U toku su pregovori između Nemačke i Namibije o sporazumu koji bi mogao da postavi presedan za sve bivše kolonije širom sveta, sa ciljem da se zaleče rane nastale usled onoga što se danas naširoko smatra genocidom kolonijalnih snaga.

Ali kako nadoknaditi uništenje jednog čitavog društva?

U Namibiji, potomci i žrtava i kolonista žestoko se spore oko ovih pregovora.

„Duž čitave ove plaže nalazio se koncentracioni logor“, kaže Lejdlo Peringanda.

„Bodljikava žica se protezala čitavom dužinom parkirališta koje vidite danas“, dodaje, a prenosi BBC na srpskom jeziku.

Umetnik i društveni aktivista pokazuje prstom kraj reda kafića sa baštama i dečjeg igrališta na promenadi u Svakopmundu, glavnom morskom odmaralištu u Namibiji, gde se visoki hladni talasi Atlantika razbijaju o ivicu pustinje Namib.

„Moja prabaka mi je pričala da su neki članovi naše porodice dovedeni ovde na prisilni rad i skončali tu“, kaže Peringanda.

On govori o godinama između 1904. i 1908, kada je današnja Namibija bila nemačka kolonija u jugozapadnoj Africi.

Desetina hiljada ljudi umrla je kad su kolonijalne snage brutalno ugušile pobune dva glavna naroda u zemlji, Herero i Nama, ubivši mnoge a proteravši druge u pustinju (pustinja Omaheke, na istoku zemlje), gde su brojni umrli od gladi.

Preživeli su završili u logorima, u kojima su korišćeni kao robovska radna snaga, umirući od hladnoće, neuhranjenosti, iscrpljenosti i nasilja.

Procenjuje se da je stradalo 65.000 od 80.000 Herera koji su početkom kolonijalne vladavine živeli na nemačkom jugoistoku Afrike, kao i verovatno 10.000 od 20.000 Nama.

Od 2015. godine, kad je Nemačka zvanično priznala da ova zverstva predstavljaju genocid, ona se nalazi u pregovorima za sporazum o restituciji sa Namibijom koji će postaviti globalni presedan.

Nikad ranije nijedna bivša kolonijalna sila nije sela sa nekom bivšom kolonijom da se dogovori o sveobuhvatnom sporazumu u vezi sa nasleđem iz prošlosti.

Nemačka je saopštila da će se i formalno izviniti – iako formulacija tek treba da se definiše.

Ali veće pitanje za Namibijce jeste u kom obliku će doći do bilo kakve materijalne kompenzacije.

Umetnik i društveni aktivista pokazuje prstom kraj reda kafića sa baštama i dečjeg igrališta na promenadi u Svakopmundu, glavnom morskom odmaralištu u Namibiji, gde se visoki hladni talasi Atlantika razbijaju o ivicu pustinje Namib.

Peringanda, kao i većina pripadnika naroda Herera, nema dilemu šta želi od ovih pregovora – pozamašan finansijski sporazum koji će pomoći da se njegovom narodu vrati prosperitet za koji smatra da je nekada posedovao, baveći se stočarstvom, pre genocida.

Posle toga, većina njihovog zemljišta bila je rasparčana u privatne farme za nemačke doseljenike.

A danas većina Herera i Nama žive ili u malim prenaseljenim oblastima javnog zemljišta koja su im kasnije dodeljena ili u gradovima – mnogi u „nezvanični naseljima“ ili siromašnim kvartovima u kojima živi 40 odsto stanovnika Namibije.

U Svakopmundu postoji ogroman društveni jaz između lepog centra grada iz kolonijalnog doba sa pastelno obojenim zgradama sa zabatima – domovima mnogih od unuka i praunuka prvobitnih kolonista – i koliba sklepanih od dasaka i metalnih ploča koje se prostiru kilometrima na sever.

Nemačka vraća Nigeriji artefakte ukradene tokom kolonizacije

Nemačka se složila da Nigeriji vrati neprocenjive predmete koji su ukradeni tokom kolonizacije Afrike.

Britanske trupe su opljačkale hiljade umetničkih dela poznatih kao Beninske bronze iz Kraljevine Benin, u današnjoj Nigeriji, 1897. godine.

Posle aukcija, neke od njih završile su u muzejima i privatnim kolekcijama širom Evrope.

Imaju ogroman kulturni značaj i raste međunarodni pritisak da im budu vraćeni.

Berlinski Etnološki muzej čuva više od 500 predmeta iz Kraljevine Benin, od kojih je većina bronzanih.

„Želimo da doprinesemo razumevanju i pomirenju sa potomcima onih čije je kulturno blago ukradeno tokom kolonizacije“, izjavila je nemačka ministarka kulture Monika Grojters.

Dodala je da očekuje da prvi predmeti budu vraćeni tokom 2022. godine.

Škotski Univerzitet Aberdin saopštio je u aprilu 2021. da će vratiti beninsku bronzu čije je sticanje 1957. godine na aukciji nazvalo „krajnje nemoralnim“.

Stotine komada se i dalje čuvaju u Britanskom muzeju i nekoliko muzeja u Sjedinjenim Državama.

Beninske bronze – hiljade skulptura i rezbarija od mesinga, bronze i slonovače – postale su visoko vrednovani simboli kolonijalizma.

Više od 900 ovih predmeta nalazi se u Britanskom muzeju, koji je pod sve većim pritiskom da ih vrati.

Iz Britanskog muzeja je za BBC rečeno da su „posvećeni omogućavanju stalnog izlaganja beninskog materijala“ u Edou, ali nije precizirao koliko će predmeta biti vraćeno.

Dodali su da će „izbor predmeta biti utvrđen kroz diskusiju sa našim nigerijskim kolegama“.

Istoričari kažu da se grad Benin, nekada poznat kao Edo, mogao dičiti zemljanim zidovima dužim od Kineskog zida.

Takođe je rečeno da je to jedan od prvih gradova sa nekim oblikom ulične rasvete.

Britanske trupe srušile su ceo grad 1897. da bi se osvetile za ranija ubistva svojih pripadnika.

„Oni nemaju mokri čvor, nemaju pijaću vodu, nemaju struju“, kaže Peringanda.

„Neki od ljudi koji tamo žive potomci su žrtava iz koncentracionih logora. Zaista nije fer to što se im dešava. Nemačka mora da otkupi nazad zemlju naših predaka“, dodaje on.

To je zahtev koji ćete čuti iznova i iznova.

Oni se nadaju da će nemačka vlada finansirati program reforme zemlje kako bi omogućila da farme budu otkupljene od nemačkih namibijskih farmera i podeljena narodu Herera i Nama.

Smatra se da su nemački Namibijci najveća grupa među belim farmerima koji su vlasnici oko 70 odsto poljoprivrednog zemljišta u zemlji, a neka njihova imanja su ogromna – jedno iznosi hiljadu kvadratnih kilometara.

Koliko je to realno?

Glavni pregovarač za Namibiju doktor Zed Ngavirue kaže da je Nemačka „priznala da mora da učini nešto kako bi nam pomogla da obnovimo naše društvo“ i pristala da nam obezbedi novac – u sklopu šireg sporazuma – kako bi se otkupila zemlja od doseljenika spremnih da je prodaju.

Ali on dodaje: „Ali ne mogu se zavaravati da će pitanje zemljišta rešiti Nemačka.

„Ta zemlja nije izgubljena samo kao rezultat nemačke kolonizacije“, rekao je Ngavirue.

Mnogi drugi beli doseljenici stigli su nakon što je Nemačka izgubila koloniju u Prvom svetskom ratu, dok je Jugozapadnom Afrikom 70 godina vladala Južna Afrika.

A od njene nezavisnosti iz 1990. godine, zemlje su kupili i crni Namibijci i stranci.

Nemačka vlada odbija da koristi reč „reparacija“, ali Ngavirue kaže da drugi praktični projekti o kojima se raspravlja uključuju nemačku pomoć oko zdravlja, obrazovanja, stanovanja i desalinizacije vode.

On kaže da su pregovori još suviše delikatni da bi se pominjala bilo kakva konkretna suma.

A što se nemačke strane tiče, ona odbija da javno kaže bilo šta o napretku samih pregovora.

Posle šest godina bez ikakvih rezultata, Peringanda je jedan od mnogih pripadnika Herera i Nama koji postaju sve nestrpljiviji.

On tvrdi da Nemačka treba da razgovara ne samo sa namibijskom vladom, već i direktno sa liderima Herera i Nama, kao što su glavni poglavica Herera Vekui Rukoro, koji je pokušao da tuži Nemačku za odštetu na američkom sudu, za sada bez uspeha.

Vlada bojazan da bi bilo kakva korist od sporazuma vlade sa vladom mogla delom da završi kod zajednica koje nikad nisu bile pogođene genocidom, kao što su Ovambo, danas najveća etnička grupa u Namibiji.

Savetnik poglavice Rukora Festus Munđua kaže da vlada želi da se „dokopa keša zato što ima vlastite projekte za koje nema novca.“

Vlada to negira i kaže da će svim sredstvima rukovoditi pogođene zajednice.

Ali nisu samo potomci žrtava skeptični u vezi sa pregovorima.

Isto se dešava i sa preostalih 30.000 stanovnika Namibije čiji je maternji nemački, potomcima kolonista.

„Mit o genocidu nije ništa drugo do moralna ucena“, kaže istoričar dr Andreas Vogt.

Kao i mnogi nemački Namibijci, on tvrdi da „ozloglašeno naređenje“ za istrebljenje koje je potpisao komandant kolonijalnih snaga general Lotar Fon Trota 1904. godine i u kom se navodi da će „svaki Herero zatečen unutar nemačke granice, sa ili bez puške ili stoke, biti pogubljen“ nije bilo državna politika i da nikad nije sprovedeno.

„Predstavljanje – s jedne strane – genocidne, brutalne i nemilosrdne nemačke kolonijalne vlasti, a, s druge, besprekornog i potpuno nevinog naroda Herera je neiskreno. Za tango vam treba dvoje“, kaže Vogt.

On i mnogi drugi nemački Namibijci ističu da se narod Herera pobunio protiv nemačke vlasti 1904. godine – ubivši oko 120 nemačkih doseljenika – ali je potom poražen u odlučujućoj Bici kod Voterberga.

Prošle godine je nemački Namibijac, koji je služio kao ministar u vladi neposredno posle nezavisnosti, Anton Fon Viteršajm, pomogao da se pokrene inicijativa za podsticanje Namibijaca čiji je maternji nemački da razgovaraju o prošlosti, i između sebe i sa predstavnicima naroda Herera i Nama, iako su planovi za konferenciju nemačkih Namibijaca odloženi zbog Kovida-19.

„Mnogi naši beli zemljaci tek treba da shvate u kakvoj su situaciji ti pogođeni narodi kao posledica istorijskih dešavanja“, kaže Fon Viteršajm.

Fon Viteršajm dodaje da ako nemački Namibijci podrže pregovore o genocidu, to će ohrabriti Nemačku da postigne dogovor, koji Namibija žarko želi da zaključi pre nemačkih izbora u septembru.

Nemačko-namibijski akademik i aktivista Hening Melber, koji je proučavao pozadinu pregovora, smatra da su druge bivše kolonijalne sile u Evropi privatno izrazile zabrinutost Nemačkoj da bi sporazum sa Namibijom mogao da pokrene lavinu potraživanja protiv raznih kolonizatora zemalja u Africi, jugoistočnoj Aziji i na drugim mestima.

Tanzanija, naslednica još jedne bivše nemačke kolonije Tanganjike, već zahteva reparaciju za zverstva, a potencijalno bi i druge kolonije mogle da se povedu za njihovim primerom.

Ali Melber kaže: „Mislim da će Nemačka biti fleksibilna po pitanju sume koju može da ponudi, ako dobije bilo kakve garancije da će sporazum jednom za svagda zaključiti to poglavlje. Želja je da se izbegne presedan sa širokim implikacijama.“

Što se tiče Ngaviruea, veterana diplomate, on izbegava bilo kakva obećanja u vezi s onim što može da se postigne.

„Politika je umeće mogućeg“, kaže on s osmehom.

Ali u ruševnim udžericama oko Svakopmunda, gde neki pripadnici naroda Herera rade danas za minimalnu nadnicu za potomke Nemaca koji su koristili njihove pradede i prabake kao robove, ne važi ista vrsta razumevanja.

„Nekima od mladih je dosta svega, oni žele da povrate zemlju silom“, kaže Peringanda.

„I zato Nemačka vlada možda ne bi trebalo da se igra žmurke sa nama“, zaključuje Peringanda.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.