Nisam kući. Uglavnom sam kod kuće. I sve ovce su mi na broju.

Samo nemam sliku da to i dokažem.

Nije ni čudo kad su me moje daleke male rođake iz zabačenog sela Trijanski u Lici, naučile kako se to radi. Ustaneš u cik zore i pičiš za njima s dušom u nosu. Sve do doručka. Kada između dva debela parčeta svežeg crnog hleba naletiš na, kao sneg belu slaninu koju je neki dinarski gurmanski um prozvao „sapunjara“. Za desert opušteno bereš šumske jagode i misliš da je sve kao u bajci opake braće Grim, dok slučajno ne probudiš velikog medu, koji, za razliku od vuka, neće s tobom da razgovara, jer nije iz te priče.

Iako sada živimo u zaista ludo doba od koga je nemoguće pobeći, DNK mi je kakva-takva garancija da ću makar od medveda biti brža.

Dosadno nam, bez sumnje, više nikada neće biti, iako ne izgleda tako. Nekima već jeste, a ispucali su sve fotografije iz izolacije. A toliko smo želeli jednu lepu nestvarnost, da nam se umalo nije i dogodila.

Sada bi svi hteli da kažu nešto poetično i patetično.

„Život je mnogo lepši, nego što ste zaslužili, podsetio bi nas Duško Radović . „Tako ste lako došli do života, a toliko ste mu pronašli mana“.

Kako ste vi? Da li živite ili ste već zaboravili te analogne pokrete? Sad kad ste otkrili samoću. Klizav je to teren i neumesno pitanje. Jesmo li smo dobro dešifrovali situaciju o(p)stanka kod kuće?

Na snazi je nova društvena realnost: kada život više ne radi, valja živeti u sebi.

Za sada samo igramo tu predstavu osnovnih pravila preživljavanja. Svi nam pune glavu da treba da iskusimo najneverovatnije senzacije kao što su čitanje, učenje i odgovorno ponašanje. Opominju nas i da je važno, kada, ako ne sada, biti dobar i poslušan. I slušati samo ono što ovi koji nas grde i viču, imaju da kažu.

Dok vekovni srpski strah od gladi, sapuna i promaje dobija na ozbiljnoj težini.

Uobičajene emocije nas polako, ali sigurno napuštaju. Mozak, šokiran događajima proteklih nedelja, kao da je rešio da se isključi, obuzet slatkim ludilom izloacije.

Prvo je nastupila alhemija entuzijazma.

Neki su naučili da uključuju mašinu za pranje veša, a drugi su otkrili rernu, kao nekada davno njihovi preci vatru. Iz koje 24/7 u živom programu emituju više moralne, nego kulinarske lekcije. Umem da kuvam, pa šta!?

Naravno da mogu da promenim kanal, ali još uvek ne mogu posao. Barem dok on ne promeni mene i nestane kao da ga nikad nije ni bilo.

To što se unutra sprema i krčka i napada me kroz izglancano staklo je moj materijal za rad. Vunica za štrikanje teksta o tim novim ekranima karantinskog doba u kojima ne stanuju loše vesti.

Oni lakšeg žanra se šarmantno drže za svet koji je nestao, a njihovi planovi za budućnost prave se na pidžama partijima.

Najbezobrazniji i najbuntovniji preziru tu corona koreografiju i brutalno odbijaju da rade na njenom marketingu.

Opšta kultura koja je do juče bila čista egzotika postaje mejnstrim u poplavi podsećanja šta su Šekspir, Njutn, Tomas Man i Bokačo radili na našem mestu u svoje vreme.

Gotovo svi su u strahu da nisu na visini zadatka, ne samo naoštrene vlasti, nego i društvenih mreža, zbog čega će biti raskrinkani i kažnjeni što ih nema na freskama današnjice, gde se ne mrda iz kuće, mudruje i šeruje, peva i pleše, a tapše samo u čoporu, ma koliko to bilo elegantno i opravdano.

Da li je karantin poslednja avantura sveta kakvog znamo? Sigurno je da se za novi, bio on očajan ili grandiozan, spremamo sa tolikim zalihama zdravog crnog humora da će teško moći da nam izađe na crtu.

Ne bi trebalo da bude previše komplikovano, čak i za one kojima se vratila dobra stara nervoza zbog koje počinju da mrače, iako je ovaj surovi cirkus tek razapeo trapez iznad savršeno nameštenog kadra skockane Instagram stvarnosti.

Nimalo nije utešno ni to što niko nije bolje prošao. Samo gore.

Znam da nije trenutak, ali nije nevažno: Covid -19 je elementarna nepogoda i za ženski oslobodilački pokret od nasilja i diskriminacije. Zašto muškarci i žene ni u doba žestoke pandemije nisu u istom nezavidnom položaju?

Neću sad o tome ko će da opere sudove, pazi na decu ili baci đubre, ali pred očima mi neprijatno treperi idilična slika prosečne porodice koja više ne postoji ni u reklami za margarin. Kakav li se sad užas iza te ružičaste zavese „života od kuće“ krije?

Taman je svet počeo da shvata zašto su devojke danas ljute i njihov bes proglasio opravdanim, kad se ispostavlja da će žensko pitanje biti tiha žrtva korona virusa.

Možda me taj povratak u retro realnost, podsetio na vintidž oglas iz naše bolje prošlosti:“Izdajem sobu samici“.

Tada nas ta zatvorska leksika nije asocirala na neslobodu i zaključanu svakodnevicu, nego smo se rugali starim curama ili usedelicama koje je trebalo držati podalje od raspuštenica.

Odavno pripadam toj rizičnoj fokus grupi.

Kao što sam od malih nogu kućna buba. Uvek me je mrzelo da se igram napolju. To je od mene napravilo stručnjaka za vertikalne gomile: knjiga, magazina i kutija sa cipelama.

Daleko od toga da ne volim kafanu, ali bez nezanimljivog društva, a i prirode kao takve, i te kako mogu. Svež vazduh mi je godinama smetao da mislim, a kiseonik sam udisala uglavnom u hiperbaričnoj komori u koju me je preko veze ubacivao doktor Nikola Dekleva.

Praviću se da iz svog finog karantina imam pravo na dva poziva.

Nedostaje mi dnevna doza dragog Nikole. On je baš znao da uteši. Da suza i smeha.

Kada se jedne grozne zime razboleo i otišao, bila sam sigurna da će nešto smisliti. Verovatno i jeste.

Bio je hirurg koji je svoje pacijente u ime biologije, tešio najsočnijim izrazima, specijalista za najlascivnije medicinske aforizme, džez pijanista iz zadovoljstva, kvalifikovani varilac iz inata i lucidni naučnik koji je majmunima i bukvalno pokušavao da zameni glave.

Srbe je stalno ubeđivao da su živi, iako im pre njega to niko nije javio.

Kada je jednom obišao moju zdravu i živahnu baku, koju sam volela najviše na svetu, samo me je zagrlio i na vratima u pet reči objasnio:“Od ovog brašna, nema pogače“.

Od tada sam mu sve verovala.

– Ne zato što je meni profesija da čovek ostane živ ili što mi je lakše da to kažem, ali smrt ne postoji. Ona je samo prestanak onog života na koji su nas navikli. Da li je početak nekog drugog oblika, potrudiću se da ti javim – obećavao je.

Iako laički verujem u svoju psihičku stabilnost za koju su mi i prijatelji i familija odali priznanje, nekoliko puta mi je bilo dosta svega. U stanju totalnog bedaka, završila sam kod Dekleve. Držao me je pet minuta u zaključanu u sobi sa očajnom domaćicom koja je u stilu pesnikinje Silvije Plat, gurnula glavu u rernu na plin.

– Jesi li još u depresiji? – upitao je šeretski moj doktor za sve krizne situacije.

Nisam, iako sada za to imam sve uslove. Ali i druga posla.

Kada će taj kraj istorije? – tako bih slatko zaskočila profesora Frensisa Fukujamu, jednog od najinteresantnijih svetskih političkih mislilaca i privatnog detektiva naše nemilosrdne budućnosti, ali, čak i da još uvek imam njegov broj, ne bi vredelo. Budući da je napunio šezdeset sedam godina, u Srbiji mu ne bi dali da izlazi.

Ranije smo se uglavnom viđali u Vašingtonu. Tada je bio ovlašćeni prorok Stejt departmenta, istoričar koji se izborio za slobodu romanopisca i esejista čiji je provokativni štos o bukvalnom kraju istorije posle pobede kapitalizma nad komunizmom upalio mimo svih očekivanja.

Fukujama je tada izgledao tako da su ga američki policajci obavezno legitimisali kada bi pazario alkoholna pića u supermarketu, ubeđeni da imaju posla s nekim maloletnim japanskim delikventom.

Dočekao me je u svom skučenom i prenatrpanom ofisu i odmah izveo na pametnu tablu s crvenim grafikonima, kakvu sam tada prvi put videla. Uprkos tome, nastavila sam da se i pred njim pravim pametna, sve dok se nisam štreberski sabrala i, kao svaki revnosni redar, dohvatila sunđera.

– Dajte da naš socijalizam za sva vremena izbrišemo.

Kakva greška u koracima. Dvadesetak i kusur godina kasnije saznala sam da nam je taj isti omraženi socijalizam u nasleđe ostavio zavidan broj bolničkih kreveta koji će nam dobro doći za vanredno stanje.

Bila sam pomalo razočarana i što se famozni Fukujama nije ponašao drugačije od prosečnog državnog službenika. Njegova haotična radna soba bila je zatrpana najlon kesama, papirima, veštačkim cvećem, novim teorijama i starim kutijama i zabludama. Pravu prirodu stidljivog i romantičnog filozofa odavala je samo šolja za kafu sa dve medene mace i fotografija njegove američke porodice.

– Onda, dobrodošli u kapitalizam – namignuo mi je, kao da ćemo se igrati u parku.

– Gospodine Fukujama, vi ste prorok čija su se proročanstva najbrže pokazala pogrešnima. Umesto srećnog kraja istorije u carstvu slobode i demokratije, posle propasti komunizma nastao je još veći haos?

– Ne postoji naučna disciplina koja omogućava predviđanje budućnosti. Bojim se da ne mogu da iznesem ona proročanstva koja interesuju vas i vaše podivljale lidere. Nisam u stanju da kažem nešto pametno o delu sveta u kome vi živite.

– Mnogi se slažu da da je ono što se dešavalo u Srbiji predskazivalo da nam nikako ne predstoji srećan kraj istorije?

– Danas niko ozbiljan ne uzima Srbiju kao model idealnog tipa društva.

– Kada Srbija postane prava demokratska država iz mene će uveliko rasti cveće?

– Vi lično možda nećete doživeti ništa od mojih teorija.

Skoro da da i nisam. Iako je u međuvremenu njegova kultna knjiga „Kraj istorije i poslednji čovek“ postala bestseler čitave jedne epohe, zaokružene totalnim bankrotom realnog socijalizma, obećavajućeg i slatkorečivog, ali nesposobnog da se nosi sa svakodnevnim banalnim životom.

Fukujama je tada kada sam ga upoznala budućnost sveta video kao ogromnu potrošačku državu sa neograničenim ekonomskim rastom, jer je samo kapitalizam mogao da zadovolji potrebe normalnog čoveka.

– Kapitalizam možda nije jedini mogući način života, ali je verovatno najbolji. Jel’ postoji nešto što u njemu ne valja?

– Protivnici ne prestaju da nam prebacuju:“Kako možete da kažete da je vaše društvo dobro kada ima kriminala, problema sa drogom, siromašnih i beskućnika!?“ To nema veze. Za mene je najveći problem kapitalizma – sreća. Što bi Niče rekao: „Ni jedan čovek ne traži sreću, osim Engleza“.

Kada sam ga sledećeg dana ugledala kroz veliki izlog „Roj Rodžers“ menze, Frensis Fukujama, radoznali Japanac koji je svetu obećao kraj istorije, ponosno i gotovo paradno je gutao svoju porciju brze hrane, ništa manje oduševljen bezdušnom brzinom života koji je proticao ispred njega, sa glavom iznad stola, na kome je čaša od plastike, nazdravljala neodoljivosti instant načina života.

Učinilo mi se da nas opominje da je poslednji trenutak da pristanemo da nam bude kao i svima ostalima na ovom svetu.

Samo jednom i nikad više smislio je i prodao dobar fazon, iako nije bio čovek spektakularne, niti neobične biografije.

Studirao je fiolozofiju kod Alena Bluma i od njega naučio da provocira. Doktorirao je na Harvardu, ne zaboravljajući da teorija o kraju sveta koja ga je učinila slavnim nije njegova. „Najbolji zastupnik tog pojma bio je Karl Marks, koji ga je opet, pozajmio od Hegela. Najveći deo Hegelovog istoricizma postao je deo našeg intelektualnog prtljaga“.

Šta je bilo posle? Fukujama je nastavio da predaje na jednom univerzitetu u Vašingtonu. Pre nekoliko godina izašla mu je knjiga toliko dugačkog naslova, da je efikasnije prepričati.

Ukratko, Fukujami je krivo što su intelektualci postali zvezde, koji umesto po bibliotekama vise po turnejama, dok znanja stiču na skupim večerama sa svetskim moćnicima, umesto da rade u istraživačkim rudnicima.

Da ima tri čiste ćutao bi narednih dvesta godina, surovi su hejteri njegove velike blamaže.

Meni bi ipak bilo draže da nam Fukujama namigne bar još jednom u ime naše posthumne budućnosti, mada me trenutno više zanima krva slika pisca Davida Grosmana.

Komentara

  1. Radmila
    1. aprila 2020. 01:02

    Dobro je sve,narocito gramatika:Idem kuci i Kod kuce sam{sa glagolom kretanja i glagolom mirovanja}.Imali ste dobrog profesora srpskohrvatskog jezika.

    1. vox ex populi
      2. aprila 2020. 10:31

      Nije vama lako. Da nije Covid 20. Najnoviji?

Ostavite odgovor na Radmila Odustani od odgovora

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.