Đukanović odgovorio Maroviću: “Ne razumem zašto se u besnom reagovanju nalazi toliko laži”

0
EPA-EFE/IGOR KUPLJENIK

Predsednik Crne Gore Milo Đukanović odgovorio je na pismo bivšeg visokog funkcionera DPS-a Svetozara Marovića poručivši da “ne razumije što će u bijesnom reagovanju toliko laži”.

Obraćanje Đukanovića su Vijesti prenele u celosti.

“Razumijem provalu bijesa Svetozara Marovića inspirisanu navodno mojim odgovorom na pitanje novinara na pres konferenciji povodom posjete predsjednika Sjeverne Makedonije Steva Pendarovskog.

Taj odgovor je glasio:

„Vidio sam apel od strane američkog zvaničnika prema gdinu Maroviću da dođe u Crnu Goru. U redu, razumijem i taj apel. Ali bih još prije razumio apel koji bi trebalo uputiti državi Srbiji, zemlji koja je takođe kandidat u pregovorima sa EU – da ispuni svoje obaveze iz Ugovora o međunarodno-pravnoj saradnji i da odgovori na očekivanja države Crne Gore u slučaju izručivanja gdina Marovića Crnoj Gori. Zašto su se SAD odlučile za takvu selekciju i zašto se na tom spisku nalazi gdin Marović, zaista nije moje da komentarišem. Pročitao sam obrazloženje da se želi djelovati prema svima koji ugrožavaju stabilan razvoj međudržavnih odnosa u našem regionu. Mogu na neki način da razumijem to obrazloženje. Ali, smatram da je važnije od toga da identifikujemo mjesto zastoja i da pokušamo djelovati prema tom mjestu. U ovom slučaju to je država Srbija koja ne izvršava svoje obaveze iz međunarodnog ugovora.“

Neka javnost procijeni da li je u ovome bilo povoda za onako pogubljeno Marovićevo reagovanje.

Mislim da su dva stvarna razloga njegovog bijesa.

Prvo, razumijem da nije ugodno biti bjegunac od pravde iz države u kojoj si rođen, u kojoj si proveo veći dio života i u kojoj si obavljao visoke državne dužnosti. I, svakako da je shvatljivo razočarenje kad, nakon pogrešnog izbora da budeš bjegunac, doživiš sankcije SAD namijenjene onima koji po njihovoj procjeni na Zapadnom Balkanu ugrožavaju zajedničke napore zemalja regiona i međunarodne zajednice da se uspostavi pouzdanija vladavina prava.

Drugo, jasno je da je napad na Crnu Goru i Mila Đukanovića, kao i ljutnja na SAD i NATO, a tek žal nad „ugroženim“ pravoslavljem, očajnički pokušaj da se kupi dalja neprincipijelna zaštita Srbije u uslovima očekivanog pojačanog pritiska, ne samo iz Crne Gore, nego prevashodno iz Međunarodne zajednice da nadležni organi u Beogradu ispune obaveze međunarodne pravne saradnje i izruče traženu osobu, kako bi u zemlji iz koje je pobjegla izdržavala kaznu po pravosnažnoj presudi.

Razumijem razloge, ali to nije ponašanje dostojanstvenog čovjeka koji je smogao snage da prizna počinjena krivična djela, već slabića koji je nakon sporazumnog priznanja krivice odlučio da spas potraži u bjekstvu.

Ne razumijem međutim što će u tom bijesnom reagovanju toliko laži.

Čemu izmišljotina o nepostojećim misterioznim aranžmanima sa Sorošem? Kad su svi ugovori o konsalting uslugama sa partnerima iz SAD uredno registrovani i u Crnoj Gori i u SAD. I u njima nikada nije bilo Dž. Soroša.

Čemu obmana o tobožnjem dovođenju Olega Deripaske u Crnu Goru?

Ako je do sada mnogo puta javno obznanjeno da je Vlada Crne Gore koju sam ja vodio privatizovala KAP putem međunarodnog tendera uz savjetodavnu pomoć londonske EBRD i pariske Paribas Banke i da smo u tom poslu postigli veoma povoljne uslove prodaje. Kao i da je aktivnošću Vlade Crne Gore koju sam takođe vodio, nakon uredno plaćenih obaveza iz kupoprodajnog ugovora i izvršenog ugovorenog investicionog programa, Oleg Deripaska izgubio vlasništvo u KAP zbog nedomaćinskog upravljanja tim preduzećem u vremenu velike finansijske i ekonomske krize u Evropi krajem prve i početkom druge decenije ovog vijeka.

Prodaja zemljišta u vlasništvu Opštine Kotor, koju je u to vrijeme vodila opoziciona vlast, nikako, sem u smutljivoj laži čovjeka ljutog na sebe, ne može biti dovedena u vezu sa Vladom Crne Gore i tadašnjim premijerom. O tome dovoljno svjedoči i površni uvid u zakonodavna rješenja tog vremena.

Čemu neistina o navodnom potpisivanju koncesije za izgradnju minielektrane mom sinu, kad je Agencija za sprječavanje korupcije to prekontrolisala i ostvarila uvid u dokumentaciju koja nedvosmisleno govori da ja nijesam predsjedavao tom sjednicom Vlade, što po mom tumačenju prava eliminiše prigovor o navodnom konfliktu interesa. A i da jesam. Kakav je problem u tome da bilo koji građanin Crne Gore u zakonitoj, tenderskoj proceduri ponudi da uloži svoj novac u biznis koji demokratski izabrana Vlada organizuje u državi koju vodi. Ili, treba da pristanemo na diktat „moralnih tutora“ da su ljudima određenog prezimena zabranjena prava koja uživaju svi građani Crne Gore?

Čemu lažna tugovanka nad sudbinom braće i sestara?

Braća, sestre i svi ostali srodnici su valjda punoljetni, odgovorni, samosvjesni građani Crne Gore, sposobni da razumiju važnost poštovanja zakona, i opravdanost pojačane obaveze da budu primjerni građani društva u kojem živimo.

Podrazumijeva se i obaveza nas, javnih funkcionera da svojima najbližima ne podstičemo iluziju da zbog naše političke važnosti imaju pravo na privilegovan status pred zakonom. Drago mi je da sam takav odnos odnjegovao sa svojom porodicom. I da su svi, od sestre, brata, do sina, ljudi sa integritetom, u svakom trenutku spremni da prođu sve procedure provjere zakonitosti ponašanja i poslovanja, razumijevajući pojačani interes javnosti zbog posla kojim se bavim.

Čemu recikliranje izraubovane laži oko privilegije navodnih kumova u privatizaciji preduzeća Pomorski saobraćaj. Kad ukupna javnost Crne Gore zna da su novi vlasnici to preduzeće kupili trgovinom akcija na berzi 2005. godine. Te da im je jedini „grijeh“ što smo dugogodišnji porodični prijatelji.

Čemu providni falsifikat oko prirode mog sukoba sa danas pok. Momirom Bulatovićem. Ako već sva domaća, kao i dobar dio inostrane javnosti zna da je taj sukob bio izrazito politički. I da sam u njemu ja bio na strani politike koja je Crnu Goru vidjela kao nezavisnu, građansku i evropsku državu, a Momir Bulatović kao dio zajednice sa Srbijom. Sukobili smo se politički jer sam u njegovom predlogu vidio opasnost da Crna Gora trajno ostane sastavni dio države koja je zbog karaktera vlasti u njoj u to vrijeme bila agresorska, nacionalno i vjerski isključiva, anticrnogorska i antievropska. Nažalost, to je strateška politička vododjelnica i u Crnoj Gori i u regionu do današnjeg dana.

Da prihvatim da u ovom pamfletu ima i zrno istine. Tačno je da sam se uvijek (ne zbog bilo kog pojedinca) zalagao da u procesu suđenja optuženim za većinu krivičnih djela ne treba neselektivno koristiti i zloupotrebljavati institut pritvora. Već da treba optuženom, kao stranki u postupku kad god to dozvoljavaju pravila krivičnog postupka, obezbijediti pravo na dostojanstvenu odbranu sa slobode.

Da ne treba, dakle, ohološću države ljude koji su osumnjičeni i optuženi tjerati na izdržavanje prejudicirane kazne u formi pritvora, prije i za vrijeme suđenja, dok tek treba dokazati optužnicu. Posebno, uvijek sam se zalagao i namjeravam to da činim dok god je moj glas javno relevantan, da država pod pritiskom javnosti ne podilazi najnižim strastima time što će praviti medijske senzacije javnim, spektakularnim hapšenjima ljudi koji su kao odgovorni građani uvijek spremni da se odazovu pozivu države da polože račune pred njenim institucijama.

Žao mi je što i Svetozar Marović nije prihvatio moju prijateljsku preporuku da, ako zaista vjeruje u svoju nevinost, angažuje dobrog advokata, za što sam mu ponudio i pomoć, i da to u što vjeruje dokaže pred sudom i ukupnom javnošću.

Umjesto toga on je priznao krivicu i potpisao sporazum sa Specijalnim državnim tužilaštvom. Nijesam imao potrebe da to komentarišem. Vjerujem da je napravio najbolji izbor za sebe.

Zato, ne znam čemu sad naknadna pamet i samosažaljivo pristajanje na medijsku i političku konstrukciju kako je navodno trebalo naći dobrovoljca za crnogorskog dublera Iva Sanadera. Ne znam okolnosti zbog kojih je gdin Sanader osuđen u susjednoj Hrvatskoj. Ali s prezrenjem odbacujem teoriju zavjere po kojoj neko iz misterioznih međunarodnih centara moći targetira balkanska društva i želi bez osnova kažnjavati nevine ljude. Podrazumijeva se s posebnom ostrvljenošću na pripadnike nebeskog naroda. Ni u kakvim okolnostima ne bih dozvolio bilo kome da sa mnom razgovara na tu temu. A istine radi, sa mnom niko nije to ni pokušao.

Da ponovim: presuda Svetozaru Maroviću je samo verifikacija njegovog sporazuma sa Specijalnim državnim tužilaštvom o priznanju krivice.

Zato, nikako ne znam čemu ovaj naknadni bijes. Svako mora nositi teret svojih odluka. Uključujući i Svetozara Marovića i njegovu odluku da odabere status bjegunca od pravde iz svoje države. Ja sam nosio i nosiću teret svih svojih odluka. Sam, kao i uvijek do sad.

Do sada se nijesam javno oglašavao ovim povodom. Čak ni posprdno, tada kada su mi Svetozar Marović i nekvalifikovani „Pulicer“ iz Londona za to davali više nego inspirativan povod intervjuom u režiji BIA, kao njihove sigurne kuće u vrijeme bjekstva pred zakonom. Znajući da je slabićima najlakše pljunuti po svojoj državi i mrskim neprijateljima velikosrpskih aspiracija prema Crnoj Gori. To neka ide na obraz njima.

Odgovorio sam Svetozaru Maroviću sad da bih pokušao da mu pomognem da se razabere. Da razmisli ima li dostojanjstvenijeg nastavka života od bjekstva nakon priznanja krivice, uz zaštitu bezbjednosnih struktura druge države. Po mom mišjenju ima. I neki ljudi koji su bili dio istih grešaka u Budvi su ga prepoznali i iskoristili. I vratili se normalnom životu.

I da… U pravu je Svetozar Marović kada me podsjeća na blagotvornost osjećanja stida. Nemam problem sa tim. Bio sam na čelu državne politike koja se dugo i strpljivo borila i izborila da Crnoj Gori vrati državno i nacionalno dostojanstvo, očuva i učvrsti mir, stabilnost i multietnički sklad, uspostavi ekonomsku održivost i pokrene razvoj, ostvari članstvo u NATO i dođe u predvorje EU.

No, kako to izgleda neizbježno biva, za to vrijeme ozbiljne posvećenosti najvišim državnim ciljevima i interesima, našoj politici su se dogodili i previdi i greške poput onih u Budvi, čiji je glavni akter bio gdin Marović. Za to ne može biti opravdanja. I ne tražim ga. To je izazvalo osudu javnosti, koju objektivno bez ostatka prihvatam kao čelnik politike u kojoj su se te greške dogodile. Možda je moje očekivanje nerealno, posebno imajući u vidu nevrijeme koje živimo i nemoral koje ono donosi da se zbog toga prethodno zastide oni koji su bili neposredni akteri nezakonitog ponašanja i štete koju su nanijeli Crnoj Gori, Budvi i partiji. Očigledno, to nijesu u stanju svi. I zato, stidim se i u njihovo ime.

Svakako, nakon ovog iznuđenog objašnjenja, nemam namjeru da na bilo koji način više komuniciram sa Svetozarem Marovićem.”