i nad nama (Srbima pravoslavne vere) je oduvek vladao i vlada prokleti vatikan, uvek malim slovom. (Došlo je vreme da otvoreno vidimo kakvo je stanje i u toj "našoj" Crkvi i kome idu na poklonjenje, ljube crvenu papučicu, žutu kandžicu, a ni ono nešto ispod bijele halje mu sigurno ne preskaču! Njih navodim samo kao sliku i neka nam sve bude jasno da i ne nestanemo ludi. Kome idu "naši političari" na poklonjenje i to kao prvo, kome pobrkaše malo i elektroniku na aviJonu iznad Jadranskoga mora, pa ga pilot jedva nekako okrenu nazad, inače ne bismo znali ni da je negde išao, ni kome se bio zaputio, da, to je bio taj "pilot bio prosuo vrelu kafu po instrument-tabli", tako su objavile novine za naše obaveštenje). KRAJA NEMA... Do poslednjeg Srbina i Rusa! A UZROK je uvek: SAMO JEDAN. S najsrdačnijim pozdravom

    5. Anonimni
      16. avgusta 2019. 01:16

      ne, ubili su stotine tisuca civila

  2. Pionir
    4. avgusta 2019. 18:57

    Iz oba svetska rata hrvati iako na porazenoj strani , izlaze kao "pobednici". Sve to zahvaljujuci nama i nasim vodjama. Tita ne bih toliko krivio koliko mi je kriv Aleksandar Karadjordjevic i Nikola Pasic. Njima je vojvoda Živojin Mišić rekao da ne stvaraju zajedničku državu sa bečkim konjušarima , ali nije vredelo. To nas je sve kostalo , pokolji u ll svetskom ratu i pocetkom 90-ih. A zamislite sad hrvate , oni bili na strani antifasizma , oni bili pobednici. Oni su ti koji su u Macvi 1914 i 1915 napravili masakr. Pa gde je tu pravda ? Ne mogu da razumem nase glupave vodje na kraju l svetskog rata,oni su za mene krivi za svu nesrecu naseg naroda u 20 veku.

    1. Ђорђе Ивковић
      5. avgusta 2019. 13:03

      То су све глупости. Цењени аутор Анте Томић пише: "Миле Мартић отресито је одбио план З4, није се желио чак ни састати с америчким амбасадором, стрпљивим, добронамјерним Питером Галбрајтом, а Фрањо Туђман, с друге стране, то је једва дочекао..." Како не. Само што је пре тога хрватски Сабор одбио тај исти "План З-4", тако да је без везе било у опште дае о томе причати. Заборавио је цењени аутор и на "Бриунске транскрипте" који су били довољни, да је у Хагу неког занимала правда, да се комплетно хрватско руководство, "добронамерни и стрпљиви амерички амбасадор Питер галбрајт" и још по неко, потрпају у затвор. Ко не зна, натезали се Туђман и Галбрајт колики постотак Срба може остати у Хрватској а колики постотак је утилитарно коначно решити. Привремено укидање зоне забрањених летова и седење Галбратово на тенку, е да би се Србима омогућио несметани егзодус, тек су заборављене хисторијске пикантерије, као и хладњаче које су после "Бљеска" у колонама ишле к Загребу. Позивам дискуте да не лупетају када су у питању Краљ Александар и политика оног времена. Прво научите историју. Не цитирајте реплике из лоших романа (о војводи Ж. Мишићу - у време када се описује да је обилазио Хрватску, био је само на једној сахрани у Загребу, остало су потпуни фалсификати) као да су историјска истина. 1928. Краљ Александар је понудио план "Ампутације Словеначке и Хрватске" са образложењем "Боље да се разиђемо мирно, као Швеђани и Норвежани, него да се убијамо". И сви одбили. Словенци били сигурни у Југославији, Хрватима било мало територија, а Крајишници стали уз Хрвате. (Видети: "Диктатура Краља Александра" - Светозар Прибићевић). 1939. формирана Бановина Хрватска. Како је то било могуће. Па, крајишници (опет С. Прибићевић, односно његови наследници Будисављевић и Косановић, стали уз Хрвате). Онда усташе побију Прибићевиће, а оно што је претекло, стане уз Тита. Па на Крајишници крају одреда гласају за Рачана?! Рачан са Туђманом играо тенис на Пантовшчаку. Па ко је вама таквима могао помоћи? Генерал Манојло Миловановић био на 26 км од Загреба, тражи тенковске бригаде да повија Туђмана, па кад га стигне да преговарају у Бечу. А, не. Међународни фактор, Вуковар, тамте-вамте. Што се тиче Галбрајта, то је псето лажљиво, и можемо исто документовати.

  3. Ivan
    4. avgusta 2019. 19:39

    Ah ta zaboravljena istorija... Znate li da je ta istorija ponavljana i pre 1918.?

  4. PAD Vizantije
    4. avgusta 2019. 20:51

    Rat se sastoji u tome, da se ljudi, mada jedni druge ne poznaju, međusobno ubijaju na zapovest ljudi koji se vrlo dobro poznaju, a uzajamno se ne ubijaju. AJNŠTAJN

  5. Enimark Ponjevic
    5. avgusta 2019. 09:18

    Vodje Srba su idioti...kao i narod koji bira takve, jos je gori od vodja. Kada to shvate Srbi i promjene sebe a ne druge...onda ce i njima i svima oko njih biti bolje. Znaci nista od toga....

  6. Tomposije
    5. avgusta 2019. 12:20

    Nema druge, valja ustvrditi da sve dok Srbi u Hrvatskoj, točnije rečeno neki njihovi uglavnom samozvani predstavnici, ne priznaju da su u Domovinskom ratu bili izigrani od Beograda, da su prvi podigli ruku na svoju domovinu Hrvatsku i da su je uglavnom samoorganizirano napustili, neće im Hrvati moći pružiti ruku pomirnicu.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.